Piše: Safet Pozder
Zanimljivo je kako nam često spoznaja titra pred očima a mi je nismo spremni ili ne umijemo vidjeti i prihvatiti. Tako će svakom prolazniku koji se, sticajem okolnosti, prošeta između Begove džamije i sahat-kule u Sarajevu za oči zapasti javni toalet sa natpisom iz kojeg saznajemo da je isti sagrađen ni manje ni više nego 1530. godine. I šta je tu tako zanimljivo? Naizgled ništa. Ipak, zemlji koja se grčevito bori za ulazak u famoznu Evropsku uniju, ili barem za nekakav počasni status potencijalnog kandidata, to bi moglo ponešto i značiti. Kako?
Putuj, Evropo
Letimičan pregled televizijskih kanala, posebno onih komercijalne prirode, dovodi nas do zaključka kako su raznorazni parfemi, deterdženti, zubne paste i ostali arsenal higijenskih preparata marketinški najeksponiranija roba. Vjerujem kako se slažemo. Složit ćemo se i u tome kako danas moderna Evropa, Zapad pogotovo, poklanja veliku pažnju higijeni. No, to je danas, ali nisu tako daleka vremena kada je ta ista Evropa grcala u smradu i vonju. Dokaz tome je i monografija Katherine Ashenburg pod naslovom ”An unsanitised history of washing” u kojoj se detaljno govori o prethodnoj tezi, te se čak i spominju osobe koje su ”prednjačile” u peksinluku i po tome stekle slavu (hm!). Da, dame i gospodo, to je bilo prije svega stotinjak i kusur godina. Davno prije toga, naši preci, Bosanci, nošeni evropejstvom i genijalnošću Gazi Husrev-bega i Isa-bega Ishakovića, uživali su sve moguće počasti čistoće, i to iste one čistoće kojoj bi Evropa, k'o biva, da nas danas poduči. Dakako, te počasti nisu bili lišeni ni naši Hercegovci koji su koju deceniju poslije imali svog evropskog vizionara u liku Karađoz-bega. Tadašnji hamami, banje i javna kupatila bijahu nešto o čemu je Evropa mogla samo sanjati. Ista ona Evropa koja nas danas neće jer joj nismo dorasli. Kakve li ironije!? Ne daju nam tamo gdje smo mi već preko 500 godina. Šta bi još bilo da Bog ne dade jednog Hamdiju Kreševljakovića i njemu slične koji sve to lijepo pribilježiše i dan-danas bilježe? Nejse. Jasno je da smo pitanje fizičke čistoće mi Bošnjaci davno apsolvirali. Ono čime se intenzivnije moramo pozabaviti također se vezuje za čistoću, ali onu duševnu. E, zato nam je tu ramazan koji valja maksimalno iskoristiti i duševno se pročistiti.
Omerova pedagogija
No, prije negoli se posvetimo sadašnjosti protkanoj kroz jednu lijepu i poučnu priču, zaronimo malo u prošlost. Zapravo, oba ova izleta, i onaj u sadašnjost i onaj u prošlost, na svojevrstan način govore o pročišćenju duše, pa želim da ih cijenjeni čitaoci tako i shvate. Gotovo nevjerovatno zvuče pojedine riječi, savjeti ili postupci Muhammeda, s.a.v.s., ili nekog od ashaba koje se tiču svakodnevnog života. Kažem ”gotovo nevjerovatno” iz razloga što su to mahom bili nepismeni ljudi, a pojedinim naučnim disciplinama postavili su takve kriterije koji se teško mogu pratiti. Spomenut ću samo jedan iskaz Omera, r.a., koji zorno potvrđuje prethodne riječi. Naime, onome ko je iole pročitao ponešto o Omeru, r.a., jasno je o kakvoj se ljudskoj i vjerničkoj veličini radi. Iako stroge i ponekad prenagle naravi, Omer, r.a., je simbol hrabrosti i pravde. Pomalo zvuči i nestvarno upravo od njega očekivati neki poseban savjet o, recimo, odgoju djeteta. Ipak, prvo pročitajmo sljedeće riječi pa prosudimo: ”Sedam godina se sa djetetom igraj, drugih sedam ga odgajaj, a onda mu sedam godina budi prijatelj! (Seb'un la'ibhu, seb'un eddibhu we seb'un sahibhu).” Teško da se pred savremenu pedagogiju i sve njene discipline mogao staviti teži izazov. Prema ovim riječima, odgojni proces, barem njegova prva etapa, traje 21 godinu. U prvih sedam godina, djetetu se približavamo kroz igru, njemu tada najbliže sredstvo spoznaje. Već sljedeća faza uključuje edeb, odnosno određene odgojne kvalitete (navikavanje na obavljanje namaza, posta i sl.). Treća, možda i najosjetljivija faza, o čemu smo u prethodnim brojevima Saffa već ponešto napisali, uključuje intenzivno druženje sa djetetom. To je vrijeme kada se djetetu mora pružiti ruka prijateljstva i dati mu do znanja da na roditelja može računati kao na najboljeg jarana koji će uvijek biti tu da mu priskoči u pomoć. To je čista dječija duša (fitret) kojoj i mi odrasli moramo težiti. Zamislite samo kada bismo se ugledali na djecu! Ona se u svega nekoliko minuta i igraju i katilski posvađaju i opet zakopaju ratne sjekire i nastave zajedno. “Uspjet će samo onaj ko je (dušu) očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvede” (sura Šems, 9-10). Jasno je, dakle, da ashabi nisu bili samo puki sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s., nego i vrsne daije, političari, vojskovođe, alimi, graditelji ili, kako vidimo iz Omerovih riječi, pedagozi. Hajdemo malo i u sadašnjost da se upoznamo sa jednom Azrom. Zapravo, hajdemo vidjeti kako je Azra upoznala jedan dio sebe!
Strpljen, spašen
Azra bijaše vrlo čestita i pobožna djevojka. Studirala je šerijat na Azharu i ne tako često dolazila u Bosnu. Ipak, kada bi ponekad svratila, iskoristila bi svaki mogući trenutak da obiđe rodbinu i svoje drage prijatelje. Tako je bilo i te godine. Ali, zbog kratkoće vremena koje je imala na raspolaganju, bila je prisiljena uraditi neku vrstu rasporeda koga se morala držati ako je htjela udovoljiti svima. Tog mjeseca se angažovala i kao muallima koja je djevojčicama do osmog razreda osnovne škole predvodila kurs kur'anskog pisma. Reklo bi se da mjesec dana nije dovoljan, no, Azra se maksimalno posvetila svom zadatku, radila ga marljivo i sa velikom ljubavlju tako da ni rezultati nisu izostali. I sama se ponekad čudila otkud, za svega dvije-tri hefte, djevojčicama tolika ljubav spram Kur'ana. Poslije časa bi je obasipale pitanjima, a ona je veselo i sa neizostavnim osmijehom davala odgovore najbolje što je mogla i umjela. I tako, dan po dan, primaklo se vrijeme njenog povratka u Misir. Još jednom je obišla drage ljude i naposljetku sa nekom sjetom krenula ka aerodromu. Čudilo ju je to kako joj je svako sljedeće napuštanje Kaira teško padalo. Imala je osjećaj kako napušta jedan dio sebe te kako se u Bosni neće lahko snaći iako je tu odrasla. Ali, isti, ako ne i jači osjećaj, obuzimao ju je na polasku iz Bosne, kao da je iz Kaira izbivala godinama te kao da tamo više nije ništa isto. Tako je bilo i ovaj put. Glavom su joj se motale smiješne, na momente i sulude misli: ko zna je li Azhar gdje je bio; Nil sada, vjerovatno, teče nekim drugim tokom, a ne kroz srce grada… Cijelu koncepciju joj poremeti recepcionar koji je obavijesti da je let otkazan te da će na sljedeći morati čekati nekoliko sati. Odlučila je potražiti neko mirno mjesto i posvetiti se ponavljanju Kur'ana; ovih dana je, svakako, malo ponavljala, a ipak je ona hafiza, ponavljati se mora. Da bi prikratila vrijeme, kupila je jedno pakovanje nekog keksa, stavila ga u torbu, sjela i nasumice otvorila Kur'an. Oči joj sletiše na 36. ajet sure Isra’: ”I ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh i vid i srce, za sve će se to, sigurno, odgovarati.” Dok je mislila o značenju i poruci ovog ajeta, obazrije se na stolicu do sebe, opazi onaj keks, raspakova ga i uze jedan te poče jesti. Gospodin koji je sjedio blizu nje i čitao novine, primače se i uze jedan keks iz onog pakovanja i nastavi čitati novine. ”Mogao je barem pitati je li slobodno!”, mislila je Azra u sebi. Nakon nekog vremena ponovo je uzela jedan keks iz onog pakovanja, ali se zaprepastila kada to isto opet učini i onaj gospodin sa novinama. Već ju je polagahno hvatala huja, ali se suzdržavala. I to se tako nastavilo; kada god bi ona uzela keks, nakon nje uzeo bi i neznani gospodin, ne progovarajući ni riječi. ”Eh, da nisam žensko, odbrusila bih ja tebi, nekulturni stvore!”, urlala je Azra u sebi. Konačno nešto zanimljivo: u pakovanju ostade samo jedan keks. Azra je s nestrpljenjem očekivala šta će se zbiti. Nakon nekog vremena onaj gospodin uze keks, raspolovi ga na dva dijela te pojede svoj dio, a Azri ostavi drugi. E, to je već bilo previše. To nije mogla otrpjeti, ali se nije smjela ni suprotstaviti. Ustala je i udaljila se od nekulturnog čovjeka. Negdje u dubini sebe urlala je na njega i dijelila mu lekcije o moralu i kulturi. Nije ni primijetila da joj desni palac još uvijek stoji na onom ajetu sure Isra’. Zatvorila je Kur'an i htjela ga staviti u torbu. No, otvorivši torbu dočeka je neprijatno iznenađenje – pakovanje keksa koje je kupila. ”Šta?”, viknula je iz sveg glasa. Kako god da se pokušala razuvjeriti i utješiti, nije joj polazilo za rukom. Bilo joj je jasno da je u sebi nabihuzurila jednog čestitog, poštenog i vrlo kulturnog čovjeka kome je, eto, čak i držala lekcije o kulturi. Pa, ona je ta koja je pojela pola pakovanja njegovog keksa. I ne samo to – čovjek je bio toliko dobrodušan da je i posljednji keks podijelio sa njom. ”O moj Allahu, šta sam uradila? Moram se vratiti i zatražiti halala od onog čovjeka”, rekla je sama sebi. Brzo se vratila na poprište svoje sramote, ali klupa na kojoj je sjedio neznanac bijaše prazna. Gospodin sa novinama je otišao. Od muke je ponovo otvorila Kur'an, ali je tamo dočekaše iste riječi: ”I ne povodi se za onim što ne znaš!” ”Hm!”, pomisli Azra, opet ne rekavši ni riječi.
