U prisustvu brojnih laureata i gostiju iz svijeta, regije i BiH, Centar za mir i multietničku saradnju održao je svoju tradicionalnu manifestaciju “Mostar ne zaboravlja prijatelje”.
Dodjelom međunarodnih priznanja “Mostar Peace Connection” i priznanja “Mimar mira”, te “Mostarske povelje mira”, sinoć je ujedno je obilježena i 21. godišnjica rada i djelovanja Centra za mir.
Laureat priznanja “Mostar peace connection” za lični doprinos radu Haškog tribunala i trajni doprinos uspostavi pravednog mira, dobio je i tužilac Mark Harmon.
– “Mostarska povelja mira” ove godine je uručena bh. redateljici Jasmili Žbanić.
– “Mostar peace connection” uručeno je bivšem visokom predstavniku Valentinu Inzku, bivšem ambasadoru SAD u BiH Thomasu Milleru i profesoru Edwardu Josephu koji je u najtežim ratnim vremenima pružao značajnu pomoć BiH i Mostaru, a što radi i danas kroz angažman predavača na vašingtonskom Univerzitetu John Hopkins.
Ovo vrijedno međunarodno priznanje sinoć je dodijeljeno i Vesni Pusić koja je, kako je istaknuto, prva hrvatska političarka koja je poratnih godina prešla u istočni dio grada Mostara i pružila podršku snagama koje se odupiru ekstremizmu i fašizmu tih godina.
Priznanje “Mostar peace connection” za nesebičnu borbu za istinu i pravdu uručeno je i udruženju “Žene u crnom” iz Beograda i gradonačelniku Podgorice Ivanu Vukoviću.
Priznanje “Mimar mira” uručeno je Emiru Suljagiću, koji je svojim angažmanom na čelu Memorijalnog centra Srebrenica pomjerio granice u djelovanju ove institucije na način da je potrebu izgovaranja istine o Srebrenici i čuvanje sjećanja na genocid u srcu Evrope pojasnio svim relevantnim faktorima u Evropi, sa željom da Memorijalni centar postane regionalni centar za istraživanje genocida.
“Mimar mira” je i Avdo Huseinović, čovjek koji je kroz svoje knjige i filmove dokumentovao najteže dane u historiji bosanskohercegovačkog naroda.
Priznanje “Mimar mira” uručeno je i Ajši Hadžimešić – Hafizović koja je dobar dio svog novinarskog angažmana posvetila aktivnoj komunikaciji sa ključnim osobama Tribunala u Hagu. Među nagrađenim su i Jakob Finci, dugogodišnji predsjednik Jevrejske zajednice BiH, za brojna dobročinstva tokom opsade Sarajeva i za rad na očuvanju multikulturalnosti i međureligijskog dijaloga.
“Mimar mira” je Amor Mašović koji će u historiji ove zemlje ostati upisan zlatnim slovima kao humanista, koji je najbolje godine svog života posvetio humanoj misiji traganja za nestalim osobama u strahotama minulog rata.
Manifestaciji u Mostaru prisustvovale su brojne javne ličnosti iz svijeta kulture, sporta, politike, poput ministrice vanjskih poslova BiH Bisere Turković, kao i ugledni američki političar, nekadašnji šef Demokratske većine u Kongresu SAD-a Jim Morran, saopćili su iz Centra za mir.
Pozdravni govor tužioca Marka Harmona
Čast mi je primiti ovu nagradu koju dodjeljuje Centar za mir i multietničku saradnju.
Veoma mi je žao što nisam sa vama danas da lično primim ovo priznanje. Nažalost, moje zdravstveno stanje me sprijećilo da dođem u vaš lijepi grad Mostar.
Moj dragi prijatelj, Amir Ahmić, ljubazno je pristao da u moje ime pročita obraćanje po prijemu priznanja.
Prijatelji, kada sam došao u Tribunal 1994. godine, nisam znao koja su moja očekivanja od toga, niti sam znao da li će to uspjeti. Kao i mnoge moje kolege – iz cijelog svijeta, bili smo željni da prihvatimo izazove koje je predstavljala ova pionirska institucija. Naš mandat je bio da istražimo i procesuiramo one koji su odgovorni za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava – s puno nade da žrtvama ovog besmislenog rata donesemo djelić pravde. Do mog odlaska sa Tribunala 2011. godine bilo je optuženo 161 lice, a suđenje glavnim arhitektama rata Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću bilo je u toku.
Oduvijek sam želio biti tužilac za ratne zločine, još od vremena kada sam čitao o Holokaustu – pojedinačno najupečatljivijem historijskom događaju u mom životu po neshvatljivom zlu koje je u njemu počinjeno. Suđenja koja su nakon toga slijedila u Nirnbergu bila su moja inspiracija. Čitajući o tim suđenjima shvatio sam da želim biti tužilac za ratne zločine ako se za to ponovo ukaže prilika. Nažalost, to se desilo sa tragičnim događajima u Bosni i Hercegovini.
Moj prvi predmet je bio masakr u Ahmićima. Iznošenje dokaza u tom slučaju za mene je bilo više nego šokantno. Stalno sam se pitao: kako su ljudi mogli biti tako okrutni i ubijati komšije, uništavati im domove, ubijati malu djecu i bespomoćne žene, protjerati ih iz njihovih domova? I kada sam vodio moj drugi predmet na Tribunalu, koji se odnosio na genocid počinjen u danima nakon pada Srebrenice, nisam bio ništa bliže odgovoru na to pitanje, i, iskreno, nikada nisam došao do tog odgovora. Okrutnost je trajna misterija. Ali moje kolege i ja bili smo odlučni da ispravimo nepravde koje su nanesene narodu Bosne i Hercegovine i u vrijeme dok sam radio na Tribunalu upoznao sam mnogo izuzetnih ljude iz Bosne i Hercegovine: Muniru Subašić i Kadu Hotić iz Udruženja Majke Srebrenice i Žepe, kao i druge majke članice udruženja. Majke su posvetile svoje uništene živote tome da ne dopuste da svijet zaboravi genocid koji je uslijedio padom Srebrenice – sjećanje je od vitalnog značaja da ne dozvolimo da se historija ponovi. Ponosan sam na ono što one rade i to što sam poznavao Majke Srebrenice i Žepe. Sve pohvale za njih i njihov rad.
Želio bih odati priznanje brojnim žrtvama i svjedocima čija je izuzetna hrabrost i izdržljivost pomogla da u sudnici, dok su svjedočili protiv svojih mučitelja, i to u više navrata, iznova i iznova proživljavaju pretrpljene patnje. Bez njih pravda bi bila neostvariva.
I mom veoma dragom prijatelju, Amiru Ahmiću, oficiru za vezu Vlade Bosne i Hercegovine sa Tribunalom. Pravilnik o postupku i dokazima imao je odredbu koja je Tribunalu dozvoljavala da zatraži pomoć od vlade Bosne i Hercegovine čiji je doprinos bio neprocjenjiv kada sam trebao locirati svjedoka ili razgovarati o istražnom zahtjevu za pomoć, on je uvijek bio tu. Mnogo mi je pomogao u radu. Njemu i Vladi Bosne i Hercegovine neizmjerno sam zahvalan za njihovu neprocjenjivu pomoć u svim mojim slučajevima. Ne bih to mogao bez njih.
Na kraju, dugujem zahvalnost mojim kolegama – kolegama tužiocima, istražiteljima, analitičarima i pomoćnom osoblju u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, bez čijih napora ni ja ne bih dobio ovu nagradu. Moja postignuća su rezultat timskog rada vrlo talentiranih ljudi, predanih poslu, posvećenih idealima pravde i žrtvama ovih neopisivih nedjela. Molim se za to da su naši napori stvorili jasan historijski zapis o individualnoj krivičnoj odgovornosti i općim uzrocima sukoba, da su uspjeli donijeti utjehu brojnim žrtvama i doprinijeli čvrstom temelju mira u Bosni i Hercegovini.
Veoma sam ponosan na ono što smo postigli u Tribunalu.
Hvala vam.
