Piše: Hatidža Huvejs
Prvog dana mog zatvora u Ramalahu istrgli su mi iglice kojima sam pričvršćivala hidžab, a nakon povratka sa prvog isljeđivanja rekli su mi da su steznici za ručne zglobove zabranjeni u zatvoru, pa mi ih je stražarka uzela i bacila u kantu za smeće. Nekako sam mogla preći preko toga, jer su rukavi moga džilbaba bili dovoljno uski tako da sam mogla i bez tih steznika.
Jedne noći oka nisam sklopila sve dok me nisu pozvali na isljeđivanje. Bila sam oprala čarape, pa sam ih morala mokre obući nakon poziva na isljeđivanje. Kada mi je stražarka stavljala okove na noge rekla mi je da će mi, kad se vratim, skinuti i čarape. Vratila sam se sa isljeđivanja u jedan sat poslije pola noći, a spomenuta stražarka čekala me je ispred ćelije. Skinula mi je čarape i bacila ih u korpu za smeće.
Prošlo je deset dana od mog hapšenja, a ja sam bila sama u svojoj ćeliji, potpuno izolovana od svijeta, sa mojim namazom, učenjem Kur'ana i dovama, koje sam kroz suze upućivala svome Gospodaru, moleći Ga da me izbavi iz ovog iskušenja.
Bila sam primjer smirenosti i uravnoteženosti u zatvoru, dok je izolacijski odjel bio preplavljen vikom, psovkama i ludilom…
Otišla sam na svoje peto suđenje i kad sam se vratila u zatvor, upravnik zatvora me nazvao i rekao mi da će mi od sada biti zabranjeno nositi hidžab i džilbab unutar odjela. U tom trenutku nisam znala na kojem jeziku bi mu se obratila da bi razumio da je to suludo. Nije mi pomogla nikakva riječ. Ja koja sam uvijek bila snažna, ja koja ne plačem pred mojim dželatom da se ne bi radovao mojoj nesreći i uživao u svojoj nadmoći, toga dana nisam mogla zadržati suze, plakala sam ispred njega skrhana bolom. Ne mogu to učiniti, ne smiješ mi to učiniti! Odveo me je do vrata odjela i naredio je stražarki da mi skine hidžab sa glave i ona je to učinila. Tražio je da skinem i džilbab (mantil ili haljinu) ili će ga oni silom skinuti. Bila sam primorana da skinem ogrtač pred stražarkom. Uveli su me u moju ćeliju poniženu i poraženu. Iz očiju su mi tekle suze poput bujice i ja ih, pored svih mojih nastojanja, nisam mogla zaustaviti.
Imam četrdeset godina i nisam skinula hidžab od svoje sedme godine. Nijedan stranac (muškarac koji mi nije bliski rođak) nije me vidio bez hidžaba od moje petnaeste godine, a danas me pogani cionisti, najgora stvorenja, gledaju bez hidžaba. Plakala sam kao nikad prije, vrištala sam, uzvikivala tekbire, dozivala Mu'tesima i Salahudina Ejjubija, muslimanske velikane koji su svojevremeno bili spremni opremiti ogromnu vojsku da izbave zarobljenu muslimanku iz nevjerničkih ruku.
Niko mi nije odgovarao osim zidova od kojih se odbijao eho moga glasa. Plakala sam dva sata i molila Allaha da utonem u san da mi srce ne prepukne od plača. Spavala sam do zore, dok nije izvršena smjena stražara, i nastavila sam plakati pokrivajući glavu rukama. Oko podneva u naš odjel ušli su stražari da pretraže ćeliju. Plakala sam pred njima i pokušavala ih uvjeriti da su hidžab i džilbab neodvojivi dio mene poput moje kože, te da mi nije dozvoljeno obavljati namaz bez njih i da po islamu nije dozvoljeno da me vidi ijedan muškarac bez hidžaba i džilbaba.
Taj dan su me premjestili u drugu ćeliju. Ne znam zašto. Mislila sam da je u drugoj ćeliji bolje stanje, ali kad sam ušla vidjela sam da je duplo gora od one u kojoj sam bila. Voda iz WC-a tekla je po podu. Podigla sam madrac za spavanje, a ispod njega je bila hrđa, voda i uginuli insekti. Zahod je bio pun prljavštine, izlučevina i toaletnog papira. Uključila sam WC pumpu kako bi usisala nečistoću i ostavila je da radi cijelu noć. Dvije nadzorne kamere pokrivale su mjesto za spavanje i WC. Vrata na kupatilu (tuš kabini) bila su od prozirnog stakla i kroz njih se vidjela unutrašnjost kabine, a ćelija je bila nasuprot sobe za stražare tako da su imali potpuni uvid u ono što se dešavalo u toj prljavoj ćeliji. Zapravo, nije kupatilo bilo u ćeliji, već je ćelija bila u kupatilu. Abdestila sam i klanjala jaciju bez hidžaba, džilbaba i bez činjenja sedžde, jer je pod bio uprljan fekalijama i drugom nečistoćom.
Sutradan, u pet ujutro, dali su mi hidžab i džilbab da bih mogla ići na sud. Došla sam u sudnicu iscrpljena od putovanja i neprekidnog plakanja, te zbog prisilnog bdijenja, jer od zvuka WC pumpe nisam mogla spavati, pa sam izgledala neuobičajeno blijedo, tužno i depresivno.
Obavijestila sam svoga advokata kako su mi skinuli hidžab i prisilili me da skinem džilbab, te kakvo je stanje u novoj ćeliji i njezinoj prljavštini. Zatim, kako su me prvi put u mome životu vidjeli muškarci bez hidžaba i džilbaba i kako sam morala klanjati namaz, a da nisam mogla učiniti sedždu. I kada je moj advokat na sudu opisao šta mi se sve dešavalo u zatvoru i kako su mi silom skinuli hidžab i džilbab, prisutni su se osjećali ozlojeđeno i poraženo.
Advokat je uspio iznuditi sudski nalog da me vrate u moju staru ćeliju. No, oni su me vratili u novu ćeliju da bi nastavili sa zlostavljanjem, da bi mi ponovo gulili kožu i bacili me u njihovu prljavu klaonicu. Međutim, ja sam odlučila uzeti svoje pravo, pa makar i zubima. Vrištala sam i uzvikivala tekbire četiri sata, dok mi nisu došli sa upravnikom zatvora kojem sam dala odluku suda i on je bio primoran da je ispoštuje i sprovede.
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
