Piše: Šejh dr. Selman el-Avde
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prije nekih dvadesetak godina držao sam predavanje pod nazivom ”Pretjerivanje u pojedinostima (partikularijama)”. Ta predavanja redovno je posjećivao moj prijatelj Abdul-Vehab et-Tariri, koji ih je zapisivao i kasnije štampao u obliku manjih brošura.
Jedan od prisutnih slušalaca bio je impresioniran samom idejom teme, ali se nije složio sa primjerima koje sam naveo za pojedinosti ili partikularije, i bojao se da takav kontekst ne bude uzrok umanjivanja vrijednosti propisa koje sam uvrstio u pojedinosti, u sekundarne a ne u primarne propise vjere.
Rekao sam: ”Prijatelju dragi, ”Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao.” (El-Ahzab, 4.) Ukoliko naša srca preokupiramo pojedinostima, te raspravama, dokazivanjima i protežiranjima određenih pojedinosti nad drugima, pa gdje je onda u svemu tome udio ”uluhijjeta”, govora o jednom i jedinom Bogu, Allahu, dž.š., a to je srž vjere, temelj imana i suština tevhida u srcu vjernika?
Dragi moj, prijatelju, zar ne čitamo u Allahovoj Knjizi sljedeći tekst koji je sâm po sebi jasan: ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte!'” (Eš-Šura, 13.) Šta je to oko čega su se složili svi Allahovi poslanici i što su oporučivali i prenosili ljudima, bez imalo razlika i razilaženja? Zar to nije jedinstvena i zajednička vjera u pogledu spoznaje Allaha, ljubavi prema Njemu, veličanja i obožavanja samo Njega, a odbacivanje svih drugih božanstava? Zar to nije skrušenost, pokornost i poniznost srca njegovom Stvoritelju, te potpuna pokornost Njegovim naredbama koju prate: ljubav, zadovoljstvo i nada u Allahovu milost, a strah od Njegove kazne? Zar nakon tih ajeta ne slijedi ajet koji sadrži deset sljedećih stavki:
”Zato ti pozivaj
i budi ustrajan, onako kako ti se naređuje,
a ne povodi se za prohtjevima njihovim,
i reci: ‘Ja vjerujem u sve Knjige koje je Allah objavio,
i naređeno mi je da vam pravedno sudim;
Allah je i naš i vaš Gospodar,
nama naša, a vama vaša djela;
nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo;
Allah će nas sve sabrati,
i Njemu ćemo se svi vratiti.”’ (Eš-Šura, 15.)
Temelji vjerovanja ispred fikhsko-pravnih pojedinosti
Ovaj kur'anski tekst obuhvata poziv u jedinstvene, sveobuhvatne i zajedničke temelje i principe vjere te ustrajnost i postojanost na tim principima onoga koji njima poziva; izbjegavanje hirova idolopoklonika i nevjernika; vjerovanje u sve nebeske Knjige i ono što one sadrže od činjenica, vijesti i propisa; pravdu i pravičnost među ljudima; potvrdu Allahove jedinosti; pojedinačnu odgovornost za djela; prekidanje rasprave ukoliko će se pretvoriti u svađu, inad i odvraćanje od Istine; priznanje proživljenja i okupljanja ljudi na Sudnjem danu u koji nema nikakve sumnje i da sud toga Dana pripada Allahu Jedinom.
Te temeljne principe treba nastojati prenijeti svim vjernicima i usaditi ih u njihova srca, oživljavajući njihova značenja na različite načine i u različitim prilikama, kako ih, ne daj Bože, ne bi zapostavili, izgubili iz vida i zaboravili. I to sve dotle dok oni ne izvrše pozitivan utjecaj na njih i podstaknu ih da čine dobra, a ostave loša djela, te da tim principima i temeljima vjere podučavaju svoju djecu i porodice, i sve one do kojih stigne njihov poziv.
Ovo podrazumijeva da svaki punodoban musliman poznaje pojedinosti vjere u onoj mjeri u kojoj su mu potrebne u njegovom praktičnom životu, i ne treba sve muslimane obavezivati da budu šerijatski pravnici, da u tančine poznaju sve aspekte islamskog prava, sva mišljenja islamskih pravnika, njihove dokaze i načine deriviranja propisa i sl. Onaj ko ne poznaje propise, logično je da treba da pita islamskog učenjaka o onome što ne zna.
Postoji mogućnost da o nekom sekundarnom vjerskom pitanju budu napisani tomovi knjiga, da se o tome drže predavanja, hutbe i pišu tekstovi, daleko više nego o suštini islamskog vjerovanja, o Allahovoj jedinosti i o čišćenju i odgoju duše.
U većini slučajeva udaljavanje i produbljivanje jaza među muslimanima praktičarima biva zbog pretjeranog naglašavanja i maksimiziranja pojedinosti, sitnica, zbog kojih se desilo razilaženje čak i među ashabima i generacijama poslije njih, poput pitanja davanja zekata na nakit koji se koristi, ili pitanja da li hidžama (vađenje krvi) kvari post, ili pitanje o položaju ruku u toku namaza, ili pitanje o propisu oprosnog tavafa onoga ko obavlja umru i sl.
Dešava se da početnici u vjeri pokazuju grubost i žestinu prema onima koji se ne slažu sa njegovim mišljenjem, i onda im prijeti Allahovom kaznom što mu se suprotstavljaju i što slijede mišljenja nekog drugog učenjaka.
Ovo što govorimo nikako ne znači zatvaranje vrata istraživanja pojedinih pitanja. Ne, nije poenta u tome, niti je to uopće moguće, već je poenta u tome da se svakoj stvari dâ mjesto koje joj pripada, kao što dolazi u ajetu: ”Allah je svemu već rok (mjeru) odredio.” (Et-Talak, 3.) Kao i bavljenje temeljnim i fundamentalnim pitanjima vjere, koja moraju biti uzvišenija i veća, jer ona porađaju strah od Allaha, ljubav prema Allahu i nadu u Njegovu milost i oprost.
Ako musliman posjeduje gore spomenuta svojstva, onda nema smetnje da se bavi istraživanjem sporadičnih pitanja s tim da bude pažljiv i precizan te da pripazi na svoju vjeru i čast kod pitanja oko kojih nije siguran i oko kojih postoji razilaženje.
Međutim, ukoliko oslabi iman i splasne vjerski zanos u srcu, u tom slučaju, postoji bojazan da početnik u studiranju islamskih nauka ne potpadne pod prijetnju spomenutu u hadisu: ”Ko traži nauku da bi se natjecao sa učenjacima, ili da bi se svađao sa maloumnicima, ili da bi zadobio pažnju ljudi, Allah će ga uvesti u džehennemsku vatru.” (Tirmizi)
Zar nije vrjednije da većinu naših predavanja i pisanih djela posvetimo govoru o imanu, o Allahovim imenima i svojstvima savršenstva, i da se vratimo i krenemo od lekcija o pouzdanju u Allaha, ljubavi prema Allahu, strahu od Njegove kazne i nadi u Njegovu milost?
I da ta odluka bude donešena na osnovu Allahove Knjige, ugledajući se na Božanski put u potvrdi imana koji se obraća srcu i razumu podjednako, daleko od nesuglasica i inada koji oduzimaju srcu istinski užitak u Objavi, uz iščitavanje korisne literature i djela koja su napisali i ostavili najveći islamski umovi, poput znamenitih mufesira i komentatora Kur'ana, zatim, poput Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjima, imama Gazalije, imama Makdisija i njihovih prethodnika, pa ”da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi od njih su nevjernici.” (El-Hadid, 16.)
A još je važnije da ne dozvolimo da nam svakodnevne dunjalučke aktivnosti, zanimanja i pojedinosti budu prioritetnije od proučavanja i istinskog razumijevanja Allahovih imena i svojstava savršenstva, veličanja Allaha i zahvaljivanja Njemu na neizmjernim blagodatima.
Allaha molim da kapije naših srca otvori za Njegovu Istinu, da učini da se na Njegove poslanike ugledamo, da nam podari razumijevanje Kur'ana i da nam podari istinski iman i ubjeđenje. Amin!”
