Granata ispaljena 25. maja 1995. godine prekinula je živote 71, a ranila 200 civila.
U prisustvu velikog broja građana u Aleji mladosti, na Slanoj Banji, i na Kapiji u centru Tuzle položeni su vijenci i održana je komemoracija žrtvama masakra koji se desio na današnji dan 1995. godine.
Granata ispaljena sa položaja na planini Ozren ubila je 71, a ranila 200 civila u centru grada.
Roditelji, rodbina i prijatelji danas, na 20. godišnjicu zločina, poslali su poruku da se ovaj zločin nikad ne smije zaboraviti ni oprostiti, te da zločinci moraju biti adekvatno kažnjeni, javlja agencija Anadolija.
Kobnog 25. maja 1995. godine, nakon nekoliko kišnih, osvanuo je sunčan dan, a tradicionalno se obilježavao i Dan mladosti, praznik iz vremena bivše Jugoslavije, pa je veliki broj građana iskoristio priliku za šetnju i izlazak u centar grada. Granata ispaljena u 20:55 sati naglo je prekinula živote brojnih građana.
Osim sa tjelesnim povredama, preživjeli se nose i sa bolom zbog ubijene djece, braće i sestara.
Dvoipogodišnjak najmlađa žrtva
Prosječna dob ubijenih bila je 21 godinu, a najmlađa žrtva bio je Sandro Kalesić, dvoipogodišnjak kojeg je geler pogodio pravo u srce.
U masakru je na 20 godina dugu zatvorsku kaznu osuđen Novak Đukić, penzionisani general Vojske Republike Srpske, koji je u bijegu.
Nedžiba Memić izgubila je kćerku Edisu, koja je u trenutku ubistva imala 19 godina. U televizijskom prijenosu vidjela je mrtvo tijelo svoje kćerke na Odjeljenju za patologiju Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla.
“Edisa se sa najboljom prijateljicom Amirom Mehinović dogovorila da izađu, ali su mi kazale da će biti na Sjenjaku, u suprotnom dijelu grada. Nisu htjele da mi kažu da će otići na Kapiju. Ubrzo su ljudi počeli zvati i govoriti da je pala granata. Odmah sam uključila televizor i gledala stravične slike. Srce mi je plakalo zbog ubijenih, ali sam bila koliko-toliko mirna misleći da je moja Edisa na sigurnom, jer Sjenjak nije granatiran. U sljedećem trenutku sam se sledila. Kamera je snimala mrtve u bolnici. Prepoznala sam prvo odjeću, a zatim i lik moje Edise. Njeno je tijelo ležalo odmah pored tijela malog dječaka Sandra, jer su njih dvoje prvi dovezeni na Patologiju”, ispričala je Nedžiba, dodavši da ni Edisina prijateljica Amira nije preživjela.
Nada u pravdu
Ekipa agencija Anadolija zatekla je Havu Fatušić sa suprugom pored groba sina Murisa, koji je ubijen pet dana nakon 18. rođendana.
“Rijetko odlazim na Kapiju, jer ne mogu da mirno hodam mjestom na koje je moj voljeni sin otišao sretan i nasmijan, a sa kojeg se nije vratio. Svi lijepi događaji koji su uslijedili u životu, poput udaje kćerki i rođenja unučića, istovremeno su propraćeni tugom i prazninom jer im se Muris ne može radovati. Jedan unuk dobio je ime po daidži kojeg nije upoznao”, kazala je Hava i naglasila da je kćerkama i unucima ostavila u amanet da kada roditelji umru, obilaze grob svog brata, odnosno daidže, i ne dozvole da se tuzlanska tragedija ikad zaboravi.
Hava je kazala kako se iz godine u godinu gubi nada da će direktni izvršioci Đukićeve naredbe ikad biti procesuirani.
U tuzlanskim ugostiteljskim objektima danas nema muzike, a lokalne radijske i televizijske kuće emitiraju prigodan program posvećen stradanju tuzlanske mladosti na Kapiji 1995.
Izvor: Agencije /
