www.saff.ba
Tek što je Allahov Poslanik, neka je na njega Allahov blagoslov i spas, preselio na Ahiret, većina plemena se odmetnula i odbila plaćanje zekata prvom halifi Ebu Bekru es-Siddiku. Neki od njih su neprestano ponavljali, da je Muhammed bio poslanik, ne bi umro. Čak su neke lokalne vođe išle i dalje od toga, prizivajući poslanstvo, a u tome su ih podržavale mnogobrojne skupine iz njihovog naroda, pristajući uz njih, uprkos svojoj uvjerenosti da lažu. Jedan od njih je o tome rekao: “Lažac iz Benu Hanife”, – misli na Musejlemu El-Kezzaba – “draži mi je od iskrenog iz Kurejša”, – misli na Poslanika, neka je na njega Allahov blagoslov i spas.
U Islamu i vjernosti državi ustrajali su stanovnici Mekke, Medine, Taifa i dijelovi nekih plemena, kao Benu Selim. To, kao i neka plemena iz Bahrejna, dodajući tome pojedince, unutar svakog plemena, koji su ostali ustrajni u Islamu. Mnogi od njih su mučeni do smrti, ne bi li se pridružili odmetnicima.
Muslimani su bili uplašeni teškom situacijom. Ali je Allah učvrstio srce Ebu Bekra r.a., tako da je bio odlučan u vođenju rata protiv svih odmetnika, rekavši: “Tako mi Allaha, ako mi uskrate “ikal”, tj. konop ili “‘anak”, tj. ovcu, koje su davali Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., borio bih se protiv njih zbog uskraćivanja toga.”. Također je rekao: “Tako mi Allaha, uistinu ću se boriti protiv onoga ko razdvoji između namaza i zekata, jer uskraćivanje zekata bude početak, a zatim se uskrati namaz, pa post… dok ne ostavi čitavu vjeru.” Zbog toga je Ebu Hurejre, r.a., rekao: “Tako mi Onoga poslije Koga drugog Boga nema, da Ebu Bekr nije postavljen za halifu, Allah se ne bi obožavao.”
U ovim surovim okolnostima, kada je Medini prijetio napad s vana, Ebu Bekr je odlučio da pošalje vojsku Usame ibn Zejda, r.a., koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s, u svojim posljednjim danima života opremio, ali je njegova smrt omela njen pokret. Tada mu ashabi, vidno uzrujani i s negodovanjem, rekoše: “Šalješ ih”, – a bilo ih je 700 izabranih ashaba – “u Bizantiju, a Arapi oko Medine se odmetnuli?!” Ebu Bekr, r.a., reče: “Tako mi Onoga osim Koga drugog boga nema, kada bi psi vukli za noge poslanikovih žena, ne bih vratio vojsku koju je Poslanik, s.a.v.s, kanio poslati, i ne bih raspustio njen bajrak.” I on posla vojsku, te u tome bi veliko dobro za Islam i muslimane i prijetnja svim neprijateljima na putu kretanja ove vojske prema Šamu. U mjesecu džumadel ula, pokrenula su se plemena ‘Ibs i Zibjan sa namjerom da osvoje Medinu. Ebu Bekr i ashabi, koji su bili sa njim u njoj, neka je Allah zadovoljan s njima, izađoše pred njih, te ih teško poraziše, proganjajući ih do njihovih kuća, dok se ne priključiše Tulejhi, vođi plemena Benu Esed, koji je prizivao poslanstvo.
Kada se Usamina vojska vratila, borci su odmorili nekoliko dana. Zatim je Ebu Bekr, r.a., osnovao 11 brigada i uputio ih da se bore protiv odmetnika na različitim stranama Arapskog poluotoka. Ove brigade su bile:
1. Halid ibni Velid, neka je Allah zadovoljan s njim, poslan je “Tulejhi”, a nakon pobjede nad njim, Maliku ibni Nuvejri, vođi odmetnika plemena Benu Temim, u području El-Betah;
2. ‘Ikrime ibni Ebu Džehl, poslan je Musejlemi El-Kezzabu u Jemami;
3. Šurahbil ibni Hasene, poslan je odmah iza ‘Ikrime i iz istog razloga (sa istim ciljem);
4. Tarifa ibni Hadžiz, poslan je Benu Selimu i onima iz Hevazina, koji su bili sa njima;
5. ‘Amr inul-‘As Kada'i, poslan je Vedi'i i El-Harisu;
6. Halid ibni Se'id, poslan je u Mešarifu-š-Šam;
7. El-‘Ala ibni El-Hadremijj, poslan je u Bahrejn;
8. Huzejfe ibni Mihsan, poslan je u Oman;
9. ‘Arfedže ibni Mirsime, poslan je stanovnicima Mekere;
10. El-Muhadžir ibni Ebu Umejje, poslan je El-Esvede El-‘Ansijju u San'i, a zatim u Hadrement;
11. Suvejd ibni Mekarrin, poslan je u Tihamu, u Jemenu.
I nakon mjeseci velikih žrtvi i žestokih bitki, teško je poražen pokret odmetništva i Arapski poluotok se vratio Islamu. Ovdje nas ne zanima historijski redoslijed ovih bitki, niti vojna analiza pobjeda ovih vojski, već nam je bitno da znamo da je osvojenje Šama i Iraka produženje (nastavak) ratova odmetništva i njihov prirodni rezultat.
Stoga je, kako bi razumjeli bitku na Kadisiji i njenu pozadinu, bilo potrebno da počnemo sa ovim malim uvodom o ratovima otpadništva, koji su ostavili opasne posljedice na svim poljima:
– na vjerskom i idejnom polju, iskazana je jasna zabluda poganstva u sučeljavanju svjetlosti tevhida i suludost plemenske pristrasnosti u sučeljavanju humanosti Islama,
– na političkom polju, islamska država je pobijedila sva saveznička plemena i stranke, i uspjela vratiti, u vrlo kratkom roku, jedinstvo Arapskog poluotoka pod svoju zastavu. Zbog toga je povećano povjerenje u Ebu Bekrovu, neka je Allah zadovoljan s njim, administraciju, njegovu savjetodavnu sposobnost i vojskovođe, a posebno Halid ibni Velida, neka je Allah zadovoljan s njim,
– sa treće strane, postalo je moguće uzeti Arapski poluotok barem za daljnja osvajanja, kao što je postalo moguće mobiliziranje svih njenih materijalnih i ljudskih potencijala u korist narednih bitaka,
– što se tiče vojnih utisaka, oni su mnogobrojni. Ove bitke su skovale odličnu skupinu velikih vojskovođa, što je stvorilo uslove za osnivanje srednjih i manjih vojnih zapovjedništava, kao što je otvorilo široko polje za praktičnu obuku 10-ina hiljada vojnika za korištenje različitih vrsta oružja, i spoznaju raznovrsnih borbenih metoda. Otuda možemo zaključiti da su te male vojske, koje je opremio Ebu Bekr, a zatim Omer, neka je Allah zadovoljan s njima, za rušenje najvećih svjetskih imperija, bile najjače sa postojanošću njihovog vjerovanja, sposobnošću njihovog vođstva, čvrstinom i upornošću njihovih vojnika obučavanih u (direktnoj) borbi što je rezultat mukotrpne obuke, koja nije izvođena u kasarnama ili vojnim logorima, već u mnoštvu bitki otpadništva i koja je, bez sumnje, nadvisila obuku perzijske i bizantijske vojske,
– drugi utisak, koji je imao veliku važnost u vezi između ratova otpadništva i osvajanja, koja su im slijedila u Šamu i Iraku, jeste ogroman broj ubijenih u ovom rušilačkom etničkom ratu i ono što može slijediti poslije njega, kao mržnja i želja za osvetom, posebno zbog toga što su Arapi bili poznati po odmazdama. Zato je bilo mudro i svrsishodno otvaranje novih frontova, koji će palarizirati ove odlične vojne potencijale i učiniti da se zaboravi tuga i plemena odvrate od prisjećanja na razmimoilaženja ili razmišljanja o unutarnjim ratovima i time objedini ummet na jednom veličanstvenom cilju, a to je pozivanje u islam i uklanjanje svih političkih i vojnih prepreka, koje se pojave na putu njegova širenja po cijeloj zemlji, kao što to kaže Uzvišeni: “I borite se protiv njih, sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne…”. (Prijevod značenja, El-Bekare, 193.)
Smatramo, također, da je, kako bi naši dragi čitaoci razumjeli razvoj događaja i tok bitaka prije Kadisije i poslije nje, neophodno da nešto malo kažemo o slijedećem.
Stanje perzijske vojske prije Kadisije
Od prije nekoliko vijekova faktori slabosti i pocijepanosti su nagrizali opstojanje ove velike imperije, uprkos tome što ona s vana djeluje jakom i kompaktnom. Dvadeset godina prije Bitke na Kadisiji, Kisra Perviz (što znači pobjednik), je uspio potisnuti rimsku imperiju i zauzeti njena najbogatija područja, poput Egipta, Šama, Palestine, Male Azije (današnje Turske), itd. Ove pobjede su uzrok objavljivanja riječi Uzvišenog Allaha u vrijeme kada su ashabi trpjeli najžešće vrste patnje u Mekki: “Elif-lam-mim. Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj (najnižoj) zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti za nekoliko godina – i prije, i poslije, Allahova je odluka – i tada će se vjernici radovati Allahovoj pomoći – On pomaže kome hoće, On je Silan i Mudar.” (Prijevod značenja, Er-Rum, 1.-5.)
Ali, s obzirom na troškove ratova, koji su pričinili velike poteškoće, ogrezlost Kisre, njegovog dvora i plemićkog sloja u zabavi, raskoši i bestidnosti, širenje nasilja, zločina i prijestupa (tako da je došlo dotle da se dozvoli brak sa bližnjom rodbinom), mnoštvo pravaca i vjera (kao vatropoklonstvo, zaratustrizam, maniheizam, judizam i kršćanstvo), sukcesiju revolucija, komešanja, udara i spletki. U toku četiri godine, prije islamskog osvajanja, na vlasti se promijenilo 12 Kisri, s obzirom na sve to zemlja je mnogo oslabila, te su bizantinci pod vođstvom Heraklita smogli snage da povrate sve pokrajine, koje su perzijske snage okupirale i to 623. godine po Isau, neka je na njega spas, tj. devet godina nakon njihovog poraza u Jordanu (koji je shodno potvrdi raznih naučnih studija, najniže područje na svijetu, kao što kaže Uzvišeni: “u susjednoj (najnižoj) zemlji”, čime se obistinila kur'anska obavijest: “za nekoliko godina”. Zatim su Rimljani nastavili napredovanje, dok nisu osvojili Irak, u kome su Arapi živjeli već hiljadama godina, osnivajući jake države od kojih je posljednju uništio Perzijanac “Koriš”, 539. godine prije rođenja Isa'a, neka je spas na njega. Od tada se smjenjivala vladavina perzijskih dinastija nad ‘Irakom, koje su ponižavale narod i pljačkale dobra, dopuštajući, s vremena na vrijeme, nastajanje slabih arapskih državica potčinjenih njima. Cilj toga je da ove državice budu tampon države između njih i Bizantijaca. A kada bi primijetili da ove državice počinju stizati do samostalnosti, oslanjajući se na svoju snagu, požurili bi da ih oslabe, politčkim pritiscima ili vojnim udarima. Narodi Iraka su, prije osvajanja, bili spremni da prihvate svjetlo objave i pripravni na saradnju sa islamskom vojskom, čija se prethodnica približavala ‘Iraku, a sve u cilju oslobađanja od perzijskog nasilja.
Prvi napadi na Irak
Kada je, konačno, slomljen pokret otpadništva, Musenna ibni Harise eš-Šejbani, neka je Allah zadovoljan s njim, je progonio razbijene odmetnike, dok nije ušao u južni Irak. Zatim je došao u Medinu da traži dozvolu od halife za preduzimanje da'vetskih i vojnih aktivnosti tamo. Ovdje zapažamo pozitivizam muslimana, koji ne treba da stoji i čeka naredbe svoje vrhovne komande, nego inicira aktiviranje pozivanja u Islam i džihada, poslije dozvole komande, naravno, Ebu Bekr, neka je Allah zadovoljan s njim, mu to dozvoli, pa je okupio svoje borce i uputio se prema odredištu, izvršavši nekoliko manjih, ali odvažnih akcija, nakon što je usredotočio svoje napore prije toga na širenju da've i pridobijanju pomagača među prisutnim arapskim plemenima tamo. Musenna se nije zadovoljio samo time, nego je poslao svoga brata Mes'uda, da traži pojačanje iz centra hilafeta.
Veličanstveni Ebu Bekrov plan za osvajanje Iraka
Ebu Bekr, neka je Allah zadovoljan s njim, je odmah obratio pažnju na pitanje Iraka i napravio plan da ga opkoli sa dvije vojske, poput dvije vilice klješta: vojskom sa juga i drugom sa sjevera. Obe ove vojske će napredovati, kako bi se srele na sredini Iraka u gradu Hira. Tada je Ebu Bekr, neka je Allah zadovoljan s njim, napisao Halidu, neka je Allah zadovoljan s njim, koji je još uvijek bio u Jemami, nakon što je nepovratno uništio Musejlimu El Kezzaba, “da se uputi prema Iraku i da, kada uđe u njega, počne osvajanje sa mjestom Ubulla (najveća i najpoznatija luka perzijske imperije), dok ne sretne Ijada i pridobije stanovništvo Perzije i one koji su bili pod njihovom vlašću”. Također je, napisao Ijadu ibni Ganemu (amidžić povjerljivog od ovog ummeta Ebu ‘Ubejde ibni el-Džerraha), neka je Allah zadovoljan s njima, da uđe u ‘Irak, sa sjevera, dok se sretne sa Halidom u Hiranu. A ko od njih dvojice prvi u ovaj grad biće glavni zapovijednik. Naredio im je, također, da ne dozvole nikome, ko se bio odmetnuo, da učestvuje u osvajanju. Zbog toga u ovim prvim bitkama nisu učestvovali oni koji su se pokajali od odmetništva, dok im to ne bi dozvoljeno za vrijeme Omera, neka je Allah zadovoljan s njim, kada se njihov Islam učvrstio, i to pod uslovom da ne budu na rukovodećim vojnim položajima, bilo šta da se desi.
Od El-Jemame do Ullejsa
Kada je Halid oglasio pripreme za osvajanje Iraka, većina njegovih vojnika je voljela da se vrati svojim kućama, jer im je Halifa dao slobodu izbora, a ovaj džihad im nije fard ‘ajn već fard kifaje. Zbog toga, sa Halidom ostade samo 2.000 boraca. Ali je Halid, najprije Allahovom dobrotom, a onda iskustvom i po ličnom nahođenju, uspio da za kratko vrijeme okupi 18.000 boraca, s kojima se približavao Ubulli, čiji je zapovijednik bio nasilnik Hurmuz, najgori vladar u ophođenju prema stanovništvu. Čak su Arapi izrekli poslovicu o njegovom nasilju i opakosti, govoreći: “Opakiji od Hurmuza”. Na putu prema ovom strateškom gradu, Halid je napisao Hurmuzu, pozivajući ga da prihvati jednu od tri solucije: Islam ili džiziju ili rat. A poslije toga: primi Islam, bit ćeš spašen, ili ću ti ustanoviti džiziju. A ako to ne prihvatiš, nemoj koriti nikoga do sebe, jer sam ti došao s vojskom koja voli smrt, kao što vi volite život.” Ovako je po sunnetu, i ovo su mudžahidi, koji su pozivači u Islam, prije nego budu vojnici. Zatim je Halid, neka je Allah zadovoljan s njim, podijelio svoju vojsku na četiri borbene grupe: prethodnica, pod vođstvom El-Musenne, desno krilo pod vođstvom Asim ibni Amr et-Temimijja, lijevo krilo pod vođstvom Adijj ibni Hatima et-Taijja i središte pod njegovim vođstvom (istu taktiku i orgnizaciju je primijenio u mnogim bitkama). Zatim je svaka grupa išla svojim putem, kako bi se svi sreli u mjestu blizu Ubulle, koje se zove El-Hafir.
1. Bitka Zatu-s-Sebasil (vlasnici lanaca) (muharrem 12. godine po hidžri / mart 633. po Isa'au)
Nakon što su se dvije strane postrojile, Perzijanci su svezali svoje vojnike lancima, kako bi ih učvrstili i spriječili od bježanja i zbog toga je bitka nazvana Vlasnici lanaca. Hurmuz je izašao između dva bojna reda, izazivajući Halida na dvoboj, a bio se već dogovorio sa svojim konjanicima da prevare Halida. Ali, ubrzo ga je Halid ubio i uspio pružiti otpor konjanicima, koji su ga okružili, dok se vojska nije izmiješala. Bilo je normalno da se Perzijanci, ubrzo, poraženi i glavnina njihovih snaga uništena, te su bili prisiljeni svoje vojnike učvršćivati i vezivati lancima, te nakon što bi izgubili vojskovođu u prvim trenucima bitke. Što se tiče ostatka vojske, oni su pobjegli, pa su ih Musenna i neke druge vojskovođe danima progonili, čisteći područje od njihovog zla. Zatim je osvojena El-Ubulla bez značajnijeg otpora. Onda je Halid dodijelio zemlju seljacima i ophodio se prema njima blago, kao što je pružio zaštitu ostalom stanovništvu. A prema onima, koji su pomogli perzijsku vojsku, imao je drugačiji odnos.
Ova pobjeda je imala veliki značaj u podizanju morala muslimana, jer su vidjeli svojim očima pogibiju vojskovođe Perzijanaca Hurmuza i lično učestvovali u uništenju njegove vojske, te progonjenju onih koji su kukavički pobjegli, a to je da su Perzijanci obični ljudi, koji se, po bilo kakvom neuobičajenom svojstvu, ne odlikuju nad njima. Zašto ovo kažemo? Znato što su Perzijanci ulivali strah u srca Arapa i imali odličnu vojnu reputaciju u cijelom svijetu.
2. Bitka za El-Mezar (1. safer 12. godine po hidžri / oko 17. aprila 633. godine po Isa'au a.s.)
Vijesti o islamskim pokretima na jugu perzijske carevine, stigle su do Kisre “Erdešira”, pa je uputio vojsku pod vođstvom Karina, radi pomoći Hurmuzovim snagama. Kada je ova vojska stigla u područje El-Mezar (nalazi se na istočnoj obali rijeke Tigris i udaljeno je oko 175 km sjeverno od Ubelle) dođe joj vijest o porazu i pogibiji Hurmuza, a zatim joj se pripojiše ostaci njegove vojske, Karin je reorganizirao svoju vojsku i imenovao Kubaza vođom desnog krila, a Enušedžana lijevog. Obojica su bili uz skupine poražene vojske. Islamska tajna služba je, ubrzo, prenijela Halidu ova perzijska kretanja, te se Halidova vojska uputila prema sjeveru u pravcu El-Mezara, osvajajući na svom putu, bez borbe ili sa njom, nekoliko utvrđenja i manjih gradova. Nakon nekoliko dana, srela su se dva tabora. Halidov plan je bio da bitku počne ubistvom trojice perzijskih vojskovođa, jer je bio svjedokom uticaja toga na ishod prošle bitke. Stoga je pojurio da ubije Karina, ali ga je u tome preduhitrio Mi'kal ibni-l-E'aša i ubio ga. Onda je Asim ibni Amr pohitao prema Enušedžanu i ubio ga, kao što je Adijj ibni Hatim požurio prema Kubazu i ubio ga. Zatim je izbio žešći rat nego je bio u bitci Zatu-s-Selasil. Nije dugo potrajalo, a perzijski otpor je slomljen i ogroman broj mušrika, njih 30.000(!) ubijen. Ostali su pobjegli pomoću rječnih lađa, a veliki broj njih se udavio pri pokušaju bijega. Muslimani nisu imali lađe, pa nisu mogli progoniti neprijatelja. Ulogorili su se u El-Mezaru i podijelili plijen kojem nije, prije toga, viđen sličan. Halid je izvršio reorganizaciju vojske i poslao straže na otvorena strateška mjesta, plašeći se da će ih Perzijanci pokušati povratiti. Tada se aktiviraše pozivači u Allahovu vjeru, pod punom slobodom, jer je srušena tagutska vlast, koja je odvraćala ljude od Allahove vjere.
3. Strašna zasjeda u “El-Veledži” (22. safer 12. godine po hidžri / 3. maj 633. godine po Isa'au a.s.)
Erdešir je poslao dvije vojske da spriječe islamsko napredovanje. Prvaje bila pod vođstvom Enderzegara, a druga Behmen Džazerejha. Ove dvije vojske su pošle različitim putevima, kako bi okružili muslimane poput klješta. Ali Uzvišeni Allah je htio da Enderzegara ponese njegova snaga i mnoštvo vojske, (nakon što je mobilizirao podanike Perzije među arapskim plemenima), te nije sačekao svoga kolegu, već se sam uputio, kako bi se sukobio sa Halidom. Vijesti o tome stigle su do Halida, koji je ispravno procijenio situaciju i nije se zavaravao prethodnim pobjedama, pa je odabrao povlačenje prema jugu. Time se spasio od klješta i navratio neprijatelja u pustinjska uzvišenja odabravši prostrano polje za bitku, jer je na njemu lakše manevrisati. Onda je postrojio svoje snage i skrio u pozadinu dva odreda na dvije strane, kako bi postavio zasjedu neprijatelju. Jedan od tih odreda je vodio Busr El-Džuhenijj, a drugi Se'id ibni Murre i sukobili su se muslimani i Perzijanci na čijoj su se strani borili i njihovi privilegovani i koristoljubivi arapski podanici. Borba je bila žestoka, tako da su oba tabora pomislila da im je strpljenje pri kraju. Mušrike je ohrabrivala nada da će im stići u pomoć Behmen Džazevejh sa svojom vojskom, a Halid je čuvao svoju zamku dok iscrpi neprijatelja, te je onda primijeni, mada se već bio dobro namučio. Ali, znao je, da ako otkrije svoju zamku, a oni na vrhuncu svoje snage, omogućiće im se suprostava, i u odlučujućem trenutku, kada je bitka dostigla svoj vrhunac, iznenada su se pojavila dva odreda iza neprijatelja, kao što je to objašnjeno na slijedećem crtežu:
Crtež
Iznenađenje je zapanjilo Perzijance, koji su, straga, umjesto napada očekivali pojačanje, te su se dali u bijeg iz zamke u koju su bili upali, našavši se između ova dva odreda straga i snažne glavne vojske, koja ih je napadala sprijeda. Njihov vojskovođa je pobjegao sa poprišta i duboko zašao u pustinju, tako da je umro od žeđi.
4. Odlučujuća bitka za Ullejs (25. safer 12. godine po hidžri / 6. maj 633. godine po Isa'au a.s.)
Arapski mušrici su se pokrenuli da osvete svoje poginule u El-Ueledži, sakupivši se u Ullejsu, i uz pomoć mnogobrojnih perzijskih snaga. Nakon što je Erdešir osjetio opasnost za prestanak svoje vlasti, pisao je Behmen Džazevejhu naređujući mu da se priključi tim snagama. Behmen je poslao naprijed svoju prethodnicu pod zapovjedništvom Džabana i naredio mu da požuri. Ali mu, u isto vrijeme, preporuči da se okani okršaja sa muslimanima, dok mu se on ne pridruži. Međutim, Behmen se uputi u El-Medain, kako bi se sreo sa Erdeširom i nađe ga u bolesti, te ostade da čeka da mu bude bolje. Džabau je već stigao u područje Ullejsa, gdje mu se pridružiše arapsko-perzijske snage, koje su već bile tamo, a koje je vodio Abdul-Esved El-‘Adželijj, a pomagali su ga Malik ibni Kajs i Džabir ibni Budžejr (ubio je svoga sina u Bitci za El-Veledžu), koji je bio najljući neprijatelj “tim plaćenim izdajicama i sinovima njihovog roda i plemena, koji su nedavno primili Islam”, poput Se'id ibni Murre, Furat ibni Hajjana i Mez'ur ibni Adijja i drugih vojskovođa islamske vojske. Halid je znao za ta okupljanja, pa je želio da ih uništi prije dolaska glavnih perzijskih snaga. Zbog toga je, odmah, izdao naredbu za pokret. Ali kada je stigao u Ullejs, Džaban je već bio tamo i njegove snage su se pripremale za jelo. Džaban im je, pošto je vidio da dolazi islamska vojska, i poduzimajući mjere opreza, naredio da ostave hranu i pripreme se. Ali ga oni nisu poslušali, pravdajući to svojom mnogobrojnošću i visokim moralom, a potcjenjujući muslimane, koji, po njima, trebaju odmoriti od putovanja. Halid je iskoristio ovu priliku i pripremajući se za to postrojio svoju vojsku, neposredno poslije odlaganja tereta. Džaban je svojim snagama naredio da, u najmanju ruku, stave otrov u hranu, kako bi se, u slučaju njihovog porza, muslimanski vojnici otrovali, ako bi je jeli. Ali ga oni i drugi puta ne poslušaše i rekoše: “To će samo biti kratka bitka, a zatim ćemo se vratiti našoj hrani.”. Halid je izašao ispred tabora radi dvoboja i rekao: “Gdje je Džabir?”. Džabir se uplaši i ne izađe. Zatim Halid reče: “Gdje je Abdul-Esved?”. I on se uplaši i ne izađe. Onda Halid reče: “Gdje je Malik ibni Kajs?”. A ovaj izađe, pa ga Halid ubi. Zatim se povela žestoka i silovita bitka u kojoj su se Perzijanci čudnom postojanošću i snagom odupirali. I muslimanski vojnici pokazali su veličanstvenu hrabrost, boreći se sa nepopustljivom odlučnošću, dok ih, s obzirom na malobrojnost i dugo putovanje, nije obuzeo umor. Ali, Uzvišeni Allah ih je učvrstio i pojačao njihovu odlučnost, te ubacio u srca neprijatelja strah, pa njihovi redovi počeše malo po malo slabiti, dok se njihov otpor nije slomio, i oni pobjegli, ostavljajući za sobom 70.000 poginulih. Halid naredi svom telalu: “Zarobljenici, zarobljenici, ne ubijajte ih, osim onoga ko se suprotstavlja.”. Ashabi i tabi'ini su jeli tu hranu, nakon što im je Halid to naredio rekavši: “Dao sam vam je, i ona vam pripada. Allahov Poslanik, neka je na njega Allahov blagoslov i spas, je kada bi došao do hrane, dao bi je (za jelo). Na Hajberu su ljudi dali jesti sir, kuhano jelo i pečeno meso.”. Ovdje se očituje razlika između slabosti Džabanove ličnosti i nediscipline i nepokornosti njegove vojske i između jačine Halidove ličnosti i discipline i pokornosti njegove vojske.
Halid je govorio: “Nisam sreo narod poput Perzijanaca, niti sam sreo Perzijance poput stanovnika Ullejsa.
Kada su nosioci ovih osvajanja došli kod halife Ebu Bekra, neka je Allah zadovoljan s njim, rekao je: “@ene ne mogu roditi kao Halida.”
