Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”A srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju!” (Er-Ra'd, 28.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Primjer onoga ko spominje svoga Gospodara i onoga ko Ga ne spominje jeste kao primjer živog i mrtvog.” (Hadis bilježi imam El-Buhari)
Koliko nam se puta dogodilo da dan započnemo s velikim planovima i iskrenom željom da nešto naučimo, pročitamo, napišemo ili završimo, a onda nas na njegovom kraju dočeka neugodno iznenađenje: sati su prošli, a gotovo ništa od onoga što smo planirali nismo ostvarili. Vrijeme je otišlo, a mi ne znamo ni kada ni kako.
Upravo s takvim problemom jedan čovjek obratio se šejhu Ibrahimu es-Sukranu, požalivši mu se da, uprkos snažnoj želji i velikoj motivaciji da čita i uči napamet, dani prolaze, a on gotovo ništa ne uspijeva ostvariti. Kada na kraju dana podvuče crtu, shvati da je malo toga postigao, a da pritom ne zna gdje su mu i kako otišli sati.
Šejhov odgovor bio je kratak, ali dubok: jedan od najvažnijih uzroka rasipanja vremena jeste manjak zikra – spominjanja Allaha. Zbog toga čovjeku vrijeme izmiče iz ruku, a on luta bez jasnog cilja i ne uspijeva uraditi ono što je namjeravao, sve dok ne shvati da je dan već prošao i da se približilo vrijeme za spavanje.
Spominjanje Allaha, naročito na početku dana, nakon sabah-namaza, kroz jutarnje zikrove i učenje Kur'ana, donosi smirenost duši i sabranost srcu. Čovjek postaje pribraniji, a svojim obavezama pristupa bistrijeg uma i s većom predanošću.
Šejh potom ukazuje na jednu važnu činjenicu: šejtan nastoji čovjeku protraćiti vrijeme. Zato se trudi da ga zaokupi zabranjenim stvarima. Ako u tome ne uspije, zaokupit će ga besmislicama, suvišnim sadržajima i onim što je samo po sebi dozvoljeno, ali mu ne donosi stvarnu korist. Ako ni u tome ne uspije, nastojat će ga odvratiti od vrednijih poslova manje vrijednim, tako da čovjek bude zauzet, a da pritom ne uradi ono što je zaista važno.
U pozadini takvog rasipanja vremena krije se i jedna dublja činjenica o ljudskoj duši: kada ne pronađe smiraj u zikru i ibadetu, ona ga počinje tražiti u drugim stvarima, pa makar joj one donosile samo privremenu razonodu a ne istinsko zadovoljstvo. Na to je ukazao i Ibn Tejmijja, govoreći o čovjekovoj potrebi za razonodom i olakšanjem od unutrašnjeg nemira: ”Kada se čovjek ne boji Allaha i slijedi svoje strasti, naročito onda kada nastoji ostvariti nešto što još nije postigao, njegova duša neprestano traži nešto čime bi se razonodila i odagnala brigu i tugu. A ako nema dovoljno zikra i ibadeta u kojima bi pronašla smiraj, ona ga počinje tražiti u drugim stvarima: u činjenju razvrata, konzumiranju zabranjenog, prepričavanju onoga što zaokuplja dušu, šali, igri, druženju s lošim društvom i drugim sličnim stvarima. A srce ne može bez ibadeta Allahu Uzvišenom.” (Medžmu'ul-fetava, I/53.)
Dakle, jedna od kapija kroz koje šejtan dolazi do čovjeka i ovladava njime jeste upravo nemar prema zikru.
Zato je posebno vrijedno ostati na mjestu nakon sabah-namaza, posvetiti se zikru i učenju Kur'ana te ne dopustiti da dan započne u žurbi i rastresenosti. U vjerodostojnim predajama navodi se da meleki mole za oprost i milost onome ko ostane na mjestu na kojem je klanjao, sve dok sunce ne izađe.
Zikr na početku dana nije samo ibadet koji prethodi našim obavezama nego i duhovna priprema koja čovjeku pomaže da im pristupi sabranije, smirenije i s više bereketa u vremenu.
Jer vrijeme je, zapravo, mjera našeg života: svaki njegov trenutak koji prođe nepovratno je izgubljen. Ibn Kajjim el-Dževzijje sažeo je njegovu vrijednost u upečatljivu misao: ”Vrijeme se mjeri dahovima.”
A Ebu Hamid el-Gazali rekao je: ”Svaki dah čovjekova života dragocjeni je dragulj čija se vrijednost ničim ne može nadomjestiti.” (Ihja ulumid-din, IV/394.)
Stoga preispitajmo kako započinjemo svoj dan, koliko u njemu ima spominjanja Allaha i koliko dopuštamo da nam pažnju odvuku stvari koje nisu vrijedne ni vremena ni truda koje im poklanjamo.
