Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Onima koji se Gospodara svoga boje i kad ih niko ne vidi – oprost i nagrada velika!” (El-Mulk, 12.)

Jedan od najboljih pokazatelja iskrenosti vjernika jesu dobra djela koja čini u tajnosti, daleko od očiju ljudi, želeći time postići samo Allahovo zadovoljstvo. Ona su ukras trenutaka koje vjernik provodi nasamo sa svojim Gospodarom, opskrba koju iz dunjalučkog života ponese na Ahiret, sredstvo kojim se otklanjaju nevolje, podižu stepeni i brišu grijesi.

Iskreni vjernici oduvijek su nastojali da svoja dobra djela, osim propisanih ibadeta, čuvaju od pogleda drugih ljudi, želeći time zaslužiti Allahovu ljubav i nagradu. Imali su na umu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah voli bogobojaznog, neovisnog i nenametljivog roba.” (Hadis bilježi imam Muslim)

Govoreći o riječima Uzvišenog Allaha: ”A da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni.” (Es-Saffat, 143.–144.), imam el-Kurtubi je rekao: ”U ovo značenje spadaju i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko od vas može imati neko dobro djelo koje će čuvati u tajnosti, neka tako i postupi.”

Čovjek se, dakle, treba truditi da ima neko dobro djelo koje će čuvati u tajnosti, daleko od očiju ljudi, kako bi ga sačuvao od svega što bi moglo pomutiti njegovu iskrenost i sačuvao ga za Dan kada će mu biti najpotrebnije.” (Tefsirul-Kurtubi, 15/127.)

Skrivena dobra djela su poput lađe na koju se čovjek ukrca i tako se spasi. To je ibadet koji čisti srce, oplemenjuje dušu i uči čovjeka iskrenosti.

Takav ibadet licemjeri nikada ne mogu istinski ostvariti, jer svoja djela zasnivaju na tome da ih ljudi vide. Skrivanje dobrih djela odlika je iskrenih i čestitih vjernika.

Vjernik treba znati da šejtan ne odustaje od nastojanja da čovjeka navede da javno pokaže dobro djelo koje je dotad čuvao u tajnosti. Razlog je u tome što su skrivena dobra djela šejtanu najteža, a najmanje su izložena primjesama pretvaranja, samodopadljivosti i želje za slavom.

Kada bismo imali više tajnih dobrih djela, naš život bio bi ispunjen Allahovim blagoslovom i bereketom, a dobro bi se širilo među ljudima.

Nije iskren prema Allahu onaj ko voli da bude slavan

Koliko su prve generacije muslimana vodile računa o iskrenosti i čuvanju dobrih djela od ljudskih pogleda, najbolje pokazuju primjeri iz njihovog života.

Govoreći o riječima Uzvišenog Allaha: ”Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.” (El-A'raf, 55.), imam Ibn Kesir prenosi predaje koje otkrivaju koliko su dobri prethodnici pazili da njihova pokornost ostane skrivena od ljudi.

Abdullah ibn el-Mubarek prenosi od El-Mubareka ibn Fudale, a on od Hasana el-Basrija, da je rekao: ”Musliman bi naučio Kur'an napamet, a ljudi za to ne bi znali. Drugi bi stekao veliko znanje o vjeri, a ljudi za to ne bi znali. Doživjeli smo ljude koji su nastojali da nijedno djelo koje mogu obaviti u tajnosti ne učine javnim. Muslimani su se mnogo trudili u upućivanju dove, a njihovi se glasovi gotovo nisu čuli. To je bio tek tihi šapat između njih i njihovog Gospodara. Razlog tome je što Uzvišeni Allah kaže: „Molite se Gospodaru svome ponizno i u sebi!”’

Takav odnos prema skrivenim dobrim djelima nije se ogledao samo u učenju i ibadetu nego i u brizi o ljudima, posebno o onima koji su živjeli u oskudici. Dobročinitelju je bilo važno da njegova pomoć ostane nepoznata onima kojima je pomagao.

Prenosi se da je Zejnul-Abidin Ali ibn Husejn brinuo o potrebama stanovnika stotinu kuća u Medini. Noću im je donosio hranu, a oni nisu znali ko im je donosi. Tek nakon njegove smrti, kada je pomoć prestala, shvatili su ko je bio njihov dobročinitelj. (Ez-Zehebi, Sijeru a'lami-n-nubela, V/406.)

Sličan odnos prema skrivanju dobrih djela imao je i Abdullah ibn el-Mubarek. Tokom borbi pokrivao bi lice kako ga ljudi ne bi prepoznali. Imam Ahmed ibn Hanbel rekao je: ”Allah nije uzdigao Ibnul-Mubareka ničim drugim koliko tajnim dobrim djelom koje je imao.” (Ibnul-Dževzi, Sifetu-s-safve, IV/115.)

Dobri prethodnici nisu se bojali da će izgubiti vrijednost djela ako ljudi za njega ne saznaju. Naprotiv, nastojali su ga sačuvati od svega što bi moglo pomutiti njihovu iskrenost. Zato je Seleme ibn Dinar govorio: ”Svoja dobra djela skrivaj više nego što skrivaš svoje grijehe.” (Ebu Nu'ajm el-Asbahani, Hilyetu-l-evlija ve tabekatu-l-asfija, III/240.)

Ova izreka sažima važnu pouku. Čovjek se trudi da njegove mahane ostanu skrivene od ljudi, ali istu pažnju ne posvećuje svojim dobrim djelima. Ponekad ga želja da drugi saznaju za njegovu pokornost navede da otkrije ono što je trebalo ostati između njega i Allaha. Zato je imam Šafija savjetovao: ”Učenjak bi trebao imati neko dobro djelo koje će čuvati u tajnosti između sebe i Uzvišenog Allaha. Ne treba se oslanjati samo na svoje znanje jer ono donosi malo koristi na Ahiretu ako ga ne prate djela.” (Abdul-Vehhab eš-Ša'rani, El-‘Uhūdu-l-Muhammedijje, I/266)

Ibrahim ibn Edhem govorio je: ”Nije iskren prema Allahu onaj ko voli da bude slavan.” (Hilyetu-l-evlija ve tabekatu-l-asfija,VIII/19.)

Snagu takve iskrenosti, koja čovjeka navodi da se odrekne svakog priznanja radi Allahovog zadovoljstva, najbolje oslikava događaj koji je zabilježio Ibn Kutejbe. Naime, Mesleme ibn Abdulmelik jednom je prilikom opsjedao tvrđavu. Pozvao je vojnike da naprave otvor u njenom zidu, a jedan vojnik uspio je ući kroz njega i tako omogućiti muslimanskoj vojsci da osvoji tvrđavu.

Nakon osvajanja tvrđave, Mesleme je želio saznati ko je vojnik koji je prvi ušao kroz otvor i čiji je postupak imao presudan značaj za ishod opsade. Međutim, niko se nije javljao.

Mesleme je zato naredio svom vrataru da svakoga ko dođe i kaže da zna ko je taj vojnik odmah uvede kod njega. Zatim je poručio da se taj čovjek, zaklinjući ga Allahom, pojavi.

Nedugo zatim, pred vratarom se pojavio jedan čovjek i zatražio da bude primljen kod komandanta.

”Jesi li ti čovjek koji je ušao kroz otvor?”, upitao ga je vratar.

”Reći ću vam ko je taj čovjek”, odgovorio je.

Vratar ga je uveo kod Mesleme i obavijestio ga da je došao čovjek koji zna identitet vojnika za kojim traga. Kada je stupio pred komandanta, čovjek je rekao: ”Vojnik koji je ušao kroz otvor postavlja vam tri uslova: da njegovo ime ne unesete u spisak koji ćete poslati halifi, da mu ne dodijelite nikakvu nagradu i da ga ne pitate ko je ni odakle dolazi.”

Mesleme je prihvatio sve tri molbe.

Tada je čovjek rekao: ”Ja sam taj koji je ušao kroz otvor.”

Taj susret ostavio je dubok trag u Mesleminom srcu. Od tada je, svaki put kada bi stao na namaz, upućivao Allahu dovu: ”Allahu moj, učini da budem u društvu čovjeka koji je ušao kroz otvor tvrđave!” (Ibn Kutejbe, ‘Ujûnul-ahbâr, I/266.)

Blago onome ko ima dobra djela koja zna samo Allah, ko u samoći nalazi slast pokornosti, a u skrivenom ibadetu čuva iskrenost svoga srca. Njegova najveća želja jeste da njegov Gospodar bude zadovoljan njime, makar ga ljudi nikada ne pohvalili niti za njega čuli. To je srce koje je sebe predalo svome Gospodaru, a svoja djela sačuvalo od pogleda ljudi, želeći da ih Allah primi. Blago tim iskrenim robovima, plemenitim i neokaljanim dušama koje od drugih skrivaju čak i ono što njihova desnica udijeli.