Avdo Halilović je jedan od onih profesora književnosti koji nije prekidao ili preoblikovao svoju ljubav prema pisanoj riječi, već je cijelog života živio književnost, osjećao jezik, pratio događaje i pričanja, i u svemu što ga okružuje vidio zametak priče. Iako je od gimnazijskih dana objavljivao književne tekstove, ovo je njegova četvrta knjiga proze, što dovoljno kazuje sa koliko pažnje i klesarskog strpljena Avdo Halilović piše i objavljuje. Prije nego uronemo u njegov „ČARDAK na SAVI“, neka nam bude dopušteno da naslutimo kako među nama živi poseban, a neuočen i neizučen korpus književnosti koju stvaraju profesori književnosti, oni koji su aktivno u nastavi i koji učenicima svakodnevno prenose smisao i važnost umjetničke literature. Ako bi se nekad neko bavio osobenostima proze koju pišu profesori književnosti, a nauku o književnosti žive kao svoju profesiju, sigurno bi Avdo Halilović bio jedan od viđenijih autora u toj panorami; njegova literatura nosi onu auru ozbiljnosti koja proizilazi iz shvatanja da je književnost važan odgojni i obrazovani činilac. Zato sa posebnim poštovanjem otvaramo novo prozno ostvarenje Avde Halilovića, knjigu priča „ČARDAK na SAVI“.
Prva priča u ovoj knjizi, pod naslovom „Baština“, ima dvije baška vrijednosti, prvo, što kroz jednu porodičnu historiju transponira bošnjačko iskustvo iz austrougarskog perioda, osjećaj ostavljenosti i turske izdaje, a posebno onu stranicu o podsticanju na iseljavanje u Tursku i rasprodaju imovine domaćim „prevarantima svih vjera i režima“ , a drugo, što u sebi sažima mnogostruke psihosocijalne aspekte iseljeničkog iskustva, koje kroz dodir aa turskom tuđinom, isijavaju poetikom bosnoljublja. Evo rečenice u kojoj se sažima ta iseljenička čežnja za Bosnom: „Svako jutro se žalosni bude i zaokreću glave s pogledom prema Bosni“. Iz ove slike saznajemo da u iseljeništvu ni sve strane svijeta nisu iste, i da ona, na kojoj je Bosna, ima težinu čežnje i razgale. Avdo Halilović je majstor psiholoških minijatura, jer umije da na vjerodostojnom detalju predstavi cjelinu pogleda i viđenja. Taj spisateljski majstorluk uočljiv je i u odnosu prema jeziku, u zadržavanju njegove bosanske posebnosti i nadgradnji novih značenja. Za porodično stablo, recimo, Avdo Halilović ne kaže da se razvijalo, ili granalo, što bi podrazumijevao refleks jezičke navike, već on kaže da se ono – gizdalo. „Porodično stablo se gizdalo…“ Za govor i za jezik smo čuli da može biti pogan, prijek, ružan, ali, od Avde Halilović čujemo za „gubav jezik“, čime se jedna fizička manifestacija, vezana za zarazu i prljavštinu, uvjerljivo prenosi na teren značenja. Kod Avde Halilovića djevojačka kosa nije ni rusa, ni plahovita, ni valovita, ona, kosa je – žitna i uklasala. Uvijek je zadovljstvo čitati pisca koji te jezičkom profinjenošću časti i iznenađuje, tako neusiljeno, da razumijevaš kako je taj jezik, bogat, gizdav, žitan i rasklasan, zapravo bitak iz kojega izvire Avdina „pripovjedačka Bosna“. Avdo Halilović osjeća poetičko srodstvo bošnjačkog historijskog iskustva i bosanskog jezikoslovlja, koje u sebi sedimentira kompletno bosansko naslijeđe, a iz čega prirodno proizilaze briljantne transhistorijske definicije, poput ove: „…U Bosni nikakva tuđa sila, vlast i vladari nisu trajni, već je jedini vječni vladar u Bosni nemir i neizvjesnost.“ Ovakvim impresijama iz prve priče „Baština“ sjajno se otvara knjiga priča „ČARDAK na SAVI“, jer je očito da nas dočekuje pisac koji historiju razumijeva kao prostor bez vremenskih ograničenja i kao vrijeme bez prostornih ograničenja.
U priči „Blago“, pisac ostaje u „austrijskoj temi“, jer nas prati prepoznatljiv historijski kontekst. Glavni lik je bošnjački soldat Kartal Karaman koji bježi iz ratnog i historijskog besmisla, u kome ratuje za tuđe interese. Naturalističke slike rata, rovova, zadaha smrti, krvi, i izmeta, date su u nerafiniranoj izvornosti, kao u Krležinim prozama. Poslje, kao dramaturški lajtmotiv, imamo čežnju bošnjačkih iseljenika koji sa Bosfora gledaju u Bosnu, tako da se neovisno od narativne strukture, kroz ovu priču gizdaju nekolika opća mjesta bošnjačke sudbine u vremenu austro-ugarske. Narativni okvir plete se oko ovog odbjeglog soldata koji krade zakopano blago rahmetli Zaimage od njegove Aginice, da bi se oko tog harama razmnožila linija svekolikih ukletosti. Bošnjačka književnost dobija jednu od najljepših priča o haramu, kao važnom poetičkom određenju muslimanskog morala. Avdo Halilović se i ovdje potvrđuje kao majstor smisaone slojevitosti… „Al’, na mjestu blaga zjapila je prazna, svježe iskopana jama; crvena od ilovače, kao živa rana u raznešenom trbuhu ratnika…“ – veli pisac pred kraj priče, dovodeći jamu od haram blaga u značenjsku liniju kabura i žive rane u ratnika.
Pripovjedački artizam uočljiv je u priči „Čast“, jer se u okvir dramatične neizvijesnosti, otvorene na početku priče, smiješta ratna priču o domaćinu Glogu, njegovoj borbi da sačuva i zaštiti porodicu, svoju ženu Sutku i dvoje tičića. A neizvijesnost u kojoj se događa svojevrsna „priča u priči“, otvorena je prijetnjom od strane dvojice zlikovaca: „Čerkezi su osjetili da su konji Glogu život, slamka za zaradu i preživljavanje, pa ga ucjenjuju. Samo da im Glog preda Sutku da je obljube, pa oni odoše gore, uz Savu, a onda sve Glogu ostavljaju: i konje i kola i Sutku.“ Priča ima neočekivan i sretan kraj, zlikovci bježe usred neočekivanje pucnjave, na pragu Glogovog prihvatanja ponude, a nježnost među članovima Glogove porodice dobija auru smisla u odnosu na bestijalnost rata.
Da se biće romana može raskomotiti u formi priče, pokazuje naslov „Zavičaj“, gdje filmska storija o ratnim putešesvijama glavnog junaka Alije – Ale ima toliko nevjerovatnih sudbinskih obrta, da bi ti dramaturški krokiji svi mogli ponijeti prostor zasebnog poglavlja u romanu. Upravo zbog te dramaturške zgusnutosti ova se priča čita u dahu, sa onom istinskom čitalačkom strašću da se otkrije šta slijedi. Halilovićev „Zavičaj“ je mnogo više od pitke i čitke priče, jer u sebi nosi neke bošnjačke historijske istine, koje su još uvijek pred vratima historijskog i književnog teksta o drugom svjetskom ratu. Evo oglednog citata:
– „Posebno ga, prošle sedmice, razljutilo to što je neki tamo zatvorenik iz Knina pokrao kamion robe iz vojnog magacina, a oni ga kaznili nekim bezveznim ukorom. A onaj jadnik Zulfo poš'o kući, na dopust, u Bosnu, iz vojnog magacina ukrao par pakli cigareta, i priznao to i kaje se – a oni ga uhvatili pa na sud – i presuda ‘Smrt, strijeljanjem!'„
Avdo Halilović nam se pričom „Zavičaj“ potvrđuje kao majstor pripovijedanja, jer sa finim osjećajem za naraciju, mjeru, vjerodostojan detalj, znatiželjom hrani čitalačku žeđ. Kao nadgradnja na ovaj pripovjedački majstorluk, prostiru se historijski i meditativni aspekti njegove proze, kao što je taj složeni psihološki osjećaj zavičaja. Zanimljiv je i pomena vrijedan lajtmotiv obnove mjesne kapelice, i kojega se vidi da Ale, kao ponosit i samouvjeren Bošnjak, odan idejama antifašizma i političke ljevice, nema nikakvih problema u odnosu na vjerske i narodne različitosti koje ga okružuju, a koje doživljava kao biće svoga zavičaja.
– „A kapelu će obnoviti, po ranijem dogovoru. Ako kasaba i okolna sela neće il’ ne mogu, onda mogu njih dvojica, i hoće. Oni se ničega ne boje. Makar od ljutnje pocrkali njihovi crveni komunistički komesari.“
Valja i ovdje primijetiti taj Halilovićev osjećaj za detalj, za njegovo oneobičavanje, u ime kojeg se književna slika pamti, kao u rečenici: „Ispred zgrade se vidio stražar, al’ zbog visine izgledao sićušan i malen kao cigareta.“
Priča „Hatka“ je složena književna analiza psihološkog profila majke koja je počinila čedomortstvo, u grču i želji za izbiše tragove obljube, sramote i grijeha, nakon što je saznala da je otac zanijetog djeteta, Vejsil Aganov, poginuo na dalekom ratištu. Jednako kao psihološki profil čedomorke koja je izgubila pamet, zanimljiva je slika kasabe i kasablijskih reakcija koja u strahu i podsmijehu prati Hatkina sumanuta telalenja po sokacima. Valja se opet zaustaviti pred Halilovićevim osjećajem jezika… Pa kad opisuje Hatku, k'o djevojku koja se kupa u viru potoka ponad Ibraginog johišta, kaže da je: „gola, golcihasta“, iz čega vidimo izvrsnu bosanskoslovnu nadgradnju riječi golcijata… Za Hatku, trudnu, pred čedomorstvo, veli da je „krupna, zateklih usana, zabašlučita trbuha“. Na kraju, kad će izdahnuti na „Salkanovim abdestli rukama“, pisac nam pregaranje preostalog dijela njene duše opisuje kao pucanje „staklenke fenjera“. Uistinu, zar se išta može biti tako krhko i lomno kao staklenka na fenjeru, koji, u značenjskom sazvučju, nosi metaforu životne svjetlosti i njenog gašenja na „adbestli rukama“?!
U „Vilenjaku“ je ćopićevskom pastoralom opričan jedan dječiji nestašluk, koji i u narativnoj dinamici, i u crnohumornoj duhovitosti, ima dinamike i šarma. Priča se zavrtila oko nestanka dječaka Sude, koji „ko da nije od ovog svita“, jer se ne zna tačno ko mu je babo, možebit da je vilenjak, a možebit i Žuti Žićro, jer mu je babo Karaga star da bude babo. Pisac na kraju u poetičkoj mehkoći daje naznake razrješenja ove dileme. On se ne zadovoljava zadovoljstvom čitaoca, već nastoji da jezički svijet koji okružuje njegovu priču useli u samo pričanje, pa će za izmorenog i unezvijerenog babu koji traži svoje dijete reći da mu je „ledeni pogled, sličan pogledu mrtvog teleta“. Ovakve jezičke i stilske iskre daju dimenziju autentičnosti prozama Avde Halilovića, onoga po čemu je prepoznatljiv u našoj književnosti.
Jest dobra ova priča „Čardak na Savi“! Evo, ovaj ushit od čitanja ispisujem odmah nakon čitanja, dok mi se ova misao nije istopila u teoretisanje. Govorim kao čitalac, a tek ona mogu, možda, koju progovoriti i kao pisac i recenzent. „Čardak na Savi“ je pravo remek-djelo! …Ako je remek-djelo ono što pamtimo cijeloga života?! Pripovijest o ubistvu brice Adema pred bunarom svoga čaradaka na Savi, svo ono historičko i literarno bogatstvo koje je Avdo Halilović ispleo kroz ovu priču, ja ću, kao čitalac, pamtiti zauvijek. Pamtimo, tako, opća mjesta naše literarne kulture, Robinzona Krusoa, Toma Sojera, Ahmeda Nurudina, petog i desetog, a ja ću uz sve njih pamtiti i Adema bricu, sina mu Harisa, Crnog Abaza, prefinjenog Ivana Čelara, ovu potresnu priču o komunističkim zločinima nad nevinim ljudima. Pamtit ću one stranice koje se prvi put ispisuju u slobodarskoj memoriji ovih prostora, gdje se masovni komunistički zločin u Bleiburgu još uvijek slavi kao izraz antifašizma. A nadasve, ona slika srpske rulje koja pod okriljem noći, na poziv komunista, u šumama Kozare, u ime imaginarne osvete, komada tijela i razvlači crijeva ubijenih nevinih ljudi – vjerovatno je to jedna od najsnažnijih i najpoučnijih literarnih slika u bošnjačkoj književnosti. Naravno, ja znam da ovakav progovor o jednom literarnom tekstu nije uobičajen za recenzije, a što se vidi u usporedbi i sa onim što sam napisao o prethodnim pričama, no, priča „Čardak na Savi“ prevazilazi literarne okvire i postaje jedno od najvažnijih štiva za odgajanje bošnjačkog pamćenja i antitotalitarne kulture općenito. Postojali su u svjetskoj književnosti tekstovi, poput „Majstora i Margarite“, ili „Kamenog spavača“ kod nas, koji nisu pomijerali samo estetske, već i političke granice, a kad se takav tekst dogodi, onda ti ga je džaba negirati ili ignorirati. Bošnjačka književnost je nedopustivo obogaljena za aspekte historijskog pamćenja, što samo govori o složenosti činjenice da su Bošnjaci izloženi genocidu u kontinuitetu, u takvoj mjeri da ni kroz historijski ni kroz literarni tekst nisu uspjeli sagledati svoju prošlost. Ako će Ahmed Muradbegović napisati „Ponos“ (1926), o pljački bošnjačke zemlje pod krinkom tzv. agrarne reforme, ako će Isnam Taljić napisati „Roman o Srebrenici“, sve će to biti individualna htijenja od kojih se distancira vladajući, velikosrpski sistem vrijednosti.
Ni jedan narod u Evropi nije stradavo od komunista kao Bošnjaci; ni jednom narodu nije bila od komunista pohapšena njegova književna elita nakon Drugog svjetskog rata, kao što je Bošnjacima; ni jedan narod nije dao procentualno veće žrtve od Bošnjaka u antifašističkoj borbi (8,1 odsto od ukupne populacije), a da je nakon oslobođenja „za nagradu“ prekrižen i onepostojen; paradoks je da ovako frapantne činjenice do danas nisu u historijskom i književnom tekstu ustolične kao opća mjesta. Šta više, priča „Čardak na Savi“ je prvi bošnjački književni progovor o masovnim likvidacijama Bošnjaka od strane komunista! Temu komunističke torture jeste doticao Abdulah Sidran u svojim scenarijima i prozama, i poneko još, ali niko dosad u našoj književnosti nije ovako otvorio ovu stranicu, koja je otvorena „Čardakom na Savi“. I to ne bilo kako, već majstorski! Mnogo bi trebalo prostora, jedan pogolem esej, da se obrade svi estetski i poststrukturalistički aspekti priče „Čardak na Savi“. Avdo Halilović je, čini se, u ovu priču zadao svu svoju umjetničku invenciju, podastrtu bogatom erudicijom, tako da pišćeve zanatske majstorije (restrospektive, reminiscencije, priče u priči, itd.) u pratnji su povijesnih aspekta koje prvi put ulaze u bošnjačku književnost. Čitajte!, preporučujte!, izučavajte!, čuvajte!, jer, ovo je priča na kojoj treba odagajati bošnjaštvo i svaku ljudsku vrlinu.
U posljednjoj priči, „Kulaš“, mi, zapravo, razumijemo da nas je rat pratio na cijelom putovanju kroz ovu knjigu. Raznolike ljudske sudbine, harami i halali, zapleti i raspleti, ambijent Bosne koji je jedino trajan u jeziku, a u svemu drugom nepouzdan, sve to, obilježeno je ratom. Priča „Kulaš“, ovu spoznaju, kao usud Bosne, i otkriva i zaokružuje.
Bilo mi je zadovljstvo upoznati i u sjećanje utisnuti književnost Avde Halilovića. Moja će djeca čitati njegove priče.
Batva, septembar 2015.
