Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.” (El-Hudžurat, 6.)

Jedna od ozbiljnih opasnosti savremenog doba nije samo ogromna količina informacija kojima su ljudi svakodnevno izloženi nego i sve slabija sposobnost da razlikuju pouzdanu vijest od glasine, činjenicu od pretpostavke, a opravdanu zabrinutost od straha koji nadilazi stvarne razmjere opasnosti.

Informacija više nije samo sredstvo prenošenja znanja. Ona može postati sredstvo manipulacije, izazivanja nesigurnosti, narušavanja povjerenja i slabljenja čitavih zajednica. To posebno dolazi do izražaja u vremenima kriza, ratova i političkih previranja, kada se neizvjesnost koristi za širenje glasina, preuveličavanje događaja i stvaranje osjećaja bespomoćnosti.

Pritom vijest ne mora biti potpuno izmišljena da bi poslužila obmanjivanju. Ponekad je dovoljno istinit događaj prikazati bez konteksta, izdvojiti samo njegov najdramatičniji dio, prešutjeti važne činjenice ili mogućnost predstaviti kao izvjesnost. Tako se i djelimično tačna informacija može pretvoriti u sredstvo manipulacije.

U vremenu kada je dovoljan jedan pritisak na ekran mobilnog telefona da neka tvrdnja stigne do hiljada ljudi, odgovornost za izgovorenu i prenesenu riječ postaje posebno važna. Posljedice nepromišljenog prenošenja vijesti mogu daleko nadmašiti namjeru onoga ko ju je prvi objavio. Zato pitanje odgovornosti prema informacijama nije samo pitanje njihove tačnosti nego i moralne odgovornosti svakoga ko ih prenosi.

Oružje koje napada ljudsku svijest

Među opasnostima koje prate krize i sukobe nalazi se i psihološko djelovanje usmjereno na slabljenje morala, narušavanje povjerenja i izazivanje unutrašnje nesigurnosti.

Kur'an ukazuje na opasnost takvog djelovanja u riječima Uzvišenog Allaha: ”Da su pošli s vama, bili bi vam samo na smetnji i brzo bi među vas smutnju ubacili, a među vama ima i onih koji ih rado slušaju. A Allah zna nasilnike.” (Et-Tevba, 47.)

Ajet ukazuje na opasnost djelovanja koje iznutra narušava stabilnost zajednice i koristi njene slabosti za izazivanje dodatne smutnje. Problem nije samo u onima koji svjesno šire pometnju nego i u onima koji njihove tvrdnje prihvataju i prenose bez provjere.

Ipak, ne znači svaki govor o opasnosti širenje straha, niti je svako ukazivanje na slabosti pokušaj narušavanja morala. Odgovorna kritika, pravovremeno upozorenje i ozbiljna analiza mogu biti od presudnog značaja za zaštitu zajednice. Ukazati na propust da bi se ispravio, prepoznati slabost da bi se otklonila i upozoriti na opasnost da bi se ljudi pripremili, nije isto što i širiti beznađe.

Razlika između odgovorne analize i širenja straha ogleda se u odnosu prema činjenicama, namjeri i posljedicama. Odgovorna analiza počiva na provjerljivim podacima, razlikuje činjenice od pretpostavki, priznaje granice vlastitog znanja i nastoji pronaći rješenja. Ona ne prikriva neprijatne činjenice, ali ih ni ne preuveličava. Ne pretvara pojedinačni slučaj u opće pravilo niti mogući ishod predstavlja kao već izvjesnu stvarnost.

Nasuprot tome, neodgovorno širenje vijesti počiva na preuveličavanju, tvrdnjama bez dokaza i stalnom isticanju poraza, nemoći i bezizlaznosti. Kritika zasnovana na istini pomaže zajednici da prepozna i otkloni slabosti, dok glasina zasnovana na manipulaciji te slabosti produbljuje.

Kur'anski princip provjeravanja vijesti

Islam je prenošenje vijesti postavio u okvir moralne odgovornosti. Čovjek ne smije prihvatati i širiti neku tvrdnju samo zato što zvuči uvjerljivo, dolazi od poznate osobe ili se predstavlja kao izuzetno važna.

Uzvišeni Allah kaže: ”O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.” (El-Hudžurat, 6.)

Ovaj ajet uspostavlja trajno načelo: vijest treba provjeriti prije nego što se na osnovu nje donese sud ili poduzme postupak. Njegova poruka ne odnosi se samo na opasnost prihvatanja neistine nego i na štetu koja može nastati kada čovjek postupi prema drugima na osnovu neprovjerene informacije. Takva vijest može dovesti do nepravde, narušavanja nečije časti, izazivanja sukoba i odluka zbog kojih će se čovjek kasnije kajati.

Provjeravanje vijesti nije samo pitanje odgovornog rasuđivanja nego i pravednosti. Što su moguće posljedice neke informacije ozbiljnije, to je veća obaveza da se ona pažljivo ispita prije nego što se prihvati ili prenese dalje.

U savremenim okolnostima nije dovoljno pročitati naslov, pogledati kratki snimak ili vidjeti poruku koja kruži društvenim mrežama. Potrebno je utvrditi porijeklo informacije, provjeriti pouzdanost izvora i ispitati postoje li dokazi koji potvrđuju tvrdnju. Jednako je važno ustanoviti je li vijest prenesena u cijelosti ili je izdvojena iz konteksta.

Poseban oprez zahtijevaju poruke koje izazivaju strah, bijes i osjećaj neposredne ugroženosti. One često navode ljude da reagiraju prije nego što razmisle, pa ozbiljnost informacije procjenjuju prema jačini emocije koju je izazvala, a ne prema pouzdanosti dokaza.

Glasina se može proširiti brže od istine upravo zato što se obraća emocijama, dok provjeravanje zahtijeva vrijeme i strpljenje. Međutim, brzina širenja neke vijesti, kao ni broj ljudi koji je prenose, ne potvrđuje njenu istinitost.

Na ovu odgovornost upozorio je i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: ”Dovoljno je čovjeku laži to da prenosi sve što čuje.” (Hadis bilježi imam Muslim)

Čovjek može prenijeti neistinu iako je nije lično izmislio i ne zna da je neistinita. Ipak, to ga ne oslobađa obaveze da bude oprezan. Nije svaka vijest koju čujemo vrijedna prenošenja, niti je samo poznavanje neke informacije dovoljan razlog da je podijelimo s drugima.

Kur'an ovu obavezu dodatno potvrđuje riječima: ”I ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (El-Isra’, 36.)

Sluh, vid i razum nisu samo sredstva kojima dolazimo do saznanja nego i sposobnosti za koje ćemo odgovarati pred Allahom. Njihova pravilna upotreba zahtijeva da ne donosimo sudove bez znanja i ne učestvujemo u širenju tvrdnji za koje nemamo dovoljno razloga vjerovati da su istinite.

Društvene mreže i odgovornost za izgovorenu riječ

Razvoj komunikacijskih tehnologija omogućio je da vijesti za nekoliko sekundi stignu do velikog broja ljudi. Ta mogućnost donosi veliku korist kada se prenose pouzdane informacije, znanje i opravdana upozorenja. Međutim, ista brzina umnožava štetu kada se šire neprovjerene tvrdnje, senzacionalističke poruke i sadržaji koji izazivaju paniku.

Poseban je problem što ljudi često misle da nisu odgovorni za vijest koju samo prosljeđuju. Smatraju da odgovornost pripada autoru tvrdnje, da je dovoljno što su poruku dobili od poznate osobe ili da njena raširenost potvrđuje vjerodostojnost. Međutim, svako novo prenošenje povećava njen doseg i može joj dati privid istinitosti. Tako i onaj ko nije stvorio glasinu može postati saučesnik u njenom širenju.

Ne može se svaka neprovjerena tvrdnja opravdati željom da se drugi upozore. Upozorenje je opravdano kada postoji razumna osnova za procjenu opasnosti i kada se informacije prenose odgovorno. U suprotnom, pozivanje na oprez može postati izgovor za širenje panike, narušavanje povjerenja i podsticanje ljudi na nepromišljene postupke.

Odgovorno postupanje zato podrazumijeva nekoliko jednostavnih, ali važnih koraka: zastati prije objavljivanja, potražiti izvor, provjeriti vjerodostojnost, razlikovati potvrđene činjenice od pretpostavki i procijeniti postoji li opravdan razlog da se informacija prenese dalje. Ponekad je upravo suzdržavanje od prenošenja vijesti najodgovorniji postupak.

Riječ kao emanet i odgovornost pred Allahom

U islamu riječ nije beznačajan čin. Ona može podučiti, ohrabriti, pomiriti i usmjeriti prema dobru, ali može i obmanuti, povrijediti, posvađati i izazvati štetu.

Stoga prije nego što podijelimo vijest, trebamo se zapitati hoće li ona ljudima pomoći da bolje razumiju stvarnost ili će samo povećati njihov strah; podstiče li na razumno djelovanje ili produbljuje osjećaj bespomoćnosti; počiva li na potvrđenim činjenicama ili na pretpostavkama. Iznad svega, trebamo biti svjesni da ćemo pred Allahom odgovarati za ono što govorimo i prenosimo.

Ova odgovornost ne znači prešućivanje istine, prikrivanje problema niti izbjegavanje teških tema. Naprotiv, ona zahtijeva da se činjenice iznose jasno i pošteno, ali bez manipulacije, preuveličavanja i stvaranja panike. Čak i kada je vijest istinita, važno je voditi računa o kontekstu i načinu njenog prenošenja, naročito u osjetljivim okolnostima u kojima nepromišljena objava može izazvati ozbiljnu štetu.

Zaštita muslimanskog društva od glasina i manipulacija zajednička je odgovornost. Ona pripada alimima, hatibima, novinarima, učiteljima, roditeljima i svakom pojedincu koji svojim riječima utječe na druge. To ne znači da se o problemima treba šutjeti niti da svaku kritiku treba smatrati prijetnjom. Naprotiv, zajednici je potrebna istina koja će joj pomoći da prepozna slabosti, ispravi greške i odgovorno se suoči s izazovima.

Istina se ne čuva šutnjom o stvarnim problemima, ali ni nekontroliranim širenjem svega što se čuje. Čuva se znanjem, provjeravanjem, pravednim prosuđivanjem i sviješću da je svaka riječ emanet za koji ćemo odgovarati pred Allahom.

U tome se ogleda odgovornost muslimana u vremenu informacijskog haosa: ne dopustiti da glasina zauzme mjesto činjenice, da strah nadvlada razum i da se na temelju neprovjerenih vijesti donose sudovi o ljudima i događajima. Odgovorno prihvatanje i prenošenje vijesti štiti pojedinca od pogrešnih zaključaka, a zajednicu od manipulacije, smutnje i narušavanja međusobnog povjerenja.

Gospodaru naš, podari nam Svoju milost i uputi nas da u svim našim poslovima postupamo ispravno i razborito. Amin!