Piše: Semir Imamović /Saff.ba
Jedna od najvećih nesreća (iskušenja) koje su pogodile arapsko-muslimanski svijet, čije posljedice su gotovo nepopravljive i od kojih se islamski ummet najteže oporavlja, jeste postavljanje nesavjesnih i neodgovornih ljudi na najdogovornije pozicije u muslimanskim državama, kao što je to pozicija vrhovnog muftije. S ove pozicije muslimanima je, u posljednjih nekoliko godina, nanesena šteta, koja bi se, u određenom smislu, mogla uporediti sa štetom križarskih ratova ili čak mongolske najezde, iza koje je, u muslimanskim gradovima i kolijevkama islamske civilizacije, ostala samo pustoš, garež, čemer, jad i bijeda. Mnogi muslimanski gradovi danas podsjećaju na, križraskom i mongolskom rukom, opustošeni, spaljeni i uništeni Bagdad i Kuds (Jerusalem), a značajna zasluga za to pripada upravo vrhovnim muftijama, koji su svojim režimskim fetvama i otvorenim stajanjem na stranu zulumčara, a pod izgovorom „pokornosti pretpostavljenima“ (ulul-emri), utrli put najvećim masakrima i zlodjelima koje je čovječanstvo ikada vidjelo. Zločini protiv civilnog stanovništva na Trgu Rabia al-Adevijja i na Sinaju u Egiptu, u gradovima Halep i Homs, u Siriji, u pojasu Gaze u Palestini, samo su dio krvavog diktatorskog opusa, u kojem su, na ovaj ili onaj način, saučestvovale muslimanske muftije. Umjesto da svojim autoritetom i znanjem spriječe krvoproliće među muslimanima, i na sve načine pokušaju zaštiti živote i imovinu muslimana, oni su po medijima izjavljivali da njihovi sultani (vladari) vode sveti rat protiv „zapadnih plaćenika“ i „terorista“, da njihova uloga nije ništa manja od uloge poslanika, „spasitelja“, da su oni „Božiji mač“ protiv neprijatelja islama, da je manje zlo ubiti dvije tri hiljade demonstranata nego dopustiti anarhiju i bezvlašće u državi, da je veći džihad onaj protiv „muslimanskih terorista“ u Palestini nego džihad protiv Izraela, i slične izjave koje su značajno olakšale posao arapskim krvnicima i ubicama u potpunom ovladavanju muslimanskim držvama i gradovima. Zapravo „sultanske“ fetve su odradile glavni dio posla, jer je teže ohalaliti nečiji život nego ga oduzeti, a vladarima je ostalo samo da postupe po tim fetvama.
Posebnu zahvalu, arapski diktatori i njihovi iranski, američki i izraelski pomagači duguju sirijskom muftiji Ahmedu Hasunu, koji, osim što je podržao sirijskog koljača u nepravednom ratu protiv vlastitog naroda, i svojim smušenim i, od svake ljudskosti lišenih, fetvama doveo u zabludu mnoge sirijske muslimane ali i cjelokupnu muslimansku arapsku javnost, poduzima značajne korake na „omiljavanju“ Izraela muslimanskoj javnosti. Posljedni korak kojeg je poduzeo u tom pravcu je njegova izjava u UN-u da je Izrael „blagoslovljena zemlja“ (el-erdul-mubareke), što možete jasno vidjeti na priloženom videu. Treba napomenuti da je muftija svoje sporno obraćanje, pored islamskog, započeo hebrejskin pozdravom, „shalom“. Dakle, za muftiju Hasuna nije više uopće sporno da je Izrael legitimna država, iako je nastala okupacijom i otimačinom muslimanske zemlje, nego je još uz to i „blagoslovljena zemlja“, rame uz rame sa Palestinom i Šamom. Mislim da se, nakon proglašenja „rezolucijske“ države Izrael, 1948. godine, cionistima i Izraelu nije mogla desiti bolja stvar od toga da jedan muslimanski muftija „blagoslovi“ njihovu državu. Ako je suditi po dosadašnjim propozicijama za Nobelovu nagradu, moglo bi se desiti da Hasun, uskoro, bude kandidovan za dobitnika ove prestižne nagrade u kategoriji „borci za mir“, a da u Izraelu bude proglašen za nacionalnog heroja.
Možda upravo na ovakvim primjerima možemo razumijeti zašto je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, među prve stanovnike Džehennema, sa kojima će biti potpaljena džehennemska vatra, ubrojao „učenjaka“ (koji nije postupao po svom znanju i kojem je znanje služilo za zgrtanje dunjalučkih dobara), i zašto je Ebu Hurejra, prenosilac ovog hadisa, tri puta padao u nesvjest dok je, nekim svojim učenicima, pričao ovaj hadis. Ne tvrdim, ne daj Bože, da je muftija Hasun nevjernik, ili otpadnik od islama, niti da će s njim biti potpaljena džehennemska vatra, jer to nije praksa sljedbenika ehlisunteskog učenja, ali spomenuta izjava, i sijaset drugih izjava kojima veliča sirijski zulumčarski režim i nepravdu, nikako mu ne služe na čast i svrstavaju ga u red učenjaka koji su svoje islamsko znanje, ugled i autoritet, prodali za ono što malo vrijedi.
