Piše: dr. Muhamed es-Sagir / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Glavne promjene u historiji povezane su s pojavom ispravnog vođstva koje je pozivalo u promjene i reforme i učinilo ih svojim ciljem koji je nastojalo ostvariti. Promjena nabolje je nezamisliva, teorijski i praktično, u odsustvu pravog vođstva, a možda je najočigledniji primjer za to slanje Allahovih poslanika, koji su, svaki put kad brod čovječanstva skrene u pogrešnom smjeru, nastojali da ga vrate na pravi put, ili barem da objasne i upozore na ozbiljnost odstupanja i skretanja s pravog puta.
Pojava ispravnog vođstva je prvi vijesnik i nagovještaj pobjede. Znali su to dobro drevni Izraelćani i vjerovali su u to, pa su nastojali da otkriju takvo vođstvo, odnosno istinskog vođu koji će ih izbaviti iz ropstva i obezbijediti im mir, sigurnost i prosperitet.
O tome je Uzvišeni Allah, objavio: ”Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musaa svom vjerovjesniku rekli: ‘Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili!’ – ‘Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?’ – reče on. – ‘Zašto da se ne borimo na Allahovom putu’ – rekoše – ‘mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?’ A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni.” (El-Bekara, 246.)
Ali ljudska duša se ne oslobađa tako lahko svojih slabosti, a fenomen zavisti jedna je od drevnih bolesti kod naroda. Kada im je Allah uslišao dove i podario im pravog vođu i pravo vođstvo, oni su prešli na definiranje svojstava željenog vođstva, kao što je došlo u ajetu: “Allah vam je odredio Taluta za vladara” – reče im vjerovjesnik njihov. – “Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato” – rekoše oni. – “Allah je njega da vlada vama izabrao” – reče on – “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve.” (El-Bekara, 247.)
Možda je jedna od najistaknutijih osobina uspješnog vođstva i dobrog upravljanja, imenovanje vođe (vojskovođe, vladara, predsjednika, halife) koji će nositi zastavu, te otkrivanje nadarenih i sposobnih ljudi, bez obzira na njihovu mladost, koji će, zajedno s vođom, nositi odgovornost do ostvarenja cilja. To se upravo dogodilo u vojsci Benu Izraelćana: ”I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio.” (El-Bekara, 251.)
Ovdje se pojavio Davud, alejhi selam, kao mladić (dječak) koji je nakon toga preuzeo vođstvo, tako da je Allah, dželle šanuhu, u ličnosti Davuda spojio vjersku i političku vlast, jer je bio kralj i Allahov poslanik, da bi kasnije ustupio mjesto sljedećem vođstvu koje je bilo oličeno u njegovom sinu Sulejmanu, alejhi selam, dok je Davud, alejhi selam, zajedno sa Sulejmanom, alejhi selam, učestvovao u sudstvu, na šta aludira ajet: ”I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle – i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu. I učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali.” (El-Enbija’, 78.-79.)
Iako je Davud, alejhi selam, spojio kod sebe autoritet poslanstva i očinstva, Sulejman, alejhi selam, obznanio je svoje mišljenje koje je bilo u suprotnosti sa presudom njegovog oca, kojeg to nije spriječilo da spomenuti slučaj i presudu prepusti svome sinu.
Oni koji pročitaju životopis posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naći će puno sličnih primjera, a jedan od najpoznatijih je taj da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je oslobodio Mekku, za njenog gradonačelnika imenovao Utaba bin Usajda, radijallahu anhu, iz porodice Benu Umejje, koji je imao nešto više od dvadeset godina, a Usamu ibn Zejda, radijallahu anhu, koji je tada imao manje od dvadeset godina, imenovao je za komandanta muslimanske vojske u kojoj su bili Ebu Bekr i Omer, dok su njih dvojica učinili isto prilikom sakupljanja Časnog Kur'ana u mushaf, jer su ovaj ogromni i iznimno odgovorni posao dodijelili mladom ashabu i učenjaku Zejdu ibn Sabitu, radijallahu anhu.
U svim epohama i fazama historije, ako želite sagledati utjecaj nekog učenjaka ili rezultate učitelja i odgajatelja, onda pogledajte njegove nasljednike i njegove učenike nakon njega. Naprimjer, Nuruddin Mahmud Zenki nosio je u svoje vrijeme zastavu oslobođenja islamskog ummeta, da bi je nakon toga preuzeo njegov učenik Salahuddin Ejjubi, a jedno od najvećih Ibn Tejmijjinih dobrih djela jeste njegov učenik, imam Ibnul-Kajjim el-Dževzi.
Nakon pada islamskog hilafeta, mladi profesor, Hasan el-Benna, počeo je predstavljati svoj projekt obnove hilafeta istaknutim islamskim učenjacima svoga vremena. Neki od njih bili su zadovoljni divljenjem toj ideji, a neki od njih su se pobojali njenih posljedica. Ali, kada je svoj projekat predstavio velikom učenjaku, Muhamedu Rešidu Ridau, on je u tome prepoznao buduće vođstvo i rani islamski imamet, divio mu se i hrabrio ga u njegovim nastojanjima da svoju ideju sprovede u djelo.
Dok se u našoj savremenoj stvarnosti na ugledne, dobronamjerne i utjecajne intelektualce gleda kao na buntovnike, a na nadarene i sposobne pojedince kao na radoznalce i dušebrižnike. Jer, političke vođe koji su ostarili a da nisu ništa vrijedno spomena uradili za državu i narod i koji su odgovorne funkcije i pozicije pretvorili u unosan biznis (a takva je većina vladara u muslimanskim zemljama), boje se uspjeha koji će neizbježno nametnuti usporedbu. Oni se boje sposobnih i poštenih jer u njima vide prijetnju svojim položajima i poslovima, te zato provode politiku isključivanja i diskreditiranja iskrenih i sposobnih muslimana, a prihvatanja lojalnih i podobnih.
Zbog toga nam ne preostaje ništa drugo osim da čekamo promjene koje se neće desiti ukoliko ne postoji istinsko vođstvo koje će uzeti svoje pravo i ujediniti svoje redove, da bi nakon toga moglo izvršavati svoju ulogu i voditi bitku do konačne pobjede.
