Sead Omeragić, doajen bosanskohercegovačkog novinarstva i jedan od najprepoznatljivijih novinara i publicista u BiH, decenijama prati i bilježi ključne događaje koji su oblikovali sudbinu naše zemlje. Od ratnih reportaža i svjedočenja pred Haškim tribunalom do političkih procesa i savremenih izazova novinarstva, Omeragić u intervjuu za „Avaz“ govori o istini, odgovornosti i važnosti očuvanja historijskog pamćenja. U razgovoru se osvrće na zločine u Bijeljini, ulogu Alije Izetbegovića, političke prilike u regionu i stanje današnjih medija.
Početkom aprila 1992. otišli ste u Bijeljinu, grad u kojem su već počinjeni zločini nad Bošnjacima. Ono što ste tamo vidjeli opisali ste u reportaži „Krvavi bijeljinski Bajram“, a kasnije o tome svjedočili pred Haškim tribunalom. Šta je iz današnje perspektive najvažnije što javnost mora razumjeti o onome što se tada dogodilo u Bijeljini, a što ni nakon više od tri decenije nije dovoljno osvijetljeno?
– Kad sam bio u Bijeljini ja tada nisam znao razmjere zločina nad bošnjačkim stanovništvom. U Sarajevu smo imali informaciju o 42 ubijena. Bijeljinci su mi kasnije rekli da je cifra ubijenih tri puta veća. Dok smo ulazili u Bijeljinu na radio SIM-u čuo sam da su na gradskom smetljištu pronađena 24 leša. To je šok kojeg se danas najviše sjećam. Moje svjedočenje je bilo inicijalno, početak otkrivanja jednog ratnog zločina. O tome sam svjedočio za Tužilaštvo u Hagu u procesima protiv Miloševića i Krajišnika. Već ste pisali da sam u dva navrata morao svjedočiti protiv Miloševića, jer mu je prvi put pozlilo usred mog svedočenja. Ključni dio tog svjedočenja je bio oko raporta koji je general JNA Praščević predao Željku Ražnatoviću Arkanu. Bilo je to šokantno da general državne armije predaje raport komandantu jedne paravojne formacije. Čim je to čuo Milošević se odmah razbolio. Počinjeno je surovo zločinačko masovno ubijanje u stotinama bošnjačkih čaršija i sela, pa do danas pronalazimo i iskopavamo žrtve iz masovnih grobnica. I onda kažu zaboravite. Koga? Onih sedam hiljada koje još traže njihove familije?
Svjedočili ste protiv Slobodana Miloševića, ali i u predmetu protiv Momčila Krajišnika. Koliko je novinarski zapis iz ratnog vremena mogao pomoći u dokazivanju odgovornosti pred međunarodnim sudom? I jeste li tokom svjedočenja imali osjećaj da se pred sudijama ne borite samo za činjenice nego i protiv pokušaja da se prekroji historija rata u Bosni i Hercegovini?
– Tribunal u Hagu je u nekoliko desetljeća rada izrekao svoj stav o karakteru rata protiv BiH u svojim presudama i svojim stalnim izjavama. Rat protiv BiH je imao karakter međunarodnog oružanog sukoba, uz direktnu umiješanost susjednih država, Srbije, odnosno SR Jugoslavije, te Hrvatske i njihova su dva udružena zločinačka poduhvata – UZP-a. To su sudske činjenice i historijske činjenice, koje se i danas pokušavaju negirati i prebrisati. Problem je što su naši mediji o tome pisali u mrvicama, uz časne novinarske izuzetke. Tretman Haga, za Bošnjake kao glavne žrtve, bio je površan i samo se doticao osnovnih informacija. Srbi i Hrvati su neuporedivo više negirali Tribunal i njegove presude, nego što su mediji u Sarajevu pisali o radu Tribunala. U tom poslu nisu se pokazali ni naši političari. Ono što je postigao bošnjački tim u Bosni i Hercegovini i u Tribunalu na čelu s oficirom za vezu Amirom Ahmićem je nepojmljivo dostignuće. Danas se slave učesnici usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u UN-u. A niko da se sjeti da je to konačni, gotovo formalni rezultat svih presuda u Tribunalu. Niko da se sjeti da u zatvorima širom Evrope još robijaju političke i vojne srpske i hrvatske vođe i počinitelji najgorih ratnih zločina.
Dugo ste pratili političke procese u Bosni i Hercegovini i pisali o ljudima koji su obilježili njenu noviju historiju. Kako danas, s vremenske distance, gledate na Aliju Izetbegovića, njegove političke odluke i način na koji je vodio Bosnu i Hercegovinu u najtežim godinama? Šta mu historija još nije pravedno priznala, a za koje se odluke i propuste ako smatrate da ih je bilo može voditi ozbiljna, argumentirana rasprava?
– Predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović je u najgorim godinama dobio pregovorima maksimum koji se mogao dobiti za državu Bosnu i Hercegovinu. Gledao sam prije nekoliko dana emisiju o njemu, gdje govore njegovi savremenici, najznačajniji politički i vojni autoriteti. Uživao sam slušajući. Pa ipak je ostalo nekoliko neobjašnjenih stari. Prvo oko naziva Republika Srpska. To ime je u zaključke pregovora u Ženevi uvodio David Oven (Owen), inače i privatno veliki prijatelj sa Slobodanom Miloševićem, kod kojeg je dolazio na odmore helikopterom. Kasnije će ime RS-a uvesti u Dejton i Ričard Holbruk (Richard Holbrooke), kao pitanje kontinuiteta sa Ženevom. Kad se govori o procentima za entitete 51 prema 49, to je bila odluka Kontakt-grupe, koja je formirana u maju 1994. godine. Nažalost, za nju i njene odluke ogromna većina Bošnjaka ne zna. Sačinjavali su je SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka. U julu te 1994. Kontakt-grupa je ponudila mirovni plan za unutarnju podjelu 51 – 49. Taj plan unutarnje podjele će biti zadržan i u Dejtonu. Konačno, Bošnjaci napadaju dejtonsko rješenje BiH. Čak ni mnogi ključni ljudi bošnjačkog korpusa ne znaju da je u pregovorima probosanska delegacija iznenada ostala usamljena u Dejtonu. Na početku pregovora bile su četiri delegacije: Miloševićeva, Tuđmanova, delegacija bosanskih Srba i delegacija Federacije, koju su zvali i delegacijom Bosne i Hercegovine. Preko noći je Tuđman uz podršku Jadranka Prlića podijelio tu delegaciju Federacije. Praktično,bošnjački dio je ostao kao peti pregovarački tim. Taj šok su saznali od Holbruka koji im je pokazao papir sa zaglavljem „Delegacija Hrvata iz BiH“, u kojem Tuđmanova delegacija traži uniju republika u BiH. U takvim okolnostima vrlo teško se dolazilo do jedinstvenih stavova, što je, naravno imalo negativne implikacije po bh. stranu u toku pregovora. Najčešći kontraargument medijatora (Holbruka, Bilta ili drugi pregovarači) bio je pitanje: „Da li je to stav čitave Delegacije BiH?“ Time se samo potvrdio neravnopravan položaj probosanskog pregovaračkog dijela Federalne delegacije. Izetbegovićev tim je izvukao maksimum, za one koji znaju kakvim je stravičnim pritiscima bio izložen.
