Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Šejh Muhammed el-Gazali u svojoj knjizi Turāsunā el-fikrī fī mīzān eš-šer'i vel-‘akli (Naša intelektualna baština na vagi Šerijata i razuma) zapisao je: ”Ponekad je džihad znanjem kod Allaha vrjedniji, a za ljude korisniji od vojnog džihada. Ispravljanje pogrešnih predodžbi vraća istini ono što joj pripada, štiti ljudske duše i usmjerava narode prema njihovim ciljevima.”

Koliko je duboka ova misao šejha Muhammeda el-Gazalija i koliko dalekosežne posljedice ona ima za razumijevanje odnosa između znanja i upute, ljudskog mišljenja i djelovanja.

El-Gazali ovim riječima ne daje apsolutnu prednost džihadu znanjem nad vojnim džihadom, kako bi se na prvi pogled moglo pomisliti, već skreće pažnju na jednu važnu činjenicu: bitka za svijest može prethoditi bici oružjem, a oslobađanje ljudskog uma od zablude može ostaviti dublje i trajnije posljedice od pobjede na bojnom polju.

Čovjek, naime, ne djeluje samo na osnovu snage kojom raspolaže već i na osnovu predodžbi koje oblikuju njegovo razumijevanje svijeta, uvjerenja koja usmjeravaju njegove odluke i ciljeva kojima teži. Njegovi postupci nisu određeni samo onim što može učiniti, nego i onim što smatra ispravnim, pravednim i vrijednim truda. Kada se iskrive njegove predodžbe, poremeti se ljestvica vrijednosti i zamagle granice između istine i neistine, dobra i zla, pravde i nepravde, tada se snaga koja bi trebala štititi pravdu može pretvoriti u sredstvo njenog razaranja.

Zato borba za ispravno razumijevanje stvarnosti nije puka intelektualna djelatnost koja se odvija u učenim krugovima i završava na stranicama knjiga. Ona zadire u samu srž ljudskog postojanja, u način na koji čovjek razumije sebe i svijet oko sebe i u pravac kojim usmjerava svoj život. A kada se takve predodžbe ukorijene u svijesti pojedinaca i postanu dio kolektivnog mišljenja, one više ne oblikuju samo pojedinačne sudbine već i tokove historije, uspon i pad naroda te smjer u kojem se kreću čitava društva.

Razmislimo o riječima Uzvišenog Allaha: ”Da li je na ispravnijem putu onaj koji se idući spotiče ili onaj koji Pravim putem uspravno ide?” (El-Mulk, 22.)

Ovaj ajet upečatljivo oslikava razliku između čovjeka koji se kreće posrćući i onoga koji ide Pravim putem. Obojica se kreću, ali samo kretanje ne znači i napredovanje. Čovjek može ulagati sve veći napor, a ipak se sve više udaljavati od cilja do kojeg bi trebao stići.

Upravo se ovdje otkriva suština džihada znanjem: njegov cilj nije samo da čovjeku podari sposobnost djelovanja već i da mu podari pronicljivost pomoću koje će znati kuda se kreće, zašto to čini i na osnovu kojeg mjerila treba procjenjivati put kojim ide.

U vjerodostojnom hadisu navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao hazreti Aliji, radijallahu anhu: “Tako mi Allaha, da Allah tvojim posredstvom uputi samo jednog čovjeka, to ti je bolje od najvrjednijeg blaga.” (Hadis bilježe El-Buhari i Muslim)

Uputa jednog čovjeka nije tek pridobijanje još jednog pojedinca za zajednicu vjernika. Ona znači preobražaj čitavog jednog unutrašnjeg svijeta: ispravljanje njegovog odnosa prema Allahu, popravljanje njegovih predodžbi o životu, oslobađanje od zabluda koje zamagljuju istinu i buđenje njegove moralne odgovornosti prema sebi i drugima.

Na osnovu ovoga razumijemo da narode ne ugrožava samo slabljenje njihove materijalne moći nego i iskrivljenost predodžbi koje određuju kako će tu moć koristiti. Jedan narod može raspolagati svim sredstvima snage i zaštite, a ipak ih upotrijebiti protiv onoga što bi njima trebali štititi. Njegovi resursi mogu se umnožavati dok mu se vidici sužavaju. U njemu se mogu množiti vjerske parole, dok stvarne vrijednosti pravde, milosti i odgovorne slobode istovremeno uzmiču i ustupaju mjesto svojim suprotnostima.

Ovaj paradoks posebno je bolan kada pogledamo stanje današnjeg muslimanskog svijeta. Arapske i druge muslimanske zemlje raspolažu golemim bogatstvima i savremenim naoružanjem, ali, nažalost, taj potencijal nije prerastao u snagu koja bi štitila njihove narode i čuvala dostojanstvo muslimana.

Gaza je ogolila svu dubinu tog paradoksa: dok su muslimani Gaze bili izloženi razaranju i masovnom ubijanju, arapske i druge muslimanske države, uprkos golemom bogatstvu i savremenom naoružanju, nisu učinile ništa da zaustave pokolj i zaštite palestinski narod, niti su proglasile džihad protiv cionističkog agresora i okupatora. Istovremeno, dok pred očitom cionističkom agresijom izostaje takav poziv, u Jemenu se međusobno ubijanje muslimana proglašava džihadom.

Teško je zamisliti bolniji pokazatelj izokrenutih mjerila. Ondje gdje se trebalo stati u odbranu potlačenih, izostali su odlučnost i djelovanje, dok se u sukobima u kojima muslimani prolijevaju krv jedni drugima vjerski naziv džihada koristi kao opravdanje.

Upravo se tu pitanje koje je El-Gazali otvorio nameće u svoj svojoj težini: kakva je vrijednost snage koja ne štiti potlačene, a može se okrenuti protiv vlastite braće? I šta vrijedi vjerski žar ako ga ne prati ispravno razumijevanje vjere, koje čovjeku omogućava da razlikuje pravednu borbu od sukoba koji samo produbljuju stradanje muslimana?

Koliko su samo danas ummetu potrebni islamski učenjaci koji će riječima vratiti njihova prava značenja, pojmove sačuvati od iskrivljavanja, a savjest novih generacija odbraniti od praznovjerja, robovanja prohtjevima i nihilizma koji čovjeka lišava smisla.

Džihad znanjem, u svojim najuzvišenijim oblicima, nije pobjeda jednog mišljenja nad drugim, razmetanje vlastitim znanjem niti vještina nadmudrivanja i ušutkivanja protivnika. To je pobjeda istine nad zabludom, pronicljivosti i ispravnog razumijevanja nad sljepilom, pravde nad prohtjevima i čovjeka nad svime što ga lišava njegove ljudskosti.

Možda je jedna od najdubljih poruka El-Gazalijevih riječi upravo u tome da ”ispravljanjem pogrešnih predodžbi istini treba vratiti ono što joj pripada”. Jer i sama istina može biti izložena nepravdi kada se istrgne iz konteksta, odjene u ruho koje joj ne pripada ili upotrijebi za opravdavanje onoga što je, u svojoj izvornoj namjeni, došla osporiti i dokinuti.

Ne vodi se svaka bitka oružjem, niti se svaki poraz doživljava na bojnom polju. Zato je ummetu potreban džihad znanjem. Najvrjednije što čovjek od znanja ostavi iza sebe nije broj onih koji su se za njegova života slagali s njim, već broj onih koji su, zahvaljujući svjetlu koje je ostavio, ugledali istinu.

Narodi se ne uzdižu samo stjecanjem materijalne snage već i snagom spoznaje koja im osvjetljava put, širi vidike i čuva ih od zablude. Tek tada materijalna snaga postaje sluškinja istine, a ne njena zamjena.