Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Onaj Koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite!” (En-Neml, 62.)
Nakon što se u prethodnim ajetima govori o stvaranju nebesa i Zemlje, spuštanju kiše i učvršćivanju planina, kao znakovima Allahove svemoći, kur'anski tekst iznenada usmjerava pažnju prema jednoj sićušnoj, skrivenoj tački – slomljenom ljudskom srcu u nekom kutku Zemlje.
Krajnja nevolja o kojoj govori ovaj ajet ne svodi se na siromaštvo ili bolest. Riječ je o stanju u kojem se pred čovjekom zatvore svi putevi izlaza, a raspoloživi uzroci pokažu nemoćnim da mu pruže spas. U takvom stanju čovjek se suočava s granicama vlastite snage i spoznaje da postoje nevolje pred kojima njegovo znanje, imetak, položaj i veze gube svaku moć. U takvim trenucima nestaje privida ljudske samodovoljnosti i ljudska iskonska priroda pokazuje se u svojoj ogoljenoj istini: nema utočišta osim kod Allaha.
Kada bi postojao neki drugi bog koji bi mogao uslišavati dove nevoljnika i otklanjati nevolje, ljudi bi se i njemu obraćali dovama. Međutim, kada čovjeka zadesi nevolja, on govori samo: ”Gospodaru moj!” i ne nalazi nikoga drugog kome bi se mogao obratiti. Jer u trenucima tjeskobe i nesreće koja ga pogodi čovjek neće obmanjivati samoga sebe. To je trenutak krajnje ozbiljnosti, u kojem nema cjenkanja ni pregovaranja.
Zbog toga Allah nije rekao: ”Kada Ga zamoli”, već: ”Kada Ga doziva”, jer dova onoga ko se nađe u krajnjoj nevolji ne izlazi tek s vrha jezika. Ona je iskren vapaj duše, nalik posljednjem kriku davljenika koji izgovara posljednje riječi, glasa ispunjenog potpunom sigurnošću da će stradati ako mu se pomoć ne ukaže upravo u tom trenutku.
Zadivljujuća je suptilnost ovog božanskog obraćanja. Allah kao uvjet za odazivanje nevoljniku ne postavlja čestitost, besprijekornu prošlost niti potpunu pokornost. Naprotiv, samo stanje krajnje nužde i teške nevolje navodi se kao razlog odazivanja. Kao da je prekidanje svake nade u bilo koga drugog osim u Allaha najuzvišeniji stepen tevhida i priznavanja Allahove jedinosti do kojeg rob može dospjeti, makar bio najveći grješnik.
To je trenutak u kojem se otvaraju vrata čiste milosti, bez zastora, kada se Uzvišeni Allah, odaziva na dovu i otklanja nevolju, kao što Uzvišeni kaže: ”I Koji otklanja zlo.”
Riječ otklanjanje ovdje ima izuzetnu semantičku širinu. Ona podrazumijeva uklanjanje nevolje iz samog njenog korijena, tako da se čovjek koji je zapao u nevolju vraća u stanje kao da ga nedaća nije ni dotakla.
Allahova milost ne zaustavlja se samo na uklanjanju nevolje i izbavljenja iz teškoće. Ona se očituje i u nečemu mnogo većem: ”I čini vas namjesnicima na Zemlji.”
On te iz ponora slabosti uzdiže do položaja namjesnika na Zemlji, daruje ti snagu i mogućnost da izgrađuješ i upravljaš, da uspostavljaš red na Zemlji i koristiš Allahove blagodati. Time ti pokazuje da je trenutak slomljenosti, za koji si mislio da je kraj tvoga puta, u Njegovoj odredbi zapravo bio početak tvog novog uzdizanja i ponovnog rađanja.
Stoga iskušenje ne smije postati razlog za gubitak nade, niti nevolja, ma koliko velika bila, povod za udaljavanje od Allaha. Upravo onda kada se duša nađe pod teretom briga i kada se pred njom zatvore putevi izlaza, potrebno je da se još snažnije okrene Onome Koji se odaziva nevoljniku kada Mu se obrati i Koji otklanja zlo.
