Riječ-dvije o muslimanskim rezolucijama i hafizu Muhamedu Pandži

268

Univerzitetski profesor i historičar dr. Admir Mulaosmanović na svom je Facebook profilu napisao zanimlji osvrt povodom usvajanja skandalozne Inicijative Parlamenta BiH u kojoj se nekoliko uglednih Bošnjaka proglašava fašistima.

U historijskom smislu, i u kontekstu političkih tokova i političke misli, Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata obraz su osvjetlale tzv. muslimanske rezolucije. Radi se o intelektualnom i političkom poduhvatu poduzetom krajem ljeta i tokom jeseni 1941. godine kojim su predstavnici bošnjačkog građanstva digli svoj glas i ogradili se od ustaške politike i osudili progone i istrebljenja srpskog naroda. Putem niza rezolucija – sačinjene su Zenička, Sarajevska, Prijedorska, Mostarska, Banjalučka, Tuzlanska, Bjeljinska i Trebinjska rezolucija – upućenih najvišim predstavnicima organa vlasti NDH, izražen je protest i iskazan humanizam po prvi put u porobljenoj Evropi. Sarajevska rezolucija vrlo zorno ilustrira bošnjački politički stav kao i organizatore potpisivanja.

Naime, udruženje ilmije “El-Hidaje”, na inicijativu dvojice alima, Mehmeda Handžića i Kasima Dobrače, predsjednika Udruženja, usvojilo je 14. augusta 1941. godine nacrt Sarajevske rezolucije. Povod za njeno sastavljanje Mehmedu Handžiću bile su teške posljedice endehazijske državne politike za muslimane, posebno Bošnjake u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Na ovaj svojevrsni vapaj uleme građani Sarajeva su odgovorili u oktobru 1941. godine potpisom na Rezoluciju. Sve rezolucije, u čemu leži ogroman značaj ovih akata, potpisali su najugledniji predstavnici kulturnog i javnog života. Sarajevsku su potpisali predstavnici svih tijela islamske zajednice, kao i predstavnici svih društava (“El-Hidaje”, “Narodna uzdanica”, Zanatlijsko udruženje “Hurijet”, Muslimansko dobrotvorno društvo “Merhamet”, Musliman­sko društvo “El-Kamer”, Muslimansko društvo “Bratstvo”, Udruženje bivših zemljoposjednika i Imamsko-mualimsko društvo) kao i ugledni pojedinci. Prva i druga tačka Rezolucije nedvosmisleno daju karakter svim ostalim:

(…) poduzimaju se i poduzimani su od pojedinih vlasti takvi potezi koji samo više izazivaju oštre reakcije pobunjenika, pa je na taj način bijedno i nezaštićeno stanovništvo još više nedužno izloženo stradanjima. Sve ovo podrmava svako uvjerenje u sigurnost i daje povoda da se na temelju samog toka činjenica, stvara u širokim slojevima uvjerenje da je ovo sistem koji se smišljeno provodi. Mnogi katolici, svjesno, za svoja nedjela koja su provođena u posljednje vrijeme, bacaju odgovornost na muslimane i pretstavljaju ove događaje međusobnim razračunavanjem muslimana i pravoslavnih.

Tekst koji je napisao jedan od unuka reisa Džemaludina Čauševića 1990. godine

Dobrača je prenio reakciju nacističkih vlasti poslije obnarodovanja Sarajevske rezolucije naglašavajući njihovo dosta agresivno ponašanje. Ispričao je da su u toku sjednice Glavnog odbora “El-Hidaje” dvojica agenata Gestapoa upala i naredili svima da napuste prostorije, a od Mehmeda Handžića zahtijevali su da ostane i da odredi još jednoga člana iz Odbora koji će ostati zajedno s njim. Handžić je rekao Kasim-efendiji da ostane, dok su agenti, protestirajući zbog objavljivanja Rezolucije i napominjući da je riječ o neprijateljskom činu uperenom protiv interesa Rajha, tražili nekakvo objašnjenje. Prema Dobrači, Mehmed-efendija je, nakon njihove tirade, ustao, uzeo Kur'an s police i, držeći ga u ruci, prema njima rekao: “Ovo je naš ustav i mi se po njemu vladamo.” Ustaški povjerenik u Sarajevu Jure Francetić prijetio je da će svi potpisnici biti odvedeni u koncentracioni logor, no vlasti su se odlučile za blaži pristup da nezadovoljstvo Bošnjaka ne bi postalo još veće.

Ove tačke Rezolucije vrlo su značajne jer će ih gotovo identično dvije godine poslije ponoviti i hafiz Muhamed Pandža prilikom odluke da se odmetne u planine pozivajući Bošnjake da mu se pridruže u borbi. Razvijena autonomaška svijest i želja za izdvajanjem Bosne i Hercegovine iz NDH, kao i otpor spram fašističke ideologije, vrlo se plastično mogu prikazati upravo kroz djelovanje hafiza Muhameda Pandže. On je stajao na poziciji autonomije Bosne i Hercegovine koja treba biti definirana nekim budućim dogovorom velikih sila, čime je jasno izrazio skepsu u vojnu pobjedu jednih ili drugih. Nepovjerenje prema onome šta i kako radi NDH vodili su ka izrastanju svijesti o potrebi formiranja vlastitih vojnih formacija, što u drugoj polovini 1942. godine dovodi do konkretnih akcija.

Bošnjaci su se, dakle, već krajem 1942. godine počeli okretati sebi, a predavanja intelektualaca poput Mustafe Busuladžića i Muhameda Pandže bila su zabranjena jer su okarakterizirana kao uznemiravajuća za režim koji je počeo uviđati nezadovoljstvo naroda. To nezadovoljstvo prema NDH kulminiralo je sredinom 1943. godine, a simpatije za partizanski pokret rasle su svakodnevno. Simptomatičan je i govor jednog zeničkog učitelja Bošnjaka koji je rekao: “Nama muslimanima nema spasa, pa dobili rat Nijemci ili Englezi, jer ako dobiju rat Nijemci, mi ćemo biti uništeni od Hrvata, a dobiju li rat Englezi, bit ćemo uništeni od Srba (…) Jedino ako pobijedi Rusija, nama se ništa loše ne može dogoditi, jer Rusi ne progone Islam…”

U ovim njegovim riječima oslikava se sav čemer bošnjačkog stanja tokom Drugog svjetskog rata i nada da postoji sila koja, ako ništa drugo, neće dopustiti fizičko uništavanje bošnjačkog naroda. Uslijed tadašnjih tokova i jačanja KPJ, Rusi su, tj. Sovjetski savez, postajali željeni zaštitnici u očima ljudi. Na neki način to svjedoči o dometima intelektualaca, napose Mustafe Busuladžića, koji je pisao o komunističkim zločinima prema muslimanima u Sovjetskom savezu. No, hvatanje za slamku, koliko god ona tanka bila, predstavljalo je krajnji domet širih masa.

Drugu, konkretniju stvar učinio je hafiz Pandža. On je krajem 1943. godine odlučio otići “u šumu” i pružiti oružani otpor, ali prije svega otkazati bilo kakvu podršku NDH, koja je, smatrao je, zavadila Srbe i Bošnjake perfidno ostvarujući vlastite ciljeve. Koliko god Pandžino pismo bilo zanimljivo zbog njegovog bacanja krivnje isključivo na Hrvate, a ne i na Srbe, on nedvosmisleno poziva Bošnjake (u jednom navratu i kaže Muslimani Bošnjaci, što pokazuje njegovo razumijevanje etničke posebnosti vlastitoga naroda) da se samoorganiziraju i brane. Pored toga, nakon što je u susretu s partizanima kod Ustikoline zarobljen, hafiz Pandža je dao punu podršku NOP-u, a njegov izlazak iz Sarajeva podrazumijevao je priključivanje partizanima od samoga početka.

Mojim prijateljima sam stavio u dužnost da obavijeste Vrhovni štab o našim namjerama i o tome da se mi želimo priključiti N.O. pokretu. Što se mene osobno tiče, ja se potpuno u svemu saglašavam sa svim odlukama Antifašističkog vijeća a o drugima ne mogu reći kakovo mišljenje imaju. Na Bajram je kod mene bio podžupan travnički Muhamed Sudžuka pa smo tom prilikom pretresli čitavu situaciju i sporazumjeli se da on svoj odlazak odgodi do 15. oktobra a ja ću 20. oktobra izbjeći. Saglašavam se potpuno sa korakom pukovnika Filipovića i prije nego sam pošao u šumu preko prijatelja Hasana Ljubunčića molio sam da se (Ljubunčić) sastane sa predstavnikom Vrhovnog štaba i zamoli da se Filipović Sulejman-beg uputi u ovaj kraj kuda sam ja pošao radi izvršenja vojničke organizacije.