Piše: Safet Kadić
Dramatični događaji u Bosni i Ukrajini u posljednje vrijeme kao da ukazuju na zajednički povijestni usud ovih dvihu europskih i slavenskih zemalja, barem po jeziku zajedničkog slavenskog porijekla. Pored onoga već spominjanog grafita na jednom velikom zidu duž pruge u zapadnoukrajinskom gradu Lvivu (rus. Ljvov, sh. Lavov): Ukrajina i Bosna protiv države i kapitala, Bosnu i Ukrajinu uporedio je i lider ukrajinske opozicije i kandidat za predsjednika Ukrajine, Vitalij Kličko. Ovaj nekadašnji svjetski šampion u profesionalnom boksu iztiče da su u obadvije države razlozi za demonstracije isti, a to je “neuspjeh vlasti da dobro vode državu”. Aleksandar Hemon, jedan od najuzpješnijih bosansko-američkih pisaca srednje generacije, rodom iz Sarajeva, kojeg bosanski književni akademik, Abdulah Sidran, odavno vidi kao slijedećeg dobitnika godišnje tuzlanske književne nagrade Cum grano salis, pravi nešto širu uzporedbu:
„Lako bi bilo povući paralele između nedavnih događaja u Ukrajini i u Bosni i Hercegovini. Recimo: slične pseudo-demokratske političke strukture koje izborima dođu na vlast, a onda uz pomoć poslušne birokratije i policije tu vlast ne puštaju; institucionalizovana pljačka – iliti prvobitna akumulacija – kao dominanti lokalni oblik kapitalizma, pri čemu nema vidljive razlike između nacionalnih i kriminalnih elita; besramna eksploatacija etničkih razlika – Janukovič je šef i dio tzv. donjecke bande, koja potiče iz istočne Ukrajine, gdje ima veliki broj Rusa – kojima manipuliše veliki etnički monolitan susjed; samoubilačka arogancija vlasti koja smatra da to tako može, sve dok im na ulicama ne kažu da ne može. Postoje, naravno, i značajne razlike. Najznačajnija je u tome što u Ukrajini već postoji tradicija protesta koji su dovoljno ozbiljni da stvari značajno promijene. Na stranu august 1991, Ukrajinci su na ulicama bili još 2004, okupljeni pod barjakom Narandžaste revolucije. Ono što Putin, Janukovič, raznobojni BiH političari i ini konstantno prodaju, bez obzira na strukturalnu amoralnost društva kojim predsjedavaju, upravo je navodna udobnost predvidljivih ishoda, obećanje da će svaka promjena voditi u domen strašno nepoznatog. Tamo je uvijek gore nego ovdje i sada, koliki god bili razmjeri trenutne katastrofe. Sa tih pozicija su pucali Janukovičevi snajperi – cilj je bio stvaranje haotične nepoznatosti, osjećaj da ne znaš šta će se desiti sljedećeg trenutka, a kamoli na sljedećim izborima”, zaključuje Hemon.
Javnosti su dostupne mnoge činjenice koje te paralele, ali i razlike, čine očitim i razložnim, podrazumivajući ogromnu disproporciji u redu veličina. Ukrajinci i Ukrajina spadaju u prvi red evropskih veličina među zemaljama i narodima, ali i među slavenskim narodima, a Bosna i Bošnjaci se u tim relacijama čine više kao “povijestni presedan”. I Bosnu i Ukrajinu ujela je guja koju su gajili u svojim njedrima, i jedna i druga su žrtve “bratske” hegemonije na temelju iste ideologije, zaogrnute idejom panslavizma, koju je lansirao velikoruski ekspanzionizam u 19. stoljeću, a zapravo se radilo o legalizaciji prava “velikog brata”, tj. prava jačeg. Panslavizam nije ništa drugo nego eufemizam za velikoruski hegemonizam, čija se minorna replika na Balkanu javlja u vidu južnoslavenizma, zapravo velikosrbskog hegemonizma. Zato treba vrlo oprezno upotrebljavati ideoložke panslavističke termine kao što su npr. Južni Slaveni ili južnoslavenski jezici. Svjetski trend “izama” (panslavizam, pangermanizam, panislamizam i sl.) javlja se pod geslom etničke i(li) ideoložke homogenizacije globalnih razmjera u 19. stoljeću, koji je nosila nastupajuća buržoazija sa principom tržištne proizvodnje, kapitala i profita.
Tačke razdjelnice
Kao Bošnjak u ovom delikatnom vremenu osjećam ne samo ljudsku potrebu nego i građansku obavezu i moralnu dužnost, kao i odgovornost prid svojom savješću, da povodom upoređivanja bosanske i ukrajinske krize podijelim sa javnošću neka lična izkustva i intelektualne refleksije, budući da sam boravio dvije školske godine (1981–1983) u svojstvu “lektora-predavača srpskohrvatskog jezika i jugoslovenskih književnosti” na Državnom univerzitetu “Taras Ševčenko” u Kijivu, glavnom gradu tadašnje Ukrajinske SSR u sastavu SSSR-a. Ки́їв je ukrajinski naziv za glavni grad Ukrajine sa tri miliona stanovnika, izgovor je Kijiv, a latinična transkripcija je Kyjiv. Ruski naziv je Ки́ев, izg.Kijev, a latinična transkripcija je Kiev. Ukrajina i Ukrajinac su iz slavenskog jezika, dok je Rusija (rus. Россия/Rossija) i Rus (Русь) grčkog porijekla, izvedena iz grčkog Ῥῶς. Tu je koncem devetog vijeka nastala prva istočnoslavenska država Ки́ївська Русь, ukr. izgovor: Kijivs'ka Rus’, a latinska transkripcija Kyjivs'ka Rus’. Ruski naziv je Ки́евская Русь, izg. Kijevskaja Rus’, u lat. transkripciji Kievskaja Rus’. Bosanski mediji listom koriste ruski naziv za ukrajinski glavni grad Kijev, kako ga je propisala srbsko-hrvatska standardna norma, što u najmanju ruku nije fer prema Ukrajincima, čiji je to grad i koji se koprcaju da se izvuku iz zagrljaja “velikog brata”. Međutim, kod novinara se već javljaju obadvije varijante, nažalost polarizirane, kod upotrebe ostalih naziva. Tako će Z. Šuko komentarišući utakmicu Дніпро-Tottenham u Dnipropetrovsku na BHT koristiti samo rusku varijantu Dnjepar i Dnjepropetrovsk. Međutim, njegov kolega V. Spaho upotrebljava ukrajinski oblik Dnipro. Šuko upotrebljava, također, i ruski izgovor nogometnog tima Šahtjor iz Donjecka (Шахтёр ili Шахтьор Донецк). Ali B. Bilić sa FTV upotrebljava dosljedno ukrajinske nazive Dnipro i Dnipropetrovsk (on izgovara kao Dnjipro), kao i ukrajinski naziv “rudarskog” tima Šahtar (ukr. Шахтар Донецьк) prema engl. Shakhtar (шахтёр (izg. šahtjor) i na ruskom i na ukrajinskom jeziku znači rudar). Nasuprot tome, ukrajinski glavni grad izgovara po ruskom Kijev. Teško je razabrati šta je tu službena književnojezička politika ovih medijskih kuća u sastavu javnog servisa, a šta individualni izbor novinara.
Na geopolitičkom planu Bosna i Ukrajina su dvije tačke razdjelnice na zamišljenom meridijanu između dvahu civilizacijskih blokova: Iztoka i Zapada. Najizrazitija sličnost je u multivjerskom i multietničkom karakteru ovih društava. Iako Ukrajinci čine većinu u Ukrajini, kao i Bošnjaci u Bosni, značajan procenat je koloniziranih Rusa, osobito na iztoku i jugu zemlje. Na Krimu su Rusi ogromna većina od polovice prošlog stoljeća, jer je odatle Staljin izselio jedan cijeli tatarski domicilni narod u ledeni Sibir, a naselio Ruse na mediteranski topli jug, slično kao u Bosni koju su Srbi kolonizirali progonom Bošnjaka. U vjerskom pogledu Ukrajinci su katolici, pravoslavci i unijati, s tim da su u zapadnoj Ukrajini katolici, a u istočnoj pravoslavci, pretežno Rusi, dok su u Bosni većina Bošnjaci muslimani kao unikat među svim Slavenima, uz grkopravoslavce i rimokatolike. (Iako je etnički sastav Bošnjaka manje slavenski, nego ilirski, ovdi naziv Slaven za Bošnjake uzimam samo u smislu slavenskog jezika.) Nema primjera u svijetu da su se na tako malo prostoru susrele tri velike svjetske monoteističke religije i izmiješali i spleli njihovi domicilni ljudi. Ipak, najekskluzivnija veza Bošnjaka i Ukrajinaca je ikavski jezik kao etnički jezik i jednih i drugih.Naime, od svih Slavena samo su Ukrajinci i Bošnjaci etnički ikavci (uz Dalmate). Mnogi nedovoljno upućeni bi se zabezeknuli kada bi saznali da se iste ikavske riječi iz Uskufijinog Ričnika u stihu na bosanskom jeziku iz 1631. godine mogu naći i u ukrajinskim, što nesumnjivo govore o zajedničkom porijeklu. Samo što je i današnji književni ukrajinski jezik ikavski, kakav je bio i kod najslavnijeg ukrajinskog kobzara (pjevača/pjesnika) Tarasa Ševčenka, za razliku od današnjeg bosanskog ijekavskog, koji se razlikuje od Kulinovog i Uskufinog starobosanskog ikavskog. Prostor Ukrajine je, inače, kolijevka svih Slavena, njihova pramajka. U biblioteci Duhovne akademije u Kijevu čuva se najstariji staroslavenski pisani tekst iz 10. stoljeća, napisan na sedam stranica pergamene prvim slavenskim pismom glagoljicom za potrebe bizantskih hrišćanskih misionara, u nauci poznat kao “kijivski listići”. Najveći kohezioni faktor Ukrajinaca je ukrajinski maternji ikavski jezik, koji su Ukrajinci sačuvali i kodificirali kao svoj književni ikavski jezik, a Bošnjaci su svoj izgubili, a prihvatili nametnuti ijekavski. Bošnjaci imaju u svom bosanskom jeziku ekskluzivan “princip haka”, koji je djelimično prisutan još jedino kod Ukrajinaca. Ukrajina je, kao i druge okupirane stare kavkazske i srednjeazijeske države i narodi, bila doslovno pod ruskom okupacijom i hegemonijom u sastavu Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), što uključuje i zabranu ukrajinskog jezika u javnoj upotrebi, kao što se desilo i sa Bošnjacima u Bosni u okviru obadvije Jugoslavije. Savremenom Europljninu je neshvatljivo da jednom tako velikom narodu i velikoj zemlji bude zabranjen njegov vlastiti maternji jezik u sopstvenoj domovini.
Slavenska linija
Pored “slavenske linije”, Bosna i Ukrajina su imale i druge veze. Pripadali su neko vrijeme zajedničkoj državi: Otomanskom carstvu. Bosna je bila granična administrativno-teritorijalna oblast Carstva na Balkanu prema Evropi, a sadašnje ukrajinsko crnomorsko priobalje, uključujući i Krim, bilo je u sastavu Carstva prema neprijateljskim Rusima. Bošnjaci i Ukrajinci su se mogli susretati i u dvorskoj službi i oba su se jezika mogla čuti na dvoru: i bosanski i ukrajinski. O tome govori i jedan, možda bizaran detalj: savremenici i značajni činioci na dvoru Sulejmana Veličanstvenog bili su Ukrajinka Rokselana, supruga-sultanija Hurem i najveća sultanova ljubav te Bošnjak iz Visokog, Nasuh Matrakči, (ibn Karađoz ibn Abdulah el-Visokavi el-Bosnevija), čovjek od najvećeg sultanovog povjerenja, istaknuti historičar, matematičar, geograf, kartograf, kaligraf, ratnik, mislilac, pisac i umjetnik.
Postoje sličnosti i razlike i u sticanju nezavisnosti: Obadvi su nakon mnogo vremena ugnjetavanja “osvojile” državnu i nacionalnui nezavistnost razpadom vještačkih državnih aglomeracija kao što su bili: SSSR i SFRJ. Bosnu su bez iakvog prava napali Srbija i Srbi odmah nakon referenduma i proglašenja nezavistnosti, i separirali okupirani dio teritorije, da bi na 22. rođendan provalio bošnjački narodni socijalni bunt, a Ukrajina se prividno mirnim putem razdružila sa Rusijom, kao i ostalih 14. republika bivšeg Sovjetskog Saveza i stvaranja Saveza Nezavisnih Država. Ali to je bio samo privid. Sve je ostalo isto, ostao je ruski hegemonizam, samo se ime promijenilo. Ali u Ukrajini je ostala ruska vojska u vojnim bazama, sa moćnom Crnomorskom flotom u Sevastopolju. Kada je Ukrajina naumila, 23. godine poslije, dokinuti taj ograničeni suverenitet i postići stvarnu nezavistnost, Rusi su, svjesni svoje nadmoći i međunarodne pozicije, zazveckali oružjem i zaprijetili vojnom intervencijom i separatizmom koloniziranih oblasti na istoku i jugu. I dobro bi bilo da se na tome sve završi, kao što će se uglavnom i završiti. Ovo “uglavnom” znači da i ako dođe do međusobnih oružanih okršaja, oni će biti ograničeni i po obimu i intenzitetu i strogo kontrolisani, ali će postići svoj efekat.
I u krajnje pojednostavljenoj en passant analizi može se zaključiti da bi to bio sukob Davida i Golijata. Ukrajina se sama ne može odbraniti od daleko moćnijeg susjeda. EU je, također, ne može odbraniti niti ima interesa za to u odnosu na ruski energetski i rudni, prvenstveno “plinski reket”. Amerikanci sa svojim saveznicima bi je mogli odbraniti, ali ona je mali ulog u odnosu šta bi dobili, a šta izgubili, prvenstveno partnerstvo sa globalnom silom kakva je Rusija. Ukrajinci se ne bi smili u to pouzdati. U takav nerazumni rat sa nuklearnim oružjem Amerikancima bi se izplatio samo ako bi okupirali Rusiju i domogli se neograničenih bogatstava nepreglednih ruskih prostranstava. Ali takvu obću katastrofu ne mogu prizivati ni najbolesniji umovi, mada takvih ima. Turci, kojih se ovaj konflikt neposredno tiče, također je ne mogu odbraniti, a i kad bi mogli, mnogo im je važnije partnerstvo sa Rusijom i podjela interesnih sfera, u srednjoj Aziji i sfera uticaja prvenstveno nad onim turkofonskim srednjeazijskim državama koje pripadaju muslimanskom kulturno-civilizacijskom krugu i koje su bile u okviru Otomanskog carstva. To je najviše što Turci mogu izvući iz ove krize, a najetičnije bi bilo da zaštite tatarsku muslimansku manjinu na Krimu, imajući historijsku dužnost i pravo, jer su sukrivci njihove nezapamćene tragedije. To je najmanje što im duguju, kao i Bošnjacima. Uzimajući u obzir neposredno historisko izkustvo ruskih, posebno Staljinovih progona i razseljavanja, Tatari bi trebali biti zadovoljni ako ponovo ne dožive genocid i izbore pravo obstanka na svojoj povijestnoj zemlji i da uspiju postići barem kulturno-prosvjetnu autonomiju u okviru Autonomne Republike Krim. Jer, tako slabi i nerganizovani, vođeni emocijama, a ne razumom, pozivajući se na svoja historijska prava autohtonih i domicilnih žitelja Krima, Tatari su već jednom nogom zakoračili u pakao, svrstavajući se na ukrajinsku stranu u totalnom ruskom okruženju i organizujući antiruske demonstracije, provocirajući njihov osvetnički gnjev. Od toga bi ih Turci ili Amerikanci iz humanitarnih razloga trebali odvratiti. Oni će biti najveća i najtragičnija epizoda ukrajinsko-ruskog spora i kolateralna šteta njihovog eventualnog, svakako ograničenog oružanog sukoba.
Nije neosnovano predpostaviti da Ukrajinu, možda, čeka bosanska sudbina i rješenje te međunarodne krizne situacije po već prohabanom “bosanskom modelu” – zemlja cijela iz dva dijela. Ukrajina bi mogla biti podijeljena na dva entiteta: na istočnoukrajinski, proruski i zapadnoukrajinski, proeuropski te autonomni status Krima. Između njih bi bila prirodna granica posred Ukrajine velikom plovnom rijekom, koju Ukrajinci zovu Dnipro (ukr. Дніпро), a Rusi Днепр/Dnjepr (sh. Dnjepar). U vrijeme prve istočnoslavenske države Ки́ївська Русь ova rijeka je nazivana Slavutič. Najviše što Ukrajinci mogu postići jeste da Ukrajina po “bosanskom modelu” zadrži državni okvir, a unutrašnje uređenje može ići od federalnog do konfederalnog statusa ovih entiteta, s tim da Krim ne pripadne ni jednom entitetu, nego da zadrži status Autonomne Republike Krim i bude ravnopravna (kon)federalna jedinica države Ukrajine. Ako kod Ukrajinaca bude mudrosti oni će sve snage usmjeriti u ovo rješenje, koliko god bolno bilo, umjesto što će se pripremati za porazni oružani obračun. Ukrajinci trebaju biti sretni (u ekstremnoj varijanti) i zadovoljni ako ne dođe do potpunog cijepanja zemlje, po kojem bi se istočna Ukrajina pripojila Rusiji. U najboljem slučaju Ukrajinu čeka sudbina “bosanskog modela” kombinovanog sa “kiparskim modelom”, jer će, po famoznom principu kompromisa, kao ustupak Rusima, EU prihvatiti unutrašnju podjelu zemlje i primiti samo Zapadnu Ukrajinu u svoje članstvo. To je ona gorka pilula koju bi Ukrajina, kao što je i Bosna, morala progutati.
I dok Ukrajina proživljava svoje najsudbonosnije dane u novijoj povijesti, pehlivaneći na rubu obstanka, Bosna je dočekala i traljavo obilježila svoj Dan nezavisnosti, 1. marta, u atmosferi bošnjačkog narodnog bunta i najdublje krize od završetka srbsko-hrvatske agresije, na ivici građanskog i bratoubilačkog rata i razpada zemlje. Ova kriza je posljednja opomena i narodu i vlasti, a najviše Bošnjacima da ih je ovakvo vodstvo dovelo na rub propasti i da je spas samo u odlučnim promjenama, a neke su se jasno čule na protestima, jer mogu izgubiti i ovo što dasad imaju, sudeći po neprijateljskim reakcijama, i unutrašnjim i spoljnim. Jasno je uočljiv jedan od nedobronamjernih ciljeva ovih protesta koji se u podtekstu mogu izčitati, a to je dodatno oslabiti poziciju Bošnjaka na predstojećim izborima i u predstojećim neminovnim ustavnim promjenama. Ako znadnu pravilno razumiti ovaj šamar naroda, Bošnjaci će se osvijestiti i napraviti odlučan zaokret u borbi za obstanak “na svojoj zemlji, u svojoj vjeri” prije nego što ih zgnječi dušmanska čizma. I neka se ne zavaravaju oni koji su se napljačkali ovoga naroda da će moći pobjeći od ovoga usuda.
Nažalost, u globalnoj prerazpodjeli moći među velikim planetarnim igračima na udaru su se našli oni geopolitički prostori, zemlje i narodi i one civilizacijske vrijednosti koje se ne uklapaju u polarizirane krajnosti i koje treba modelirati prema projektovanim ciljevima globalnog faraonskog družtva. Nestankom velikih ideoložkih hladnoratovskih blokova, vrši se globalna prerazpodjela moći, veliki se udružuju u još veće globalne interesne blokove i grčavito bore za što bolje startne pozicije u odlučujućem finišu stvaranja tzv. Svjetske vlade, čiju je šemu precizno izcrtao trokut i šestar. Pod tim žrvnjem našle su se, po ko zna koji put, igrom povijestne sudbine, svaka u svome behutu, Bosna i Ukrajina. Sve će se na kraju završiti kompromisom između Europske Unije, Amerike i Rusije priko leđa Ukrajine i ukrajinskog naroda koji sanja o slobodi i suverenitetu nad svojom povijestnom zemljom, kao i Bošnjaci. Ubit će im te snove, ako treba zgazit će ih i tenkovima, ali će ostaviti malko odškrinuta vrata nade. Kroz ta jedva odškrinuta vrata naivnim Bošnjacima lansirana je nakon protesta još jedna lažna nada o ukidanju entiteta, koja navodno dolazi od Obame. Trebat će možda još dosta vremena da i Ukrajinci i Bošnjaci (ali i ostali) shvate da su svi ovi nemiri i protesti samo dio dramskih rekvizita u dobro izrežiranoj predstavi da bi se došlo upravo do ovakvog epiloga u globalnom teatru absurda. To je to prokletstvo bosansko-ukrajinskog povijestnog usuda o kojem ja govorim. Živi bili pa vidili!
