“Još u aprilu prošle godine pisali smo o neizbježnosti denacifikacije Ukrajine. Nacistička, banderovska Ukrajina (Stepan Bandera bio je vođa anarhonacionalističkog pokreta u Ukrajini polovicom 20. stoljeća, op.p.), neprijatelj Rusije i oruđe Zapada za uništenje Rusije, nama ne treba. Danas je pitanje denacifikacije prešlo u praktičnu sferu”, piše Timofej Sergejcev za rusku državnu agenciju RIA Novosti i zapravo iznosi Putinov plan za Ukrajinu u slučaju ruske ratne pobjede – uništenje ili barem komadanje ukrajinske države i ukidanje ukrajinske nacije uz masovne progone i egzekucije.
U nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove spomenutog komentara:
Denacifikacija je neophodna kada je značajan dio ljudi – najvjerovatnije većina – uvučen u nacistički režim. Odnosno, kada teza ‘ljudi su dobri – vlada je loša’ ne funkcioniše. Prepoznavanje ove činjenice je osnova politike denacifikacije, svih njenih mjera, a sama činjenica je njen predmet.
Ukrajina je upravo u takvoj situaciji. Činjenica da je ukrajinski glasač glasao za ‘”Porošenkov mir” i “Zelenskijev mir” ne bi smjela zavaravati – Ukrajinci su bili prilično zadovoljni da je najkraći put do mira vodio kroz blickrig, što su posljednja dva ukrajinska predsjednika javno nagovijestila kada su bili izabrani.
“Naciste treba maksimalno uništiti”
Naciste koji su uzeli oružje treba maksimalno uništiti na bojnom polju. Ne bi trebali praviti značajne razlike između Oružanih snaga Ukrajine i takozvanih nacionalnih bataljona, kao ni teritorijalne odbrane koja se pridružila spomenutim tipovima vojnih formacija.
Svi su podjednako uključeni u ekstremnu okrutnost prema civilnom stanovništvu, podjednako su krivi za genocid nad ruskim narodom, ne poštuju zakone i običaje ratovanja. Ratne zločince i aktivne naciste treba primjereno i eksponencijalno kažnjavati. Mora postojati totalna lustracija. Sve organizacije koje su se povezivale sa praksom nacizma treba likvidirati i zabraniti. Međutim, osim vrha, kriv je i značajan dio narodne mase, koji su pasivni nacisti, saučesnici nacizma. Podržavali su i povlađivali nacističkoj vlasti. Pravedno kažnjavanje ovog dijela stanovništva moguće je samo kao podnošenje neizbježnih teškoća pravednog rata protiv nacističkog sistema, vođenog što je moguće opreznije u odnosu na civile.
Dalja denacifikacija ove mase stanovništva sastoji se u prevaspitavanju, što se postiže ideološkom represijom (suzbijanjem) nacističkih stavova i strogom cenzurom: ne samo u političkoj sferi, već nužno iu sferi kulture i obrazovanja. Kulturom i obrazovanjem pripremljena je i sprovedena duboka masovna nacifikacija stanovništva, obezbijeđena obećanjem dividendi kroz pobjedu nacističkog režima nad Rusijom, nacističkom propagandom, unutrašnjim nasiljem i terorom, kao i osmogodišnjim ratom sa narodom Donbasa koji se pobunio protiv ukrajinskog nacizma.
Denacifikacija
Denacifikaciju može sprovesti samo pobjednik, što znači njegovu bezuslovnu kontrolu nad procesom denacifikacije i vlast, koja osigurava trenutnu kontrolu. U ovom odnosu denacificirana strana ne može biti suverena. Država koja denacificira – Rusija – ne može poći od liberalnog pristupa u pogledu denacifikacije. Denacifikatorsku ideologiju krivac ne može osporiti.
Rusko priznanje potrebe denacifikacije Ukrajine znači priznanje nemogućnosti krimskog scenarija za Ukrajinu u cjelini. Međutim, taj je scenarij bio nemoguć 2014. godine i u pobunjenom Donbasu. Samo osam godina otpora nacističkom nasilju i teroru dovelo je do unutarnje kohezije i svjesnog nedvosmislenog masovnog odbijanja da održi bilo kakvo jedinstvo i povezanost s Ukrajinom, koja je sebe definirala kao nacističko društvo.
Uvjeti denacifikacije nikako ne mogu biti kraći od jedne generacije, koja se u uvjetima denacifikacije mora roditi, odrasti i sazrijeti. Nacifikacija Ukrajine razvijala se više od 30 godina, počevši barem od 1989. godine, kada je ukrajinski nacionalizam dobio legalne i legitimne oblike političkog izražavanja i predvodio pokret za ‘nezavisnost’ prema nacizmu.
Posebnost savremene nacificirane Ukrajine je u amorfnosti i ambivalentnosti, koje dopuštaju da se nacizam preruši u želju za ‘nezavisnošću’ i ‘evropskim’ (zapadnim, proameričkim) putem ‘razvoja’ (u stvarnosti – u degradaciju), ustvrditi da u Ukrajini ‘nema nacizma, samo privatnih ekscesa’. Uostalom, nema glavne nacističke stranke, nema Firera, nema punopravnih rasnih zakona (samo njihova skraćena verzija u obliku represije protiv ruskog jezika). Kao rezultat toga, nema opozicije i otpora režimu.
Deukrajinizacija
Naziv “Ukrajina” očito se ne može zadržati kao naziv bilo kojeg potpuno denacificiranog državnog entiteta na teritoriji oslobođenoj od nacističkog režima. Novostvorene narodne republike na prostoru slobodnom od nacizma trebale bi izrasti iz prakse privrednog samoupravljanja i socijalne sigurnosti, obnove i modernizacije sustava za potporu životu stanovništva.
Denacifikacija će neminovno biti i deukrajinizacija – odbacivanje velike i umjetne inflacije etničke komponente samoidentifikacije stanovništva teritorija povijesne Malorusije i Novorusije, koju su započele sovjetske vlasti. Kao instrument komunističke velesile, umjetni etnocentrizam nakon njezina pada nije ostao bez pokrovitelja. U tom službenom svojstvu prešao je pod vlast druge supersile (moći koja stoji iznad država) – Zapada. Treba ga vratiti u njegove prirodne granice i oduzeti mu političku funkcionalnost.
Denacifikacija će biti neminovno i deukrajinizacija – odbacivanje velike umjetne inflacije etničke komponente samoidentifikacije stanovništva teritorija povijesne Male Rusije i Novorusije, koju su započele sovjetske vlasti. Kao instrument komunističke velesile, umjetni etnocentrizam nakon njenog pada nije ostao bez vlasnika. U tom službenom svojstvu prešao je pod vlast druge supersile (moći koja stoji nad državama) – supersile Zapada. Mora se vratiti u svoje prirodne granice i oduzeti mu političku funkcionalnost.
Za razliku od, primjerice, Gruzije i baltičkih zemalja, Ukrajina je, kao što je povijest pokazala, nemoguća kao nacionalna država, a pokušaji njezine “izgradnje” prirodno vode u nacizam. Ukrajinizam je umjetna antiruska konstrukcija koja nema svoj civilizacijski sadržaj, podređeni element tuđina i tuđinske civilizacije. Debanderizacija sama po sebi neće biti dovoljna za denacizaciju – banderovski element je samo paravan, krinka za europski projekt nacističke Ukrajine, stoga je uz denacifikaciju Ukrajine neizbježna i njezina deeuropeizacija.
Za razliku od, recimo, Gruzije i baltičkih zemalja, Ukrajina je, kako je povijest pokazala, nemoguća kao nacionalna država, a pokušaji njene “izgradnje” prirodno vode u nacizam. Ukrajinizam je vještačka antiruska konstrukcija koja nema svoj civilizacijski sadržaj, podređeni element tuđinske civilizacije. Debanderizacija sama po sebi neće biti dovoljna za denacizaciju – Bandera element je samo paravan, krinka za evropski projekt nacističke Ukrajine, stoga je denacifikacija Ukrajine i njena neizbježna deevropeizacija.
“Vrhuška mora biti eliminirana”
Banderovska vrhuška mora biti eliminirana, njen je preodgoj nemoguć.
Oni koji nisu podržavali nacistički režim, patili zbog njega i rata koji je režim pokrenuo u Donbasu, moraju biti konsolidirani i organizirani, moraju postati stup nove vlasti, njena vertikala i horizontala.
Denacifikacija kao cilj specijalne vojne operacije u okviru same ove operacije podrazumijeva se kao vojna pobjeda nad kijevskim režimom, oslobađanje teritorije od naoružanih pristaša nacista, eliminacija neumoljivih nacista, hvatanje ratnih zločinaca te stvaranje sistematičnih uvjeta za naknadnu denacifikaciju u mirnodopskim uvjetima.
Kasnije bi trebalo započeti s organizacijom tijela lokalne samouprave, policije i odbrane, očišćenih od nacističkih elemenata.
“Katolička provincija”
Sve navedeno znači da je za postizanje ciljeva denacifikacije neophodna podrška stanovništva, njegov prelazak na stranu Rusije nakon oslobođenja od terora, nasilja i ideološkog pritiska kijevskog režima, nakon izlaska iz informacijske izolacije. Naravno, trebat će neko vrijeme da se ljudi oporave od šoka neprijateljstava, da se uvjere u dugoročne namjere Rusije i da “neće biti napušteni”.
Nemoguće je unaprijed predvidjeti na kojima će područjima masa stanovništva činiti kritično potrebnu većinu. “Katolička provincija” (Zapadna Ukrajina sa svojih pet regija) vjerojatno neće postati dio proruskih teritorija. Linija razdvajanja će se, međutim, pronaći empirijski. Ostat će neprijateljski nastrojena prema Rusiji, ali prisilno neutralna i demilitarizirana Ukrajina s formalno zabranjenim nacizmom. Tamo će ići mrzitelji Rusije.
Koraci denacifikacije nakon kraja rata?
Operacija denacifikacije Ukrajine, koja je započela vojnom fazom, slijedit će istu logiku i u miru. U svakoj fazi bit će potrebno postići nepovratne promjene. U ovom slučaju, nužni početni koraci denacifikacije mogu se definirati na sljedeći način:
– likvidacija oružanih nacističkih formacija (što znači bilo koje oružane formacije Ukrajine, uključujući Oružane snage Ukrajine), kao i vojne, informacijske i obrazovne infrastrukture koje osiguravaju njihovo djelovanje;
– formiranje tijela narodne samouprave i policije oslobođenih područja, štiteći stanovništvo od terora podzemnih nacističkih skupina;
– instalacija ruskog informacijskog prostora;
– povlačenje obrazovnog materijala i zabrana obrazovnih programa na svim nivoima koji sadrže nacističke ideološke smjernice;
– masovne istražne radnje za utvrđivanje lične odgovornosti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, širenje nacističke ideologije i podršku nacističkom režimu;
– lustracija, objavljivanje imena sudionika nacističkog režima, uključivanje u prisilni rad radi obnove uništene infrastrukture kao kaznu za nacističke aktivnosti (iz reda onih koji neće biti osuđeni na smrtnu kaznu ili zatvor);
– usvajanje na lokalnoj razini, pod nadzorom Rusije, primarnih normativnih akata denacifikacije “odozgo”, zabrana svih vrsta i oblika oživljavanja nacističke ideologije;
– uspostavljanje spomen-obilježja i spomenika žrtvama ukrajinskog nacizma, ovjekovječujući uspomenu na heroje borbe protiv njega;
– uključivanje kompleksa antifašističkih i denacifikacijskih normi u ustave novih narodnih republika;
– stvaranje stalnih denacifikacijskih tijela na period od 25 godina.
“Rusija će ići svojim putem”
Rusija će ići svojim putem, ne brinući se za sudbinu Zapada, oslanjajući se na još jedan dio svog naslijeđa – vođstvo u globalnom procesu dekolonizacije.
U sklopu tog procesa, Rusija ima veliki potencijal za partnerstvo i savezništvo sa zemljama koje je Zapad stoljećima tlačio i koje se neće ponovno navući na njen jaram. Bez ruske žrtve i borbe ove zemlje ne bi bile oslobođene.
