Piše: Dr. Selman ibn Fehd el-Avde / Preveo i prilagodio: Mr. Semir Imamović
Razilaženje koje ne utječe na jedinstvo muslimanskog saffa, u kratkim crtama, ima jednu od tri odlike: prva je da biva u sekundarnim a ne u primarnim pitanjima vjere (osnovama, temeljima); druga, da biva u sredstvima, a ne u ciljevima, i treća, da se radi o razilaženju raznovrsnosti, a ne istovrsnosti. Svaku od ovih odlika pojasnit ćemo posebno.
Razilaženje u sekundarnim a ne u primarnim pitanjima vjere
U prvim generacijama bili su jedinstveni u tome da je namaz rukn – temelj (sastavni dio) vjere te da je onaj ko zanegira njegovu obligatnost nevjernik, a oko detalja vezanih za namaz imali su različita mišljenja. Ti detalji su, recimo, šarti (uvjeti ispravnosti) namaza, vadžibi (obavezni postupci) namaza, ostavljanje namaza. Niti jedan od spomenutih detalja ne smije se uzeti kao faktor ujedinjavanja i zajedništva ili cijepanja, frakcionaštva, podjela i razlog za međusobno optuživanje. Neka naša braća iz Maroka postavila su mi sljedeće pitanje: ”Da li je istina ono što neki tvrde kod nas (u Maroku) da onaj ko smatra da ostavljač namaza nije nevjernik i raspravlja se oko toga, ne spada u spašenu skupinu?” Moj dogovor na ovo i slična pitanja jeste: nije ispravno tvrditi takvo nešto, iz najmanje dva razloga: prvo, to nije rekao niko iz prvih generacija; drugo, jer to implicira da Malik, Šafija i Ebu Hanifa, koji su smatrali da ostavljač namaza nije nevjernik, ne spadaju u spašenu skupinu. Učenjak može preferirati mišljenje da je ostavljač namaza uopćeno nevjernik, ili uzeti mišljenje Ibn Tejmijje da je nevjernik onaj ko u potpunosti ostavi namaz, ne klanja ni danju ni noću, u ramazanu i mimo ramazana, džumu ili u nekim drugim specijalnim prilikama, oslanjajući se na tekstove koji o tome govore, ali to i dalje ostaje pitanje oko kojeg se učenjaci razilaze i kojem različito pristupaju. Vlastito i odabrano mišljenje ne smije se smatrati temeljnom istinom vjere oko koje nema pogovora, niti faktorom jedinstva, niti se smije reći za onoga ko od tog mišljenja odstupi i prihvati drugo da više ne pripada spašenoj skupini, da ne slijedi prve dobre generacije (selefu salih), to je očita pogreška i odbacivanje mišljenja koja su možda utemeljenija i jača od tog mišljenja. Također, u prvim generacijama imali su jedinstveno mišljenje o univerzalnosti Kur'ana, da je on od Allaha, dželle šanuhu, da je objavljen i nije stvoren, da je izvor vjere i njen temeljni argument, ali su imali različita mišljenja u vezi sa značenjima pojedinih ajeta, kiraetima, derogacijom. Složni su bili i u tome da je sunnet izvor vjere, pozivajući se na riječi Allaha, dželle šanuhu, prema prijevodu značenja: ”Ono što vam Poslanik dâ – to uzmite, a ono što vam zabrani – ostavite; i bojte se Allaha jer Allah, zaista, strahovito kažnjava” (El-Hašr, 7.), međutim, razilazili su se u vjerodostojnosti hadisa, načinu spajanja naizgled kontradiktornih hadisa, njihovom razumijevanju i sl. Do razilaženja je došlo čak i u jasnim i općepoznatim stvarima, što kod nekih ljudi može izazvati čuđenje. Ezan koji se od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa do danas uči pet puta na dan nije ostao van dometa razilaženja islamskih učenjaka, prenosioci hadisa su ga zabilježili u različitim formama. Isti je slučaj i sa ikametom, kunut-dovom, bismillom na početku sure, namaskim vremenima, kiraetima, tekstom tešehhuda, načinom obavljanja hadždža, količinom zekata na određene vrste imetka i drugim sličnim pitanjima. Razilaženja u sekudarnim pitanjima vjere je mnogo, o čemu svjedoče mnogobrojna pravna djela. Konstatiranje razilaženja ne znači da čovjek ima pravo odabrati od ponuđenih mišljenja ono što mu se sviđa i imponuje njegovim prohtjevima, za odabir postoje utvrđena i općeprihvaćena pravila koja su poznata islamskim učenjacima i ta stvar se treba prepustiti njima.
Razilaženje u sredstvima, a ne u ciljevima (intencijama)
Ciljevi (intencije) su propisi i zakoni koji štite i čuvaju pet univerzalnih vrijednosti (ter. ed-darurijjatul-hamse: vjera, život, razum, čast i imetak) i oni ne mogu biti predmet spora između islamskih učenjaka. Primjer takvog propisa i zakona je poziv u Allahovu vjeru (ar. ed-da'vetu ilallahi). Islamski učenjaci jednoglasno smatraju da je pozivanje u vjeru obaveza, bilo kolektivna bilo individualna, prema riječima Allaha, dželle šanuhu, u prijevodu značenja: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!” (En-Nahl, 125.); Ti pozivaj svome Gospodaru jer ti si, uistinu, na pravom putu (Hadždž, 67.); Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim” (Jusuf, 108.). Tako je sa pozivom u vjeru u općem smislu, dok se, recimo, sredstva koja se koriste za taj poziv razlikuju od vremena do vremena, mjesta do mjesta, i osnova je da su ona dozvoljena. Realno je za očekivati da se u svakom vremenu pojave nova sredstva (instrumenti) poziva, i da ta sredstva umjesto da budu normirana kao dozvoljena budu normirana kao obavezna, jer se dostavljanje poslanice i poziv u vjeru ne može ostvariti osim pomoću njih. Razilaženje u sredstvima i instrumentima da'weta i komuniciranja sa drugima je dozvoljeno, i ne smije inicirati podjele među muslimanima i partijaštvo. Svima je cilj dostaviti glas islama i Božiju opomenu ljudima, onima kojima je to prijeko potrebno i kod kojih u pogledu islama vlada veliko neznanje, i jedni druge u tome ne trebaju ometati, koriti i stvarati negativan naboj.
Razilaženje raznovrsnosti, a ne istovrsnosti
Prihvatljivo i dopustivo razilaženje je i ono koje učenjaci nazivaju razilaženje raznovrsnosti (ter. ihtilafu-t-tenevvu’). Najbliži primjer za to su razni oblici kolektivnih obaveza (ter. furud-kifajat, kolektivna obaveza je obaveza koja ukoliko bude izvršena od strane jedne skupine prestaje biti obavezujuća za ostatak zajednice), kao što su poziv u vjeru, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, izučavanje vjere i njenih disciplina, borba na Allahovom putu, podučavanje vjeri, obezbjeđivanje društva sa osnovnim životnim potrebama. Allah, dželle šanuhu, za naređivanje dobra i odvraćanje od zla kaže: I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići (prijevod značenja, Ali Imran, 104.). Tj. neka jedna skupina iz ovoga ummeta izvrši ovu obavezu, a neka se drugi pozabave drugim obavezama. Borba na Allahovom putu je obaveza za koju je Allah, dželle šanuhu, odabrao one kojima nije žao žrtvovati život u vremenima kada drugi posrnu i leđa okrenu; tu su oni koji ne žale vremena za učenje vjere i usavršavanje u njenim disciplinama i podučavanju drugih. Tako je i sa ostalim životnim zahtjevima i izazovima. Oni koji ljudima olakšavaju život na ovome svijetu, pomažu im u ostvarivanju osnovnih životnih potreba, brinu se o njihovom zdravlju i liječenju, putovanju i boravku i zaštiti, svi oni na neki način učestvuju u vršenju kolektivne obaveze bez koje ummet ne može funkcionirati, znali oni za to ili ne, nadali se nagradi ili ne. Ako Allah, dželle šanuhu, nekoga obdari nekim dobrom i uputi ga na njegovo činjenje, to ne može uzeti kao opravdanje za omalovažavanje drugih i potcjenjuje dobro koje oni čine. Takvo ponašanje obuhvaćeno je riječima Allaha, dželle šanuhu: Oni su riječi s mjesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su opominjani zaboravili! (El-Maide, 13.). Kompletnu vjeru ne može nositi pojedinac, to može samo zajednica tako što će njeni pripadnici međusobno podijeliti obaveze i svako izvršiti obavezu koja mu je dodijeljena. Rekao je Ibn Tejmijje: ”Allah, dželle šanuhu, nas obavještava u ovom ajetu da je zaborav ehlu-kitabija dijela onoga čime su opominjani, tj. ostavljanje dijela onoga što im je naređeno bilo uzrokom neprijateljstva i mržnje među njima, a isto to se dogodilo i u našem ummetu. Naći ćemo da se u ovome ummetu dogodilo razilaženje i rasprava između učenjaka i pobožnjaka slično razilaženju i raspravi koji su se dogodili između kršćana i židova koji su jedni drugima govorili da nemaju ništa od istine kod sebe, kao što nam Allah prenosi u 113. ajetu sure El-Bekare. Isti je slučaj i sa razilaženjem koje se dogodilo između islamskih pravnika kojima je jedina preokupacija bila vanjština i djela koja imaju svoju vanjsku manifestaciju i sufija koji su bili zaokupirani unutarnjim djelima ili djelima srca i duše, jedni drugima su u potpunosti osporavali ono što rade, i tvrdili su da to nema nikakve veze sa vjerom, ili su se ponašali jedni prema drugima kao prema inovjercima, što je dovelo do neprijateljstva i mržnje među njima. Allah, dželle šanuhu, kao što je naredio čišćenje srca, naredio je i čišćenje tijela. Oni koji pridaju pažnju samo fikhu (pravnim rješenjima za vanjske postupke), ograničavaju se na čišćenje tijela, prelaze granicu obaveznog i pohvalnog, a zanemaruju obaveznu i pohvalnu čistoću srca, za njih jednostavno ne postoji osim ta vrsta čistoće. Sufije i askete, opet, ne znaju osim za čistoću srca, i uglavnom u tome pretjeruju, u isto vrijeme zanemarujući pohvalnu i obaveznu čistoću tijela. Prvi iz kruga propisanog izlaze u krug vesvese (šejtanskog došaptavanja, sumnji), pa počnu nekontrolirano trošiti vodu (prilikom abdesta i gusula), smatrati nečistim ono što je čisto i izbjegavati ono što nije zabranjeno, srca su im ispunjenja zavišću, ohološću i mržnjom prema njihovoj braći, u čemu nalikuju na židove. Drugi (sufije) pretjeruju u čišćenju unutrine (srca i duše), tako da počnu vjerovati da je čistoća unutrine, između ostalog, i u nepoznavanju zla kojeg je obaveza izbjegavati i biti daleko od njega, ne praveći time razliku između čistoće unutrine od namjere činjenja zla, i općeg upoznavanja sa zlom kako bi ga se klonili, a uz to se još i ne čuvaju od nečistoća i na neispravan način obavljaju obredoslovno čišenje (abdest, gusul), po čemu se ne razlikuju od kršćana. I tako između ovih dviju skupina dolazi do neprijateljstva, jer je svaka od njih ostavila dio onoga što joj je naređeno i propisano, i prelazi granicu prava i obaveza, ne izvršavajući ono što su obavezni i čineći nepravdu… Ni jedni ni drugi nisu prepoznali istinu koja se nalazi kod njihovog protivnika, i time su jedni drugima učinili nepravdu. Sve to nas navodi na zaključak da je uzrok jedinstva i zbližavanja rad i postupanje po cijeloj i kompletnoj vjeri, a ona je obožavanje Allaha, dželle šanuhu, onako kako je On naredio, vanjštinom i unutrinom; da je razlog podjele i frakcionaštva zapostavljanje nekog od vjerskih segmenata i nepravedno postupanje prema drugima, da jedinstvo donosi Allahovu milost, zadovoljstvo, blagoslov, sreću ovoga i onoga svijeta i bjelinu lica, a da podjela i frakcionaštvo donose Allahovu kaznu, prokletstvo, crninu lica i odricanje poslanika.” (Medžmuul-fetava, 12/1.-17.) Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, navodi primjer iz svog vremena, i naravno ne misli na sve pravnike i pobožnjake, nego na neke skupine, a mi bismo mogli ovaj primjer komotno prenijeti na našu situaciju u kojoj imamo jednu nezdravu konkurenciju i natjecanje između ”propagatora i nosilaca dobra” i ”sljedbenika sunneta” na polju znanja, prakse, ibadeta i drugih oblika dobra, što se vidi u hladnom odnosu jednih prema drugima, omalovažavanju i potcjenjivanju, nepravednom odnosu i otvorenom činjenju zla i svega drugog što uništava pozitivnu energiju i čini odnose među muslimanima neprirodnim i nerealnim.
