Politička prava u islamu: Pitanje kompatibilnosti demokratije i islamskog političkog sistema

301

Piše: Abdulvaris Ribo

Zapadni analitičari i autori iz oblasti političkih  nauka desetljećima tvrde i istiću kako u islamskom političkom sistemu ne postoji nešto što je u zapadnoj demokratiji poznato kao lična politička prava, odnosno pravo aktivnog učešća pojedinca u izboru vlasti i kreiranju politike. Dokaz za svoju tvrdnju nalaze u historiji Islama koja je prepuna primjera monarhije, despotizma, diktatorskog i totalitarističkog oblika vladavine. Pored namjere da se Islam, kao vjera, i njegov politički sistem ocrne i da se njegova univerzalnost ospori, zasigurno jedan od razloga ovakvog stajališta leži i u činjenici da je razvijenje političke misli u Islamu počelo vrlo kasno i kretalo se u pogrešnom smjeru.

Islamska politička misao se javlja u specifičnim i zamršenim okolnostima, u godinama prevrata u vlasti. U vrijeme vladavine abasijskog halife Mensura islamska ulema počinje znanstveno raspravljati o pojmu vlasti. Po tada nastaloj definiciji vlasti, islamski vladar vlast preuzima direktno od Boga i stoga pokoravanje njemu znači i pokoravanje Bogu. Po ovome shvatanju, halife su predstavnici Božije volje. Time su pale u zaborav teorije i mišljenja po kojima ummet predstavlja osnovni elemenat pri izboru halife i da je postavljenje imama prerogativ ummeta. Tako je islamska politička misao u svome začetku, zbog političkog ambijenta u kojem se rađala, promjenila svoj kurs i temelj nove političke misli postaje autoritet vladara. O tome Muhammed Asad kaže: « Vrlo je vjerovatno da je stoljetni nedostatak socijalne discipline i građanskoga duha u muslimanskoj zajednici ponajviše pridonio konfuziji (u njezinoj promjeni smjera, promjeni koja je prouzrokovana nizom nesretnog povijesnog razvoja) u pogledu konceptualnih osnova autoriteta inherentnog državi kao takvoj. Ova konfuzija ponekad, možda, može objasniti onu poniznost s kojom se muslimani stoljećima potčinjavaju svakoj vrsti opresije i eksploatacije koje nad njima vrše beskrupulozni vladari.»
  Najznačajnije ličnosti od muslimana iz oblasti političkih znanosti ranog perioda su: El-Farabi (870-950), El-Maverdi (974-1058), Nizamul-mulk (1018-1092) i Ibn Haldun (1332-1406). El-Maverdi, sa svojim djelima Sijasetul-mulk i El-Ahkam es-sultanijje smatra se utemeljiteljem islamskih političkih nauka, međutim, njegovo pisanje se svodi na to kako je u vrijeme abasijske vlasti funkcionirala administrativna mašinerija.

Jedno od ključnih pitanja u teoriji islamske političke misli je pitanje izbora vlasti i izvora njenog suvereniteta. Islamski politički sistem ta pitanja reguliše svojim univerzalnim principima i načelima koja su utemeljena Kur'anom i Sunnetom. Islam nije nametnuo određeni politički sistem sa svim njegovim pojedinostima i detaljima, niti je tu oblast zanemario i prepustio je ljudskim hirovima, interesima i lokalnim običajima. Naprotiv, ponudio je čovječanstvu opća načela, principe i generalna pravila, dok je detalje, pojedinosti i praktičnu razradu i primjenu tih načela i principa ostavio ljudskom idžtihadu, u zavisnosti od vremena, sredine i društvenih  okolnosti. Nažalost, principi i pravila islamskog političkog sistema su primjenjeni samo u vrijeme četvorice pravednih halifa, a poslije toga ovaj božanski sistem je zamjenjen monarhijskim sistemom.

Iako je muslimanska politička misao u proteklom stoljeću dosta evoluirala, originalni islamski politički sistem još uvijek je u povoju. Muslimanski autor koji je dao najveći doprinos razvoju političke misli kod muslimana je, zasigurno, Muhamed Asad, sa svojom malom, ali vrijednom knjigom « Principi države i vlasti u islamu». Knjiga je isključivo utemeljena na kur'ankim i hadiskim normama. U spomenutoj knjizi Asad naglašava da su svi građani islamske države Božiji namjesnici na Zemlji, a da su vlastodršci samo emiri koji zastupaju interese naroda i sprovode zakon, što potvrđuju mnogi kur'anski ajeti. Nažalost, ti ajeti su bili zanemareni tokom 1300 godina islamske historije od strane muslimanskih vladara, koji su na taj način ostvarivali svoje lične interese i ambicije.

    U ovome eseju želim dokazati da pojedinac unutar islamskog političkog sistema uživa zavidna politička prava, te da je narod taj kome pripada pravo na upravljanje i vlast, a da su vlastodršci samo njihovi zastupnici u svemu tome.

Demokratija

    Jedno od krucijalnih pitanja, kada govorimo o političkim pravima u islamu, je svakako pitanje kompatibilnosti islamskog političkog sistema sa demokratskim principima. Činjenica je da danas u muslimanskim društvima još uvijek dominira antidemokratsko raspoloženje. Još uvijek u krugovima islamskih organizacija i pokreta vlada mišljenje da je demokratija širk (politeizam) i kufr (nevjerstvo).

    Prvi razlog takvog gledišta je, prije svega, krivo poimanje suštine demokratije i njenih principa. Muslimani danas odbacuju demokratiju zbog toga što vjeruju da se njeno osnovno načelo «vladavina naroda» kosi sa islamskim shvatanjem vlasti gdje suverenitet pripada samo Bogu.

    Drugi razlog ovakvog stava spram demokratije je i to što se muslimanski svijet sa demokratijom prvi put susreo u okolnostima kolonijalističke vlasti i dominacije, koja je, zajedno sa demokratijom, shvaćena kao neprijatelj muslimanske tradicije i struktura moći.

    Naći ćemo da neki muslimanski autori i mislioci smatraju da je neispravno i pogrešno neislamske termine poput demokratije, socijalizma i drugih, primjenjivati na islamsku ideologoju. Tako Muhammed Asad u svojoj knjizi « Principi islamske države i vlasti» kaže:

« Ukratko, krajnje je pogrešno i zavaravajuće neislamske termine primjenjivati na islamske koncepte i institucije. Ideologija islama posjeduje društvenu orijentaciju koja je svojstvena samo njoj i koja se, u mnogim pogledima, razlikuje od one na savremenom Zapadu; nju je moguće uspješno interpretirati samo unutar njezina vlastitog konteksta i njezine vlastite terminologije. Bilo kakvo odvajanje od ovog principa neminovno vodi u opskurno zaključivanje o islamskom zakonodavstvu u pogledu mnogih gorućih pitanja našega vremena.»

   Veliki broj savremenih autora i islamskih autoriteta smatra da je većina demokratskih principa kompatibilna sa islamom. Oni ističu da nije bitno ime i naziv, nego ono što čini suštinu demokratije, a to je; predstavnička vlast radi kontrole onih koji vladaju, putem mehanizma kao što su raspodjela vlasti, obavezno dogovaranje i povremeni reizbori. Ništa od ovoga, kako kažu, ne isključuje prihvatanje Allaha jedinog kao suverena, niti vladavinu Šerijata.

    Muhammed Asad, kao utemeljivač ideje o islamskoj demokratiji, nije ostao bez podrške i istomišljenika. U tome su ga podržali mnogi savremeni islamski mislioci i autoriteti, kao što su Fathi Osman, Hasan Et-Turabi, Rašid El-Ganuši, koji su snažno zagovarli pluralistički i demokratski islam.

Šejh Gannuši je o tome kazao slijedeće: « Mnogi islamisti dovode demokratiju  u vezu sa stranom intervencijom i nevjerstvom. Ali demokratija je skup mehanizama za garantiranje slobode misli, slobode okupljanja i mirnog natjecanja za vlast putem biračkih kutija…. Mi u islamu nemamo modernog iskustva koje bi moglo zamijeniti demokratiju. Islamizacija demokratije je najbliža primjeni šure. Oni koji odbacuju ovu ideju nisu proizveli ništa različito od jednopartijskog sistema… Ja ne vidim nikakvog izbora pred nama nego da prihvatimo ideju demokratije. Štaviše, može biti opasno ignorirati demokratiju… Oni koji mogu imati najviše koristi od demokratije su muslimani.»