Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Dr. Selman el-Avde, nedavno je, putem Skype-a, održao predavanje u džamiji ”Bejtu-l-Ma'mur” u Indoneziji, u toku kojeg je predstavio i svoju novu knjigu ”Kejfe nahtelif”, koja tretira fenomen razilaženja i neslaganja u islamu. Šejh El-Avde govorio je o aktuelnoj situaciju u muslimanskom svijetu, o svekolikoj smutnji, o ideji tekfira, proglašvanja muslimana nevjernicima, sa posebnim osvrtom na tekfirenje onih muslimana koji ne žele dati prisegu (bej'u) na vjernost, idiševom samoproglašenom halifi, Ebu Bekru el-Bagdadiju. Zbog zanimljivosti i značaja ove teme, u nastavku donosimo neke najvažnije detalje i poruke sa tog predavanja.
Komentirajući pojavu tekfira u muslimanskom društvu, šejh Selman el-Avde, rekao je: ”Ideja tekfirenja i proglašavanja nevjernikom onih musimana koji se ne slažu sa našim mišljenjem ili ne pristaju da daju prisegu na vjernost nekom muslimanu, jeste ideja koja je strana islamu. Štaviše, nedavanje prisege na vjernost Ebu Bekru, r.a., Omeru, r.a., Osmanu, r.a. i Aliji, r.a., samo po sebi, ne povlači za sobom proglašavanje nevjernicima tih ljudi, a kamoli da neko sebi dozvoli da proglašava nevejrnicima sve muslimane koji ne žele dati prisegu (bej'u) anonimnoj osobi, odnosno, osobi koju muslimani uopće ne poznaju. Islamski hilafet, pa prema tome i davanje prisege halifi, u svojoj osnovi temelji se na ubjeđenju ljudi, na njihovom izboru i savjetovanju. Allah je prisegu nazvao ”bej'a”, što u suštini znači zadovoljstvo i odobravanje, a njeno nametanje ljudima silom, ugnjetavanjem, oružjem, izlazi iz okvira islamskog značenja ”bej'e” ili prisege.
Što se tiče tekfirenja muslimana, valja nam znati da je osnova u islamu čovjekova nevinost dok se ne dokaže drugačije (tj. musliman u svojoj osnovi ostaje musliman, sve dok se ne uspostave i ne donesu jasni dokazi njegovog nevjerstva), i ljudima se sudi na osnovu onoga što pokazuju u javnosti, a ne kopa se po njihovoj nutrini da bi se otkrilo šta je u njihovim srcima. Proglašavanje ljudi nevjernicima i olahko ohalaljivanje i dozvoljavanje njihove krvi i života, i klanje i ubijanje onoga koga smo mi kobajagi ”otkrili” da je nevjernik, jeste ubijanje nevinih ljudi koje je daleko od islama. Ružne su i nedopustive scene klanja ljudi koje je tamo neka skupina proglasila nevjernicima te razmetanje i hvalisanje tim činom, jer je Poslanik, s.a.v.s., sprječavao prolivanje ljudske krvi, osim u ratu protiv onih koji otvoreno napadaju muslimane, ili u slučaju sprovođenja šerijatske kazne za zlodjelo za koje postoje jasni dokazi, jer je cilj poslaničke misije, ono što je rekao Uzvišeni Allah u Kur'anu: Mi smo te (Muhammede) poslali kao milost svim svjetovima.”
Govoreći o smutnji koja je zadesila islamski ummet, šejh Selman el-Avde je rekao: ”Uistinu, ova smutnja u ummetu potresa ljudske umove. Mnoštvo je muslimanske omladine koja je prepuna entuzijazma (hamasa) i želja za činjenjem dobrih djela. Međutim, oni vide da je vrlo teško naći put da se pritekne u pomoć muslimanima kojima se zulum čini, vide mnoštvo neprijatelja islama i onih koji ratuju protiv islama i muslimana, pa onda krenu putevima ekstremizma, ne razmišljajući o katastrofalnim posljedicama takvih postupaka, i ne shvatajući da im je i samima zabačena mreža u koju trebaju da se ulove.”
Prihvatanje različitosti
Šejh Selman el-Avde je u svom predavanju spomenuo i mnogobrojna razilaženja i neslaganja među muslimanima oko nekih šerijatskih pitanja, ističući sljedeće: ”Mi ne moramo imati jednoglasan stav po pitanju da li je nešto halal ili haram. Naprotiv, mi trebamo prihvatiti različitost stavova dok god su oni utemeljeni na idžtihadu. Moramo biti širokogrudni kod prihvatanja drugačijih stavova i mišljenja, i međusobno raspravljati koristeći kur'anski princip mudrosti i lijepe riječi. Takav vid rasprave neće štetiti, naprotiv, on će biti od koristi muslimanima. Međutim, kada se razilaženje i neslaganje oko nekih pitanja pretvori u rat protiv oponenata, odbacivanje, vrijeđanje, loše mišljenje, nepovjerenje, optuživanje za izdaju, licemjerstvo i nevjerstvo te slične kvalifikacije i vokabular koji je danas u upotrebi kod mnogih muslimana, onda je to zastrašujuće i zabrinjavajuće. Mržnja i neprijateljstvo su saputnici neslaganja, kao što dolazi u ajetu o Benu Izraelćanima: A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavidnosti. (Ali Imran, 19.) Ta, cijeli ljudski život utemeljen je na različitosti. Ljudi se razlikuju po svojoj inteligenciji, talentima, sklonostima, ubjeđenjima, željama, kreativnostima, ljubavlju prema nečemu ili njegovom odbacivanju i sl. Prirodna različitost se ogleda i u tome da su se neki muslimani, naprimjer, posvetili traganju za korisnim znanjem (ne mislim samo na šerijatsko znanje), neki opet preferiraju džihad, samo što džihad mora biti u okviru propisa i pravila koje je islam postavio, neki su se posvetili biznisu i trgovini i dijeljenju imetka na Allahovom putu. Sve su to različite vrste dobrih djela i one ne smiju nikada postati kamen spoticanja i razlog našeg neslaganja i razilaženja, jer su one utemeljene na Šerijatu i slične su rukavcima rijeka koje se, na kraju, sve ulijevaju u jedno ogromno more koje ih podjednako prima i prihvata.
Druga vrsta razilaženja i neslaganja odnosi se na neslaganje zbog suprotstavljenih mišljenja i stavova. Naprimjer, neki islamski učenjaci određeni čin smatraju dopuštenim a drugi ga smatraju nedopuštenim, jedni neki čin smatraju obavezujućim, drugi ga smatraju zabranjenim, i takav vid razilaženja postoji čak kod ibadeta i to kod onih stvari koje nam se čine potpuno jasnim. Tako su se islamski učenjaci razišli po pitanju ezana, po pitanju namaskih vremena, pa jedni kažu da namasko vrijeme nastupa tada i tada, dok drugi smatraju da je u to vrijeme zabranjeno klanjati namaz, jer njegovo vrijeme još nije nastupilo. No, i pored toga, ne može se reći da je neispravan namaz onoga koji je klanjao, kako mi smatramo, prije nastupanja namaskog vremena, ukoliko se suprotan stav temelji na šerijatskim dokazima.
Islamski način života danas je vrlo dinamičan i pun je inovacija oko kojih se muslimani razilaze. Kad god se pojavi nešto novo, to izazove rasprave i razilaženja. Tako su neki islamski učenjaci, kada su se pojavile štamparije, smatrali da je zabranjeno štampati Kur'an, da bi na kraju to postala potreba oko koje su se svi složili.
Razilaženje meleka i Allahovih poslanika
Na kraju, zar nam Kur'an ne spominje događaje iz života Allahovih poslanika i primjere njihovog razilaženja i neslaganja oko nekih pitanja. Kur'an spominje slučaj Sulejmana i Davuda, a.s., koji su se razišli po pitanju presude u jednom sporu, kao što dolazi u ajetima: I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle – i mi smo bili svjedoci suđenju njihovu. I učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali. (El-Enbija, 78.-79.)
Poznat je također slučaj meleka milosti i meleka kazne, spomenut u vjerodostojnom hadisu, koji su se razišli po pitanju statusa čovjeka koji je ubio stotinu ljudi. Zatim, slučaj razilaženja Musa, a.s., i dobrog čovjeka Hidra. Dakle, razilaženje je nešto što je u skladu sa islamom, ali ono mora imati pozitivne i dobre posljedice, a ne smije nipošto biti uzrok međusobnog rivalstva, vrijeđanja i neprijateljstva među muslimanima.”
