Piše: Muhamed Mus'ad Jakut
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Muhammed, s.a.v.s., je bio prvi koji je, na putu širenja islama, pozivao u među-civilizacijski dijalog i u tom pogledu je pokazao najviši stepen morala, lijepog ponašanja i uvažavanja mišljenja drugog i drugačijeg. On je poslao pisma većini tadašnjih vladara pozivajući ih u islam i uspostavljajući na taj način dijalog među narodima i civilizacijama. Ono što je važno spomenuti jeste činjenica da su većina vladara koji su vodili debatu i razgovor sa izaslanicima Muhammeda, s.a.v.s., primili islam, osim Herakla, Kisre, Mukavkisa i Harisa ibn Ebi Šemre. Tako je Poslanik, s.a.v.s., utemeljio novi metod dijaloga između islamskog ummeta i drugih naroda. Neki od vladara i vođa su prihvatili izazov, pa se susret sa muslimanskim izaslanicima završio na raspravi i iznošenju dokaza, neki su vrlo nekorektno i bahato postupili sa izaslanicima poput Kisre, ali je bitno to da je Muhammed, s.a.v.s., želio ukazati svim vladarima i njihovim podanicima, da on dijalog pretpostavlja sukobu i ratu.
Miroljubivi čovjek, a ne osvetnik
Francuski orijentalista, Henry Mase, rekao je: ”Onaj ko se malo bolje posveti proučavanju Muhammedove ličnost, otkrit će da je izuzetno cijenio rodbinsku vezu i da je bio čovjek koji je neprestalno razmišljao. U dubini njegove duše bila je zapretena tuga, a što se tiče njegovih umnih i intelektualnih sposobnosti, on je oličenje čovjeka koji istinski vjeruje u jednog Boga i zagrobni život. Bio je simbol iskrenosti i samilosti, postojan u mišljenju i vjerovanju. Tome treba dodati i to da je on u isto vrijeme bio i vladar, čak ponekad izraziti političar i ratnik, ali nikada, ni u jednoj ulozi nije bio osvetnik, već istinski miroljubiv čovjek.” (Henry Mase, Islam, 11. str.)
Uspostavljanje mira na Arapskom poluotoku, koji je djelo Muhammeda, s.a.v.s., predstavlja nesvakidašnji primjer milosti u širenju islamske kulture među Arapima, koji su godinama tavorili u tminama neznanja i izjedali se u građanskim i plemenskim ratovima. Nakon dolaska Poslanika, s.a.v.s., nije zabilježen niti jedan primjer građanskog rata na Poluotoku. I ne samo to, on je i prije poslanstva protežirao mir i pomirenje i bio je poznat kao miroljubiv čovjek.Kada je imao 35 godina, pet godina prije poslanstva, Kabi je prijetilo rušenje zbog velikih vodenih nanosa koji su potkopavali njene temelje. Kurejšije su uložile maksimum truda da je obnove i sačuvaju od urušavanja. Nakon što su to i učinili, nastao je žestok spor među plemenskim vođama oko toga ko će postaviti Hadžerul-esved (crni kamen) na njegovo mjesto.
Četiri dana i noći su vijećali i nisu se mogli dogovoriti i umalo da nije došlo do krvavog sukoba i plemenskog obračuna. Čovjek koji je zaustavio krvoproliće bio je upravo Muhammed, s.a.v.s. Naime, nakon bezuspješnog dogovaranja oko toga jedan od mušrika je, četvrti dan, rekao: ”Ja predlažem da Hadžerul-esved postavi na njegovo mjesto onaj ko danas prvi uđe na vrata Kabe.”
Prisutni su se složili s tim prijedlogom, a onda se na vratima pojavio Muhammed, s.a.v.s. Kada su ga ugledali, prisutni mušrici su uzviknuli: ”Pa to je El-Emin (povjerljivi), zadovoljni smo da on stavi Crni kamen!” Onda je Poslanik, s.a.v.s., učinio veličanstvenu stvar. On nije bio zadovoljan da sâm postavi kamen i da riješi spor, već je želio da bude uzrok istinskog pomirenja među ljudima. Zato je izašao sa, za Kurejšije, začuđujućim prijedlogom, kada je rekao: ”Donesite platno i stavite Hadžerul-esved na njega, a onda neka vođa svakog plemena uzme za jedan kraj platna i neka ponesu kamen.” Kada su to učinili, Poslanik, s.a.v.s., je svojom rukom stavio Hadžerul-esved na njegovo mjesto.
Mnogi historičari i mislioci su ovaj događaj uzeli kao primjer izuzetne pronicljivosti, moći i sposobnosti da se žestoki sukob među ljudima, koji je prijetio da eskalira u krvavi obračun, riješi na miran način, kao i sposobnost Muhammeda, s.a.v.s., da u jednom trenu shvati suštinu događaja i da donese ispravnu odluku i najbolje rješenje.
Orijentalista Arthur Gilman povezuje ovaj događaj sa početkom Objave i kaže: ”Mora da je Muhammed ostavio snažan dojam na Arape prije poslanstva, i da ih je zadivio snagom svoje ličnosti, dok su bili spremni da prihvate, za njih, potpuno novu ideju, ideju islama. Nije daleko od istine ako kažemo i to da je sâm Muhammed osjećao da je satkan od mnogo suptilnijeg materijala od njegovih savremenika, da ih nadvisuje u svakom pogledu i da ga je Bog sigurno izabrao za vrlo krupnu stvar.”(Arthur Gilman, Istok, 117. str.)
Mir nema alternativu
Koliko je Muhammed, s.a.v.s., volio mir i težio njegovom ostvarenju, svjedoči i događaj koji se desio u toku Bitke na Hendeku. Razmišljajući kako da zaustavi mušričko nadiranje prema Medini i da prekine opsadu, on je poslao pismo vođama plemena Gatafan, u kojem im nudi jednu trećinu od ukupnih medinskih prihoda ako prekinu opsadu i vrate se svojim kućama. Osim toga on je želio potpisati sa njima ugovor o primirju, međutim, nakon savjetovanja sa nekim od uglednijih ashaba koji su dobro poznavali stanje kod vođa tog plemena, na njihovu inicijativu odustao je od toga. To je dokaz da je Poslanik, s.a.v.s., uvijek želio da se rat što prije prekine i da se uspostavi mir i sigurnost u društvu. To potvrđuje i prvo primirje koje je Poslanik, s.a.v.s., potpisao sa mušricima Mekke, na Hudejbiji, šeste godine po Hidžri, iako je taj ugovor sadržavao tačke koje nisu išle na ruku muslimanima.
Zatim, ugovor koji je Poslanik, s.a.v.s., sklopio sa stanovnicima Hajbera. Naime, sedme godine po Hidžri, muslimani su osvojili Hajber, i Muhammed, s.a.v.s., je nakon toga potpisao ugovor kojim se židovima Hajbera garantira sigurnost i ostavlja im se zemlja da s njom slobodno raspolažu uz plaćanje poreza islamskoj državi, iako su oni po svim ljudskim mjerilima i zakonima bili zaslužili protjerivanje ili pogubljenje, jer su u najtežem trenutku, prilikom opsade Medine, izdali muslimane i prekršili ugovor. Poslije potpisivanja tog ugovora, jedna židovka je donijela pečenu ovcu pred Muhammeda, s.a.v.s., i njegove ashabe, u koju je prethodno stavila otrov želeći ubiti Poslanika, s.a.v.s. Iako je jedan ashab umro od posljedica otrovanog mesa, Muhammed, s.a.v.s., nije poništio ugovor niti prekinuo primirje, kao što to čine današnji vladari i silnici, koji zbog greške jednog čovjeka spaljuju čitave države i ubijaju na hiljade muslimana.
Milostivi vođa
Orijentalista Viljem Mur, govoreći o Poslanikovom, s.a.v.s., postupku prema Kurejšijama, nakon osvajanja Mekke, rekao je: ”Njegov odnos prema ljudima bio je pun poštovanja i samilosti, čak i prema neprijateljima iz Mekke, kada su ga napadali i protjerivali. Taj isti odnos on je zadržao i kad se kao pobjednik vratio u Mekku.” (Viljem Mur, Muhammedov život, 88.str.)
A američki orijentalista, Washington Irving, o tom događaju kaže: ”Muhammedov postupak prema ljudima prilikom oslobađanja Mekke je dokaz da je on Allahov poslanik, a ne nekakav zemaljski vladar i vođa. Tom prilikom su njegova samilost i saosjećanje došli do punog izražaja iako je bio kadar da ih kazni i da im se osveti. Umjesto toga on je svoju pobjedu pretvorio u oprost i oslobađanje. Oprostio im je trinaest godina neprestalnog proganjanja, mučenja, ubijanja njegovih drugova i protjerivanja iz Mekke.” (Muhammedov životopis, 72. str.)
Orijentalista Emil Dirmingen, rekao je: ”Muhammed je svojim pobjedama jasno pokazao veličinu svoje ličnosti koja se rijetko može sresti u ljudskoj povijesti. On je prilikom oslobađanja Mekke naredio svojim vojnicima da ostave na miru žene, djecu i starce, da ne ruše kuće i ne sijeku drveće, da ne vade svoje sablje iz korica osim u nužnoj odbrani. A zatim je ukorio neke vojskovođe koji su prekoračili granicu dozvoljenog riječima: ‘Jedan ljudski život vrjedniji je od mnogo pobjeda i mnoštva ratnog plijena.’ Tako se ponašao Poslanik, s.a.v.s., koji je milost svjetovima i koji je oslobodio čovjeka iz tmina neznanja, nepravde i neznaboštva.”
Kodeks islamskog ponašanja u ratu
Muhammed, s.a.v.s., je propisao i ostavio u amanet ummetu kodeks savršenog islamskog morala i ponašanja u ratu, i onaj ko bude kršio ta pravila zaslužuje Allahovu kaznu na dunjaluku i na Ahiretu. Safvan ibn Usal, r.a., prenosi da im je Muhammed, s.a.v.s., šaljući ih u bitku, govorio: ”Idite u ime Allaha, na Allahovom putu se borite, ne masakrirajte neprijateljske vojnike, ne obmanjujte, ne varajte i ne ubijajte žene, djecu i starce.”
Jednom prilikom je Poslanik, s.a.v.s., rekao ashabima: ”Šta je sa ljudima koji prelaze granicu dozvoljenog i ubijaju djecu u toku bitke?!” Neko je rekao: ”Allahov Poslaniče, to su djeca mušrika.” Onda je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Najbolji među vama su također sinovi mušrika. Ne ubijajte djecu, ne ubijajte djecu! Svako dijete se rodi u islamu, a onda ga roditelji učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom.”
Tog kodeksa su se držali i halife, nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s. Poznato je da je Ebu Bekr, r.a., kada je spremao Jezida ibn Ebi Sufjana u bitku, rekoa mu: ”Ja ti naređujem sljedeće: ne ubijaj žene, djecu, starce. Ne sjecite drveće, ne rušite kuće, ne ubijajte ovce i deve, osim zbog jela, ne palite voćnjake i palmovike.” A Omer je svojim vojskovođama govorio: ”Bojte se Allaha u pogledu zemljoradnika koji rade u svojim poljima. Ne ubijajte ih, osim ako vas napadnu.” Ovi i mnogi drugi primjeri predstavljaju islamski pravilnik ponašanja u borbi, koji je uspostavio Muhammed, s.a.v.s. On sadrži osnove islamskog ponašanja koje se mogu sažeti u nekoliko tačaka: iskrenost i posvećivanje stvarnim ciljevima islamskog džihada, a ostavljanje svega onoga što je u suprotnosti sa tim kodeksom, čuvanje prirodnih dobara i uspostavljanje reda i mira na zemlji, zabrana ubijanja žena, djece, staraca i uvažavanje tuđih svetinja zabranjujući ubijanje svećenika i rušenje crkava i sinagoga.
