Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Konačna pobjeda ne ostvaruje se onoga trenutka kada neprijatelj položi oružje, niti poraz počinje gubitkom posljednje bitke. Sudbina naroda oblikuje se mnogo ranije: u načinu na koji razumije vlastito stanje, odnosu prema istini, spremnosti da ispravi svoje greške i sposobnosti da razlikuje prolazno iskušenje od stvarnog poraza.

Historija potvrđuje da su narodi nerijetko zapadali u duboku krizu i onda kada su raspolagali vojnom, materijalnom i političkom moći, kao što su i oni koji su se našli u teškom položaju i izgledali poraženi, uspijevali da se oporave kada su sačuvali vjeru, sabur i sposobnost da prepoznaju vlastite greške i izvuku pouke iz njih.

Kur'an nas uči da u svijetu vladaju zakonitosti koje je Allah uspostavio i koje ne prestaju važiti zato što ih ljudi zanemaruju. One obuhvataju i život pojedinaca i sudbinu naroda, njihove uspone i padove, pobjede i poraze. Razumijevanje tih zakonitosti od presudne je važnosti za ispravno djelovanje. Narodi koji ne prepoznaju uzroke vlastitih slabosti i poraza, ponavljat će iste greške, čak i onda kada iskreno žele promjenu.

Jedna od zakonitosti koje Kur'an otkriva jeste razlučivanje iskrenih vjernika od licemjera, čije se pravo stanje razotkriva kroz iskušenja i njihove postupke, kao što se navodi u ajetu: ”Allah neće vjernike s licemjerima izmiješane ostaviti, već će loše od dobrih odvojiti. Allah vama neće ono što je skriveno otkriti, već On za to odabere onoga koga hoće od poslanika Svojih; zato vjerujte u Allaha i poslanike Njegove; i ako budete vjerovali i Allaha se bojali, čeka vas nagrada velika.” (Ali Imran, 179.)

Ko ne razumije ovu zakonitost, svako razdvajanje ljudi prema njihovim uvjerenjima i postupcima doživljava kao razjedinjenost i zlo za narod, pa poziva na još veće okupljanje, ne razmišljajući o tome ko se okuplja, oko čega se okuplja i kakve posljedice takvo okupljanje donosi.

Takvo razmišljanje zanemaruje Allahovo upozorenje na one čije bi prisustvo u redovima vjernika samo povećalo smutnju: ”Da su pošli s vama, bili bi vam samo na smetnji i brzo bi među vas smutnju ubacili, a među vama ima i onih koji ih rado slušaju. A Allah zna nasilnike.” (Et-Tevba, 47.)

Razlikovanje iskrenih od neiskrenih i onih koji su spremni raditi za zajedničko dobro od onih koji se njime koriste radi vlastitih interesa neophodno je za ozdravljenje društva. Tek kada se jasno razluče oni koji zajednicu grade od onih koji je slabe, postaje moguće uklanjati uzroke njene slabosti i postaviti čvrste temelje za njen oporavak.

Druga zakonitost odnosi se na iskušenja koja prethode olakšanju i pobjedi. Ljudi ponekad očekuju da će ispravno opredjeljenje odmah donijeti povoljne rezultate, da će trud brzo uroditi plodom i da će se prepreke ukloniti čim se zauzmu za istinu.

Međutim, put do pobjede vodi kroz strah, gubitke i teška iskušenja. Dolaze trenuci kada opasnost postaje toliko velika, a iskušenja toliko teška da čovjeku ponestane snage i učini mu se da izlaza iz nevolje više nema. Kur'an opisuje takve trenutke riječima: ”Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: ‘Kada će već jednom Allahova pomoć!?’ Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” (El-Bekara, 214.)

Upravo u takvim trenucima dolazi do izražaja razlika između onih koji razumiju Allahove zakonitosti i onih koji ih ne razumiju, između iskrenih vjernika i munafika. Kada strah obuzme ljude, opasnost se približi a sumnje i teške misli počnu nadvladavati razum, iskrenim vjernicima iskušenje samo učvrsti vjerovanje i predanost Allahu. Oni tada govore: ”Ovo je ono što su nam Allah i Poslanik Njegov obećali; Allah i Poslanik Njegov istinu su govorili!” (El-Ahzab, 22.)

Munafici, međutim, u istim okolnostima pokazuju šta se krilo iza njihovih riječi i prividne odanosti, pa govore: “Allah i Poslanik Njegov su nas samo obmanjivali kad su nam obećavali!” (El-Ahzab, 12.)

Zakonitosti pobjede uče nas da na putu do pobjede dolazi trenutak u kojem se jasno razdvoje oni koji pod pritiskom iskušenja gube nadu od onih koji se čvrsto oslanjaju na Allaha. Tada se jedni prepuštaju strahu i očaju, govoreći: ”Stići će nas!” dok drugi, i onda kada se čini da izlaza nema, odgovaraju: ”Neće! Sa mnom je moj Gospodar, On će mi put pokazati!” (Eš-Šu'ara, 61.-62.)

To je trenutak u kojem jedni, suočeni s brojno nadmoćnijim neprijateljem, govore: ”Mi danas ne možemo izaći na kraj s Džalutom i vojskom njegovom!” dok drugi, pouzdajući se u Allahovu pomoć i znajući da brojnost sama po sebi ne odlučuje ishod borbe, podsjećaju: ”Koliko su puta malobrojne skupine, Allahovom voljom, pobijedile mnogobrojne skupine! Allah je na strani strpljivih!” (El-Bekara, 249.)

Treća zakonitost pobjede odnosi se na vlastite grijehe i slabosti koji podrivaju snagu zajednice i otežavaju njeno oslobađanje od nepravde. Ljudi se često usredsređuju na nasilje i nepravdu koju im drugi nanose, a zanemaruju vlastito stanje i postupke koji slabe njihovu zajednicu. Želja za oslobađanjem od nepravde mora biti praćena iskrenim preispitivanjem vlastitih postupaka, jer zajednica ne može očekivati promjenu svog stanja dok ustrajava u grijesima koji je udaljavaju od Allahove upute i narušavaju njeno moralno jedinstvo.

Uzvišeni Allah kaže: ”Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sâm sebe ne izmijeni.” (Er-Ra'd, 11.) Ovaj ajet ukazuje na duboku povezanost između unutrašnjeg stanja naroda i njegove sudbine. Promjena ne počinje samo smjenom vlastodržaca, promjenom političkih okolnosti ili uspostavljanjem drugačijih odnosa snaga. Ona zahtijeva povratak Allahovim naredbama i zabranama, napuštanje grijeha, ispravljanje nepravdi koje sami činimo i obnovu moralnih vrijednosti bez kojih nema pravedne zajednice.

Nije dovoljno osuđivati nepravdu kada je čine drugi, a prešućivati je kada od nje imamo korist. Nije dovoljno zahtijevati odgovornost od onih koji nas predvode, a istovremeno opravdavati vlastitu neodgovornost. Grijesi koji se olahko prihvataju, nepravde koje se prešućuju i lični interesi koji se stavljaju iznad zajedničkog dobra postepeno nagrizaju moralne temelje društva i slabe njegovu sposobnost da se odupre nepravdi i istraje u borbi za promjenu.

Međutim, unutrašnja promjena mora se potvrditi i konkretnim djelovanjem. Zakonitosti pobjede uče nas da se promjena u životu jednog naroda neće ostvariti ako iza njegovog rukovodstva ne stoje aktivne mase koje djeluju i učestvuju u promjeni, pa čak i kada bi to rukovodstvo činili poslanici i vjerovjesnici.

Koliko je to važno, pokazuje i primjer Musaa, alejhis-selam, i njegovog naroda. Kada im je naredio da uđu u Svetu zemlju, oni su odbili poslušnost i prepustili njemu i njegovom bratu Harunu, alejhis-selam, da se sami suoče s onim što ih je čekalo. Musa, alejhis-selam, tada se obratio Allahu riječima:  “Gospodaru moj” – reče Musa – “ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima grješnim!” (El-Ma'ida, 25.) Allah im je potom odredio da četrdeset godina lutaju zemljom i uskratio im ulazak u Svetu zemlju zbog njihove neposlušnosti.

Istinska promjena zahtijeva ispravnost onih koji predvode, ali i odgovornost naroda koji ih slijedi. Nema trajnog preporoda bez vjere koja usmjerava, odgovornosti koja pokreće i spremnosti da se za istinu i pravdu podnesu žrtve i istraje na putu njihovog ostvarenja.