Vjera u Boga ne može ostati zatvorena u čovjekovom srcu, nego se mora potvrđivati dobrim djelima, lijepim ponašanjem i odgovornim odnosom prema drugima, poručio je reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović u današnjoj hutbi u Carevoj džamiji u Sarajevu.
Govoreći o edebu kao temelju muslimanskog odgoja i međuljudskih odnosa, reisul-ulema Kavazović je naglasio da se čovjekova moralna dosljednost najbolje pokazuje u odnosu prema drugima, posebno kada je izložen nepravdi.
– Musliman može biti prevaren, ali ne može druge varati; može mu biti nanesen zulum, ali na zulum ne može uzvratiti zulumom – poručio je reisul-ulema Kavazović.
Pozvao je vjernike da ne šire beznađe i pesimizam, nego da vlastitim primjerom, posebno u odnosu prema mladima, potiču činjenje dobra i međusobno poštovanje.
Na kraju hutbe pozvao je vjernike da stanu uz novoizabranog reisul-ulemu dr. Nedžad-ef. Grabusa.
– Zamolimo Dragog Boga da mu bude na pomoći kako bi vjerno služio našoj zajednici i našem narodu onako kako će On biti zadovoljan. Sada svi treba da stanemo uz našeg reisul-ulemu. Učinimo to tako što ćemo vjerno služiti vrijednostima našeg dina i naše zajednice – poručio je reisul-ulema.
Također je zahvalio je na podršci tokom godina svog mandata.
– Na kraju, želim zahvaliti Allahu, dž. š., na Njegovoj pomoći i uputi svih ovih godina mog vođenja Zajednice. Zahvaljujem i vama, braćo i sestre, na vjernom služenju i pomoći koju ste mi pružili. To je moja dužnost prema vama, jer kako Poslanik reče: “Ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu.” (Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed) Molim Allaha, dž.š., da kabul učini dobro koje smo učinili služeći Njemu i Zajednici, da meni oprosti pogreške, a vas molim za halal za sve moje propuste prema vama – kazao je reisul-ulema.
Prije džuma-namaza vjernicima se obratio i imam Careve džamije hfz. Sadrudin-ef. Išerić, a reisul-ulemi Kavazoviću ovom prilikom dodijeljena je i prigodna hedija.
Hutbu reisul-uleme Kavazovića prenosimo u cijelosti:
Hvala Allahu Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana, od Njega milost i oprost ištemo. Neka je salavat i selam na vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.
Cijenjena braćo i poštovane sestre!
Vjera u Boga je najpostojaniji duhovni temelj čovjekov. Naše vjerovanje koliko god da je srčano, ne može ostati zatvoreno i zatomljeno u dubinama naših srca i duše. Ukoliko je to slučaj, ono je poput pupoljka koji se pojavi, a ne procvjeta i ne donese ploda. Iman se mora ispoljiti kroz dobro djelo, na korist ljudima i drugim živim bićima kojima čovjek služi.
U našoj lijepoj vjeri islamu, dobro djelo je iskup od nevolje i zla koji nas mogu zadesiti. Neka od njih su trajnija i zovemo ih hajratima iz razloga što kroz generacije oplemenjuju sredinu u kojoj se nalaze, poput ove lijepe Mehmed-hanove džamije koju podiže Isa-beg Ishaković, Allah mu se smilovao.
U jednom hadisu Allahov Vjerovjesnik, a. s., je rekao: “Najbolje što roditelj može ostaviti svom djetetu jeste lijep edeb, odgoj.” (Tirmizi, Ahmed, Hakim)
Vrijednost ovog hadisa je neprocjenjiva u njegovom duhovnom i odgojnom značenju. Mi u našim svakodnevnim razgovorima često upotrebljavamo ovu riječ, koja je ušla u naš bosanski jezik, udomaćila se i dobila svoju upotrebnu vrijednost i značenje.
Mada često nismo ni svjesni da ona predstavlja čitav sistem vrijednosti lijepog ophođenja i ponašanja, te čitav niz lijepih osobina koje se trebaju naći kod svakog muslimana i muslimanke koji se žele kretati u visoko kultiviranom muslimanskom društvu.
U arapskom jeziku ova riječ ima više značenja; pored lijepog ponašanja ili bontona, ona označava i lijepu književnost – djela koja su napisana da pomognu u našem odgoju kako bismo dosegli sami vrhunac ljudskosti i lijepe ćudi.
O važnosti odgoja i međusobnog poštovanja, Uzvišeni Allah nas u Kur'anu opominje i usmjerava na najviše standarde ponašanja, pa kaže: “Ti sa svakim lijepo; traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni.“ (Sura Al-A'raf, 199.)
Naši dragi učitelji u vjeri, imami i muallimi, učili su nas odmalena edebu kao najvažnijem segmentu naše praktične vjere. U svojim napucima oni su nam govorili kako se s edebom odnositi prema ocu i majci, braći i sestrama, prema amidžama i strinama, prema komšijama.
Učili su nas kako se ophoditi prema starijima: na ulici, u džamiji, u školi. Učili su nas kako s edebom prihvatiti knjigu, a pogotovo Kur'an, i kako ga odložiti; kako pristupiti namazu i kako ga obaviti, kako se edebli ponašati za sofrom prije i poslije jela, kako razgovarati s drugim ljudima, kako hoditi putem, kako prolaziti pored mezarja i umrlima uputiti dovu i slično.
Učili su nas da sve što nas okružuje zaslužuje i očekuje lijepo ophođenje, naš edeb. Poučili su nas da svako od nas u sebi nosi tuđe hakove (prava) i, kud god se kretali, ona se kreću s nama: hak prema Allahu, prema sebi i prema drugim bićima – ljudima i životinjama, živom i neživom svijetu. Musliman koji je oplemenio svoju dušu dobrotom a svoje srce edebom i koji je svjestan hakova koje nosi u sebi, odgovoran je prema svim stvorenjima.
Musliman nikada prema drugima ne postupa shodno njihovom odnosu prema njemu, već proporcionalno nivou edeba koji je sam usvojio. Edebli insan može doživjeti štetu i nepravdu od drugih ljudi, ali mu njegov edeb ne dozvoljava da na štetu uzvraća štetom. Musliman može biti prevaren, ali ne može druge varati; može mu biti nanesen zulum, ali na zulum ne može uzvratiti zulumom.
Braćo i sestre!
Edeb je u našoj muslimanskoj tradiciji najtješnje povezan s takvalukom – bogobojaznošću. O tome nas Lukman, a. s., savjetuje u Kur'anu, ukazujući na vanjsku manifestaciju edeba i poniznosti: “I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat…” (Sura Lukman, 18-19.)
Edeb je, dakle, duboko protkan sviješću o tome da svaki naš postupak biva stavljen na vagu kod Gospodara svjetova, Koji sve zna, sve čuje i sve vidi. Stoga, prije samog početka svaki postupak moramo prethodno saobraziti s našim muslimanskim edebom.
Vrelo našeg edeba su Kur'an i sunnet Allahovog Poslanika. On je bio na najvišem stupnju morala. U svojoj poznatoj izreci On nas je podsjetio šta je misija svakog od Njegovih sljedbenika kada je rekao: “Poslan sam da usavršim ahlak (moral i edeb) kod ljudi.”
Vrijeme u kojem se on pojavio bilo je gluho doba u duhovnom i moralnom smislu kod Arapa. Uprkos tome, Poslanik, a. s., nije klonuo niti je posustajao. On se borio da stanje svog naroda popravi, ne predajući se očaju i beznađu. Vjerovao je da se uvijek mogu učiniti novi napori da se stanje popravi i propast preduprijedi. Jedne prilike je rekao: “Kada čovjek rekne: ‘Odoše ljudi u propast’, on je od njih u najvećoj propasti.”
Zato, nemamo pravo kukati, širiti beznađe i posustajati na Allahovom putu. Uvijek možemo učiniti nešto više za dobrobit ljudi. Moramo vjerovati da se dobro vraća dobrim i da našim lijepim edebom možemo potaknuti ljude da čine dobro. Ovo pogotovo važi za mlade ljude, koji su otvoreniji i skloniji dobru više nego što mi o tome ponekad nepravedno sudimo. Najbolji put da dopremo do njih jeste naš edeb, naš odnos prema Bogu, prema sebi i drugima.
Pozivanje u vjeru i na dobro mora biti s edebom, posebno u našem govoru, kako nas Gospodar savjetuje: “Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima…” (Sura Al-Isra, 53.)
A Muhammed, a. s., je rekao: “Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi muslimani/ ljudi” (Buharija, Muslim).
Uvijek moramo polaziti od toga da smo samo ljudi, različiti u čvrstini našeg dina i imana. Neki od nas su tvrđi, a neki mekši; neki teže, a neki lakše podnose životne izazove. Na tom tragu su i riječi Allahovog Poslanika koje bilježi imam Muslim: “Jak vjernik je bolji i draži Allahu od slabog vjernika, a u obojici je dobro.”
Ovaj hadis, kako navodi imam Nevevi, govori nam o snazi imana i čvrstini karaktera vjernika. Snažan vjernik je onaj koji ima nepokolebljivu vjeru u Allaha, dž.š., dosljedan je u izvršavanju vjerskih propisa, uporan je u činjenju dobra, hrabro se suprotstavlja zlu te strpljivo podnosi životna iskušenja.
Da bismo mogli uspješno vršiti našu misiju pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, što je jedan od imperativa našeg dina, potreban nam je visok stepen edeba, uljudnosti i odgoja. Za to nam je potrebna Božija pomoć i uputa.
Zato, braćo i sestre, uspostavimo čvrstu vezu s Allahom, dž.š., a On nam je bliži od žile kucavice. Osluškujmo neprestano Njegovo javljanje u našim životima. Iskoristimo Božije blagodati kojima nas je opskrbio za naše vlastito dobro i za dobro naše zajednice. Unesimo više edeba u naše živote i naše postupke.
Poštovana braćo i sestre, na našu veliku radost, prvaci naše zajednice 10. oktobra 2026. godine izabrali su novog reisul-ulemu, jednog od nas, čestitog Nedžad-ef. Grabusa, Allah ga pomogao i sačuvao. Zamolimo dragog Boga da mu bude na pomoći kako bi vjerno služio našoj zajednici i našem narodu onako kako će On biti zadovoljan. Sada svi treba da stanemo uz našeg reisul-ulemu. Učinimo to tako što ćemo vjerno služiti vrijednostima našeg dina i naše zajednice. “Snaga je u zajednici”, poučio nas je Vjerovjesnik, a.s..
Na kraju, želim se zahvaliti Allahu, dž.š., na Njegovoj pomoći i uputi svih ovih godina mog vođenja Zajednice. Zahvalujem se i vama, braćo i sestre, na vjernom služenju i pomoći koju ste mi pružili. To je moja dužnost prema vama, jer kako Poslanik reče: “Ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu” (Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed).
Molim Allaha, dž.š., da kabul učini dobro koje smo učinili služeći Njemu i Zajednici, da meni oprosti pogreške, a vas molim za halal za sve moje propuste prema vama.
Gospodaru moj, ujedini naša srca u dobru, obaspi nas Svojom milošću, osnaži nas imanom i lijepim edebom i obraduj nas džennetom. Amin!
