U Bici na Hendeku (ar. El-Ahzab), Arapi idolopoklonici okupili su se protiv muslimana opkolivši Medinu sa svih strana, a stvar je postala još gora činjenicom da je jevrejsko pleme Benu Kurejza, koje je živjelo u Medini, prekršilo ugovor i izdalo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimane iznutra.
Stopama plemena Benu Kurejza krenuo je i Ujejne ibn Hisn, vođa plemena Gatafan, kako bi upotpunio izdaju. Tako su se muslimani našli između čeljusti dalekog neprijatelja, koji je došao sa kraja Arapskog poluotoka i bliskog neprijatelja, koji je prekršio savez i ugovor sa muslimanima i odlučio se na izdaju.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razmišljao je o tome da dadne Ujejni ibn Hisnu trećinu medinskih plodova da se vrati sa pripadnicima plemena Gatafan i da time oslabi nevjernički savez protiv muslimana. Zbog toga je pozvao Sa'd ibn Mu'aza, vođu plemena Evs, i Sa'd ibn ‘Ubadu, vođu plemena Hazredž, da se posavjetuje s njima kao predstavnicima ensarija, jer su ensarije vlasnici tih plodova, pa nije želio donositi odluku bez njih.
Kada su njih dvojica saslušali Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, prijedlog, rekli su: ”Allahov Poslaniče, ako ti je to Allah naredio, onda mi slušamo i pokoravamo se toj naredbi, a ako je to nešto što ti želiš uraditi za nas, onda mi nemamo potrebe za tim. Jer, u vrijeme dok smo i mi obožavali kipove kao i pripadnici plemena Gatafan, oni nisu mogli jesti medinske datule osim putem kupoprodaje ili kao naši gosti. A sada kada nas je Allah počastio islamom i uputio nas na Pravi put, i podario nam ponos preko tebe kao Svoga poslanika, ti im daješ naš imetak. Allaha nam, oni od nas neće dobiti ništa osim sablji.”
Na kraju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podržao njihovo mišljenje.
Stvar je, kao što vidite, čisto političko pitanje, i to u toku rata kada je svako tražio rješenje i svako je imao pravo na svoje mišljenje. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao je da je dobro pregovarati sa plemenom Gatafan i dati im trećinu medinskih plodova da se zaustavi njihovo zlo i da napuste savez sa Kurejšijama i ostalim idolopoklonicima, dok su Sa'd ibn Mu'az i Sa'd ibn ‘Ubade u tome vidjeli poniženje. No, ako je to Allahova naredba, oni su bili spremni da bez ikakvog pogovora poslušaju takvu naredbu, ali ako je taj prijedlog plod Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, idžtihada i promišljanja, da bi zaustavio prolijevanje muslimanske krvi i unio pometnju u neprijateljske redove, onda se oni ne slažu sa takvim prijedlogom, i neprijateljskim vojnicima žele ponuditi i suprotstaviti samo svoje sablje, ništa drugo, što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio.
Jedna od naših (muslimanskih) tragedija danas je da ljudi imaju politička mišljenja, koja su plod njihovog promišljanja (idžtihada), razumijevanja i čitanja stvarnosti, analize podataka i uvažavanja pravila o mogućim koristima i štetama, ali nas tjeraju da prihvatimo njihovo mišljenje kao da je to objava kojoj se ne smije proturiječiti, iako je, kako smo vidjeli, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao nosilac Allahove objave, prihvatio mišljenje svojih ashaba koje se suprotstavljalo njegovom mišljenju, koje je produkt promišljanja i idžtahada, a ne Božanske objave.
S druge strane, naći ćete muslimane kod kojih je u potpunosti zakazalo političko mišljenje (promišljanje) i uvažavanje postojeće stvarnosti i realnosti, i koji zavaljeni u udobne fotelje kritikuju političke vođe zbog pogrešnih političkih poteza i odluka i izdaju ”fetve” vojsci i generalima koji čuvaju granice države, o tome kada nije dozvoljeno sklopiti primirje s neprijateljem, a kada opet nije dozvoljeno započeti rat.
Onaj ko se bavi politikom mora znati da je on samo čovjek i da može pogriješiti i potrefiti, te stoga ne treba prisiljavati i obavezivati ljude na svoje mišljenje, kao što građani, odnosno, obični svijet, oni koji ne predstavljaju političku vlast, trebaju imati razumijevanja prema političkim vođama sve dok su iskreni i dok se trude da pronađu najbolja rješenja i opcije za očuvanje države i popravljanje općeg stanja u društvu, te ih na najljepši način, dobronamjerno i iskreno savjetovati, kritikovati i upozoravati na greške. To je put sticanja međusobnog povjerenja i popravljanja stanja u državi i društvu.
