Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Mnogi ljudi ponose se svojim porijeklom i ugledom porodice kojoj pripadaju, smatrajući da im plemenitost loze daje posebnu vrijednost čak i onda kada njihova djela ne odražavaju vrline kojima se diče. Islam, međutim, uči da porijeklo samo po sebi nikoga ne uzdiže pred Allahom niti ga oslobađa odgovornosti za vlastite postupke.
O tome svjedoče brojni primjeri iz islamske tradicije, a među njima je i jedna upečatljiva priča koju je imam Fahruddin er-Razi zabilježio u svom tefsiru u sklopu tumačenja ajeta: ”O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.)
Naime, prenosi se da je u Horasanu živio čovjek tamne puti čiji otac nije bio musliman. On je, međutim, prihvatio islam, posvetio se stjecanju vjerskog znanja i s vremenom postao ugledan učenjak. Ljudi su ga izuzetno cijenili zbog njegovog znanja, bogobojaznosti i čestitosti, pa su ga mnogi slijedili i okupljali se oko njega.
U istom gradu živio je i čovjek plemenitog porijekla, potomak Ehli-bejta, porodice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, umjesto da čuva čast svoga porijekla, on se odao pijenju alkohola.
Jednoga dana učenjak je izašao iz džamije, a za njim je krenula velika skupina njegovih učenika i poštovalaca. Na putu su naišli na tog čovjeka, koji je pijan posrtao ulicom. Kada je vidio da ga ljudi pokušavaju skloniti s puta kako bi učenjak mogao proći, silno se naljutio. Prišao je učenjaku i počeo ga vrijeđati i ponižavati: ”O crno kopito, sine nevjernika! Ja sam potomak Allahovog Poslanika, a mene ponižavaju, dok tebe veličaju?!”
Prisutni su se žestoko naljutili i htjeli su ga kazniti zbog njegove drskosti i uvredljivog ponašanja. Međutim, mudri učenjak ih je zaustavio riječima: ”Ostavite ga! Možda ga je na ovakvo ponašanje navelo poštovanje prema njegovim precima.”
Zatim se okrenuo tom čovjeku i uputio mu riječi koje zaslužuju da se pamte: ”O ugledniče! Ja sam svoju nutrinu učinio bijelom, a ti si svoju zacrnio. Ljudi su uočili bjelinu moga srca, uprkos crnini moga lica, pa me zbog toga poštuju.
Ja slijedim put tvojih predaka, a ti si krenuo putem mojih predaka. U mojim postupcima ljudi prepoznaju vrline tvojih predaka, a u tvojim postupcima mahane mojih predaka. Zbog toga su pomislili da sam ja sin onoga čijim se porijeklom ti ponosiš, a da si ti sin onoga od čijeg se porijekla ja ograđujem. Prema meni su se, stoga, odnosili onako kako bi se odnosili prema tvojim precima, a prema tebi onako kako bi se odnosili prema mojim!”
Islam ne vrednuje ljude prema njihovoj boji kože, narodnosti, porijeklu, porodičnom ugledu, imetku ili djeci, već prema njihovim srcima, djelima i bogobojaznosti.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Koga njegova djela uspore, njegovo ga porijeklo neće ubrzati.” (Hadis bilježi imam Muslim)
To znači da onome koga na Sudnjem danu loša djela ili nemar prema dobrim djelima spriječe da postigne spas neće koristiti plemenito porijeklo niti će mu pomoći ugled njegove porodice. Drugim riječima, koga vlastita djela ponize, porijeklo ga neće uzvisiti. Istinsku vrijednost pred Allahom određuju bogobojaznost i dobra djela, a ne porodični ugled niti bliskost s ljudima plemenitog porijekla. Uzvišeni Allah kaže: ”I da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedžm, 39.)
Kada nastupi Sudnji dan čovjeku neće koristiti rodbinske veze. Niko se neće obazirati na drugoga, niti će iko moći preuzeti makar i najmanji dio tuđeg tereta. Svako će biti zaokupljen vlastitim stanjem i bježat će od svojih najbližih, pa čak i od onih koje je na ovome svijetu najviše volio, kao što se navodi u ajetu: ”Toga Dana čovjek će od brata svoga pobjeći, i od majke svoje i od oca svoga, i od žene svoje i od sinova svojih. Toga Dana će svaki čovjek samo o sebi brinuti.” (Abese, 34.-37.)
Majka će čak na Sudnjem danu sresti svoje dijete i reći mu: ”Sine moj, zar ti moje krilo nije bilo postelja? Zar te moje grudi nisu pojile? Zar te moja utroba nije nosila?”
Dijete će odgovoriti: ”Jeste, majko.”
Tada će mu ona reći: ”Sine moj, moji grijesi su me pritisnuli. Preuzmi od mene barem jedan grijeh!”
A ono će joj odgovoriti: ”Ostavi me, majko! Zaokupljen sam vlastitim grijesima i ne mogu se baviti tvojim.” (El-Kurtubi, 10/230.)
Dakle, nije presudno kakvo ime nosimo ni čijim se porijeklom ponosimo, već kakva ćemo djela ponijeti pred Uzvišenog Allaha.
Milostivi Allahu, podari nam bogobojaznost koja će oplemeniti naša srca, dobra djela koja će potvrditi našu vjeru i uljepšaj naš ahlak kao što si uljepšao naš izgled. Amin!
