Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi: ‘Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!’ – odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike.” (El-Enbija’, 87.-88.)

Čovjek često sudi o onome što mu se događa prema onome što u tom trenutku vidi i osjeća. Kada mu se zatvore vrata kojima se nadao izaći iz nevolje, pomisli da je ostao bez izlaza. Kada izgubi nešto do čega mu je stalo, gubitak doživljava kao konačan poraz. A kada se nađe u okolnostima koje ne može promijeniti, teško mu je zamisliti da bi se iz njih moglo roditi bilo kakvo dobro.

Međutim, naše znanje o događajima ograničeno je onim što vidimo, dok njihove posljedice često nadilaze naše razumijevanje. Ne znamo šta nas je čekalo na putu kojim smo namjeravali krenuti, ali nas je nešto spriječilo da njime pođemo. Ne znamo od čega nas je sačuvao gubitak koji smo doživjeli ni kakve nam se mogućnosti mogu otvoriti kada pomislimo da su sva vrata zatvorena.

Kad utroba kita postane mjesto izbavljenja

Kur'ansko kazivanje o Junusu, alejhis-selam, i njegovom boravku u utrobi kita, posebno snažno osvjetljava ovu istinu.

Zamislimo čovjeka koji posmatra kako Junusa, alejhis-selam, gutaju morski valovi, a zatim i ogromni kit. Šta bi mogao pomisliti osim da se jedna nesreća nadovezala na drugu? Čovjek se našao u moru, a zatim u utrobi ogromne ribe, bez ikakve mogućnosti da se vlastitom snagom izbavi. Sve što bi mu u takvoj situaciji moglo pomoći izgleda nedostižno.

Ipak, upravo je tu počela jedna od najupečatljivijih priča o ljudskoj nemoći i Allahovoj milosti. U utrobi ribe, gdje se činilo da mu nema spasa, Junus, alejhis-selam, ostao je živ Allahovom milošću. Utroba ribe bila je njegovo teško iskušenje, ali ne i kraj njegovog života. Allah je odredio da iz nje bude izbavljen i iznesen na kopno.

U tome se krije važna pouka: težina iskušenja ne određuje kakav će biti njegov konačni ishod. Ponekad se upravo iz onoga što nam je najteže otvara put ka dobru kojem se nismo nadali. Možda se pred tobom zatvaraju putevi na koje si se navikao oslanjati radi vlastite sigurnosti, a Allah ti otvara vrata zaštite na koja nikada nisi mogao ni pomisliti.

Čovjek po svojoj prirodi želi da spas dođe u obliku koji prepoznaje. Kada se valovi uzburkaju, traži obalu; kada se tama zgusne, traži svjetlost; a kada se nađe u tjesnacu, čezne za prostranstvom. Teže mu je, međutim, prepoznati mudrost Allahove odredbe kada mu spas dođe putem kojem se nije nadao i u okolnostima koje je smatrao bezizlaznim.

Zato nas kazivanje o Junusu, alejhis-selam, uči da ne donosimo konačne sudove o Allahovoj mudrosti na osnovu onoga što u određenom trenutku vidimo i osjećamo. Koliko smo puta nešto dočekali sa strahom, da bi tek nakon izvjesnog vremena otkrili da nas je to vodilo do dobra do kojeg drugim putem ne bismo mogli stići. Koliko se puta dogodilo da zatvaranje nekih vrata doživimo kao kraj puta, a da tek kasnije shvatimo kako nas je upravo to sačuvalo od nevolje koja nas je čekala, a da toga nismo bili ni svjesni.

Vapaj koji nije ostao bez odgovora

Međutim, ono što u ovom kazivanju najviše zadivljuje nije samo to što kit nije usmrtio Junusa, alejhis-selam, već to što je Allah u utrobi ribe, usred mora i duboke tame, omogućio Junusu, alejhis-selam, da Mu se obrati dovom. Ni dubina mora ni tama koja ga je okruživala nisu ga odvojile od Allaha niti spriječile da Mu se obrati i pouzda u Njegovu milost.

Uzvišeni Allah kaže: “I on u tminama zavapi: ‘Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!'” (El-Enbija’, 87.)

Riječi Uzvišenog: ”I on u tminama zavapi” pred nama oživljavaju sliku čovjeka kojem su uskraćena sva sredstva traženja pomoći poznata ljudima. Nema pratioca koji bi ga čuo, nema ruke koja bi se pružila prema njemu, nema oka koje bi vidjelo gdje se nalazi niti načina da dopre do ljudi. No, i pored svega toga, nije mu bila uskraćena mogućnost da uputi dovu Allahu.

Kao da nam ovo kazivanje poručuje da prekid svih veza s uobičajenim sredstvima pomoći ne znači i prekid veze s Allahom te da to što glas čovjeka ne može doprijeti do drugih ljudi s nekog mjesta ne znači da njegova dova s tog mjesta ne može doprijeti do Gospodara svjetova.

Razmislimo i o nečemu još suptilnijem: Junus, alejhis-selam, nalazio se na mjestu iz kojeg nije mogao izaći vlastitom snagom, ali je ipak mogao učiniti ono što je čovjeku najpotrebnije kada njegove mogućnosti zakažu: obratiti se Allahu, priznati vlastitu pogrešku i ponizno Ga moliti, veličajući Ga i hvaleći.

Junus, alejhis-selam, svoj vapaj nije započeo opisivanjem morskih tmina niti se prepustio jadikovanju zbog ogromnog kita koji ga je progutao. Započeo ga je tevhidom i veličanjem Allaha: ”Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si!”

Ova Junusova, alejhis-selam, dova nas podsjeća da, ma koliko strah bio snažan, ne smijemo dopustiti da ovlada našim razumom i pogledom na svijet toliko da zbog njega zaboravimo na svoga Gospodara.

Stoga, o ti koji si se našao u nevolji iz koje ne vidiš izlaz, znaj da ono čega se najviše plašiš ne mora biti kraj tvoje priče. Čak i kada ti se učini da su se svi putevi zatvorili i da više nema nade, vrata Allahove milosti ostaju otvorena. Zato ne očajavaj i ne gubi nadu ako ne vidiš obalu. Allah zna tvoje stanje, čuje tvoj vapaj i pred tobom može otvoriti puteve milosti koji ti ne bi mogli ni naumpasti.

Možda je upravo to jedna od najvažnijih pouka kazivanja o Junusu, alejhis-selam: čovjek može ostati sâm, daleko od očiju ljudi i izvan svakog ljudskog dosega, a da ni jednog trenutka ne bude uskraćen za milost svoga Gospodara.