Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da pišem priče o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji.O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.
Evo i trinaesta priča!
Batonci u trci života
Elvir Purić, rođen 18. januara 1974.godine u Zenici, a odrastao u selu Orahovica, od majke Šehide i oca Smaje, kao najstariji, pored još dvojice od ukupno pet braće, jer su dvojica umrla. Jedan stariji od njega, odmah nakon rođenja i jedan mlađi blizanac, još u stomaku majke. Osnovnu školu polazi u Orahovici a završava u Nemili. Potom, u maju ratne 1993. Godine, završava Mašinskotehničku školu u Zenici. Već u julu, iste godine, odlazi na jednomjesečnu obuku, nakon koje pristupa diverzanstskoj četi Armije Republike Bosne i Hercegovine. Iz ofanzive u ofanzivu, kao diverzant prolazi mnoga ratišta diljem Bosne i Hercegovine. U svome stanu u prizemlju zgrade reda mi uspomene. Bilo je neobično maglovito jutro, tog 15. juna 1995.godine, kada se još zora nije dovoljno odvojila od mraka. Elvir se sa saborcima uvlači iza neprijateljskih linija. Visoka trava, rosa i gusta magla, otežavala je njihovo kretanje. Čekali su na jednoj zaravni prvo svitanje i vidjeli da su u minskom polju. Oprezno, dobro uvježbani i smireni diverzanti, izvlače se, i podvlače pod dobro utvrđenu zemunicu iz koje je nasumično djelovao neprijateljski mitraljez. Na drugom kraju začu se jaka pucnjava. Počinje žestoka broba! I oni su potrčali ka zemunici, koju ubrzo osvajaju. Tenk se čuo na drugoj strani brda kako se povlači. Zastali su da se uvežu sa drugim djelovima jedinice i Elvir pali cigaretu. Na ručnom satu je sedam sati i petnaest minuta. Čuje se vozilo kako dolazi uz put kojim je otišao tenk. Bjeli kamion sa žutom ciradom, dovozio je neprijateljske vojnike. Elvir, golobradi momak, neustrašivi diverzant, ustaje hrabro i zauzima stojeći položaj da gađa kamion.
–Odjednom sam klonuo. Neka bijela svjetlost me opkolila. Bože dragi, pa ja sam na onom ljepšem svijetu, pomislio je. Pogođen lijevo između okvirova metaka i bombi, pored rebara, pa u kičmu, i bačen unazad na grmlje. Saborci ga izvlače u zaklon, jer je neprijatelj i dalje po njemu pucao. Pluća su probijena, puno krvari! Elvir zatraži prvi zavoj sa tamponom, da mu previju na otvor u predjelu pluća.
–Ne ostavljajte me ovakvog, još svjestan, rekao je saborcima i oni ga počinju spašavati. Dok su ga nosili na nosilima, saborci su izgovarali šehadet, misleći da Elvir neće preživjeti. Tri sata su ga nosili! Lice mu je bilo plavo kao farmerice, jer je izgubio puno krvi. Stigli su do ambulante i prepoznaje komšiju Brajketa. Tu potpuno gubi svijest i budi se u improvizovanoj bolnici u jednom podrumu, gdje pored vrata vidi gomilu krvavih vojnih uniformi i čizama, a lijevo i desno od njega ranjenici leže, samo čaršafima prekriveni. Odatle ga helikopterom prevoze u Zenicu i ponovo gubi svijest. Kolaps pluća! Slijedi operacija! U večernjim satima dolazi otac i Elvir se baš tada budi iz kome. Težak razgovor oca i sina! Nakon toga ponovo ga stavljaju u vještačku komu radi komplikovanosti zadobijenih povreda, koje su mu ugrožavale život. Petnaestak dana samo je na infuziji i nije niti mrvu progutao. Ne smije čak niti kap vode popiti, a ljeto je nepodnošljivo vruće. Onda u posjetu dolazi majka! A majke su najhrabriji vojnici. Za svoje dijete one pregaze polje tuge, gore od onog minskog, zatim plivaju u moru brige, i smognu snage pogledati stvarnosti u oči. Sa osmjehom na licu, kako to samo majke znaju, a očiju natečenih od silnog plača, ušla je u sobu i gledala svoga Elvira, kao onog dana kada je tek došao na svijet.
–Ma, ja sam ti mama k'o drijen jak…govori joj Elvir i udara se u prsa, kako bi je uvjerio, i time pomjeri drijen što mu izazva dodatne bolove i komplikacije. Ostali su dugo, dok ga je majka milovala očima, toplijim i od sunca. Konačno mu doktori saopštavaju da je ostao paraplegičar, trajno vezan za kolica. Elvirov svijet se urušio i nesta svjetla u njegovim očima. Tek procvala mladost i nebrojeno životnih koraka zaustavljeni su. Koliko samo djevojačkih pogleda ostade neubrano? Kako dalje? Vezan za kolica a tek mu je dvadeseta prošla. Elvir se polahko oporavlja u stacionaru, jer takav ne može na selo i vidi invalide koji odlaze nekud. Kažu idu na košarku! Njegova ljubav još iz djetinjstva, i želja da se aktivnije bavi, naprosto je prekinuta ratom. On odlazi u KIK „Bosna“ Zenica i trener ga odmah primjećuje. Počinje se aktivno baviti košarkom u kolicima, te u tri-četri godine zaredom osvajaju prvenstvo i kup BiH. Jedan Italijan dolazi u Zenicu i nudi mu, da zajedno sa njegovim drugom Vahidom Dedićem ide u Italiju igrati. Oni prihvataju i dva golfa II, Vahin srebrni i Elvirov bijeli odlaze put Italije do Salerna. Nakon samo tri mjeseca prelaze u Napoli (Napulj) gdje ostaju zajedno četiri godine. Potom Elvir igra dvije godine u Tarantu, južno od Barija. Poslije odlazi na Sardiniju u Cagliari (Kaljari) i tako u Italiji ostaje ukupno osam godina. Tamo je Elvir usavršio imajuće predznanje engleskog jezika, a uporedo učio i savladao italijanski. Upisuje i Pravni fakultet. Sve vrijeme svoga boravka u Italiji, Elvir je standardni reprezentativac Bosne i Hercegovine, sa kojom niže nastupe.
Kasnije osvaja zlato u „C“ diviziji a potom i srebro u „B“ diviziji. Tu su i brojne medalje, pehari i priznanja, među kojima vidim i ono od „Naše riječi“ za doprinos u razvoju sporta. Košarka je Elvirov smisao života.
Podvlači crtu ispod momačkih godina, zarobljen mišlju da ima svoju porodicu. U ljeto 2009 godine, vraća se u Bosnu i Hercegovinu, upoznaje suprugu Berinu i već 19.decembra se vjenčaju. Nastavlja igrati za „Tuzlu“ i nakon dvije godine braka, u želji za potomstvom, tragaju i uz Božiju pomoć pronalaze lijek. Samo dvije godine kasnije, na svijet dolaze blizanci. Prvo Hana, jer dame imaju prednost, a samo dvije minute „zakašnjenja“ i Davud, dječak koji plijeni svojim osmijehom na prvu. Život im dobija sasvim drugu dimenziju.
– Kada izađem na košarkaški teren, ja nemam osjećaj da hodam, nego da lebdim… sa puno ushićenja govori Elvir, koji igra svoje životne utakmice i pobjeđuje. Hrabro ulazeći u tešku situaciju da bi pomogao drugu, prijatelju, saborcu, sugrađaninu kojeg dovoljno i ne poznaje, i sa njima nastavi put ka uspjehu, ka boljem i sretnijem sutra, ka pobjedi koja na njih čeka, njegova je životna formula. Prema KPS „Baton“ gaji posebne simpatije, jer kako reče: „ Osim košarke, Baton mu je pružio i druge sportske aktivnosti koje je oprobao i u kojima se našao kao uspješan. A ono što ga posebno fascinira jeste ta Batonova humana strana, koju on želi zajedno sa drugima, njegovati i razvijati.“
Na nagovor saboraca Elvir se uključuje u politiku, da bi tamo predstavljao boračku populaciju, što on i prihvaća. Na kraju je jednog mandata u Gradskom vijeću grada Zenica, i već ga guraju u drugi, a Elvir nosi istu crtu vedrine na licu. Jer kako veli, koliko god može pomoći drugima, kroz sport, politiku, ili na neki drugi način. Državna zastava, državni dres, njegovi su izvori optimizma, što patriotskom srcu i nije teško. Samo ponekad, kao tamni oblak, jedna briga mu zasjeni lice.
–Često razmišljam, stižu me godine, sve se više umaram, a ljubav i strast koju mi košarka budi, ne slabi ni malo, čak jača. Šta kada budem morao prestati igrati?Šta? Strah me, govori isprekidano Elvir i obori glavu.
Kroz prozor se začu ezan sa Sejmenske džamije i mi se pogledima dogovaramo da krenemo na ikindiju. Ispred nas, iz stana istrčava mali Davud, dječak od dvije godine i devet mjeseci, a kao da ima sedam, po stabilnosti i pokretu. Jer baš mi toliko reče da ima, kada sam ga pitao.
–Moj najveći uspjeh je moja porodica, reći će Elvir dok se približavamo džamiji. „A ne znam koliko ću dugo, jer paraplegičari ne žive dugo…Na ove riječi ništa mu ne rekoh. Šutio sam i slušao moje i Davudove korake.
Dolazimo do velikih drvenih vrata džamije, a mali Davud hvata za šteku i otvara, da mu babo prođe sa kolicima. „Tako on čini svaki dan reče Elvir“, dok mu se lice napuni bojama kao cvjetna livada pod jutarnjim suncem. Teško sam sakrio suzu koju mi izmami ovaj, sada „veliki dječak“, ali sam lahko i sa punom dušom, zamolio Uzvišenog Stvoritelja, da ovom gaziji, hrabrom diverzantu u invalidskim kolicima, i njegovoj plemenitoj porodici podari svaki hair. Davud me gleda okicama u kojima se zaustavilo sunce, pa kuda god hodi prati nas toplina što dušu grije. Tako mali, a već je zaigrao onu finu igru života. Baš kao otac!
Autor: Said Šteta
