Šejtan želi posijati smutnju među vjernicima, a ja ne želim biti šejtanov pomagač protiv moje braće muslimana

278

Piše: dr. Aid ibn Sa'd el-Devseri   / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ibn Tejmijje  je jedan od onih islamskih učenjaka u našoj islamskoj historiji prema kojem je učinjena velika nepravda za života i nakon smrti. Era u kojoj je živio, a koja je obilježena neprijateljstvom, napadima, zatvorom i mučenjem, najbolji je svjedok ove nepravde. Štaviše, količina i gorčina nepravde prema ovom islamskom velikanu se dodatno povećala nakon njegove smrti, onda kada je slika o njemu okrenuta naglavačke, odnosno, onda kada su neki Ibn Tejmijjini neistomišljenici pokušali zapravo njega prikazati kao zulumćara koji je neosnovano i grubo napadao svoje ideološke protivnike.

Da su – na naučno utemeljen način – proučavali i promišljali izreke, djela i biografiju Ibn Tejmijje, ne bi sami sebi nanijeli zulum čineći zulum Ibn Tejmijji, jer o njemu nisu govorili na osnovu znanja, već na osnovu neznanja, hirova i slijepog slijeđenja, što ih je spriječilo da ga upoznaju u pravom svjetlu. Naime, opće je poznato da je Ibn Tejmijjin odnos prema protivnicima bio utemeljen na pravdi, samilosti i ljubavi, te spremnosti na žrtvu i odricanje zbog istine.

Imam Ez-Zehebi, rekao je o njemu: “A ostatak javnosti ga voli (tj. muslimanski svijet i ulema ga vole, osim fanatičnih učenjaka i njihovih sljedbenika), jer je svojim jezikom i perom radio u njihovu korist danju i noću.” Kadija Behauddin es-Subki, rekao je: ”Tako mi Allaha, Ibn Tejmijju ne mrzi osim neznalica ili sljedbenik strasti kojeg je njegova strast odvratila od istine nakon što ju je spoznao.”

Stav Ibn Tejmijje prema protivnicima koji su bili uzrok njegovog zatvaranja i koji su tražili njegovu smrt

Iskušenje sa ekstremnim sufijama nije bilo jedino Ibn Tejmijjino iskušenje. Naime, on je također bio napadnut od strane nekih svojih kolega učenjaka koji su mu zavidjeli zbog ljubavi ljudi prema njemu, kao i zbog znanja, vjere i morala koje mu je Allah podario, te izvanrednog položaja koji je imao u srcima muslimana. Ibn Tejmijje pripada skupini islamskih učenjaka koji su najviše bili izloženi zlostavljanju i zavisti drugih islamskih učenjaka, ali on je pokazao zadivljujuću strpljivost i bio je prema njima vrlo ljubazan i samilostan.

Prepričavajući stanje Ibn Tejmijjinih protivnika iz reda uleme i njihov odnos prema Ibn Tejmijji, hafiz El-Bezzar, rekao je: ”Kada su vidjeli ovog imama, učenjaka Ahireta, kako ostavlja dunjalučke blagodati i kako se odriče čak i onoga što je dozvoljeno, a kamoli onoga što je jasno zabranjeno, shvatili su da ih takav njegov odnos prema dunjaluku izlaže sramoti i iznosi na vidjelo njihove skrivene rabote; njihova bolesna ljubomora potakla ih je da pokažu šejtanska svojstva, koja se razlikuju od Ibn Tejmijjinih duhovnih kvaliteta, pa su ga napadali gdje god su stigli.”

Ibn Fadlallah el-‘Umeri, veli: ”Skupina fanatičnih islamskih pravnika (fakiha) i kadija u Egiptu i Šamu digla se protiv Ibn Tejmijje, pripremili su svu svoju ”konjicu” i ”pješadiju” protiv njega, a on je odbio sve njihove napade i obavezao ih jasnim argumentima, pa kad su doživjeli poraz, onda su nasrnuli na njegovu čast i klevetali ga vlastima.”

Neki od tih ljudi su lagali o Ibn Tejmijji i govorili protiv njega pred predstavnicima vlasti, zbog čega je on bio zatvoren i mučen zajedno sa skupinom svojih učenika. U tome su prednjačili sufijski šejhovi Ali ibn Ja'kub el-Bekri i šejh Nasr el-Menbedži, te grupa pravnika i učenjaka na čelu sa kadijom Ibn Mahlufom.

Nakon što su njega i njegove učenike zatvorili i mučili, doveli su ga pred nepravedni sud čije su kadije bili njegovi otvoreni neprijatelji, gdje je vladalo pravilo: kadija te tuži, kadija ti sudi. Na takvom suđenju Ibn Tejmijje nije imao nikakvih mogućnosti da se brani, pa je kadija Ibn Mahluf naredio da se Ibn Tejmijje zatvori u tvrđavu zajedno sa svojom braćom.

Kada je Šerefuddin – brat Ibn Tejmijjin, koji je bio s njim u zatvoru – vidio veliku nepravdu koju su im nanijeli ovi ljudi, učio je dove protiv njih, pa ga je Ibn Tejmijje spriječio, rekavši mu: ”Radije reci: ‘Allahu, podari im svjetlo koje će ih voditi pravim putem.”’ 

Bijes, prezir i zavist kadije Ibn Mahlufa povećali su se kad je vidio porast ljubavi ljudi prema Ibn Tejmijji, pa je vlastima napisao sljedeće: ”Mora se izvršiti pritisak na Ibn Tejmijju i ograničiti njegovo djelovanje, ako ne bude ubijen, inače je dokazana njegova apostazija.”

A kada je Ibn Tejmijje vidio da je na pomolu velika smutnja i da njegovi protivnici kreiraju i insceniraju događaje kako bi muslimane uvukli u rasprave i svađe, odlučio je žrtvovati se kako bi se situacija smirila, jer je uvijek davao prednost općem interesu, a to je jedinstvo muslimana, nad ličnim interesom, a to je sprječavanje nepravde protiv njega.

Ibn Tejmije veli: ”Ja sam, Allaha mi, jedan od najvećih pomagača u gašenju svakog zla među muslimanima, a uspostavljanju i širenju svakog dobra. A što se tiče Ibn Mahlufa, bez obzira kakvo mi je zlo učinio, on neće odlučiti učiniti neko dobro, a da mu se ja neću pridružiti, i ja na njega nikada nisam gledao kao na svoga neprijatelja. To je moja namjera i moja odluka, uz svo moje znanje o spletkama protiv mene, jer znam da šejtan želi posijati smutnju među vjernicima, a ja neću biti šejtanov pomagač protiv moje braće muslimana.”

Zbog toga se Ibn Tejmijje maksimalno trudio da uguši smutnju koja je nastala među muslimanima, pa je svojim drugovima i studentima uputio poruku pozivajući ih na jedinstvo muslimana, podstičući ih na odricanje od ličnog prava i naglašavajući da je on oprostio svima koji su mu nanijeli nepravdu ili su lagali na njega. Posebno ih je upozorio da ne dozvole da bilo koji musliman zbog njega bude izložen uvredama i nasilju, svejedno radilo se o njegovim protivnicima ili o njegovim pristalicama koji su ga iznevjerili.

Ibn Tejmijje je rekao: ”Ono što je vezano za mene, pa vi znate da ja ne želim povrijediti bilo koga od muslimana, a kamoli nekoga od naših drugova, ničim, ni tajno ni javno, niti krivim bilo koga od njih, već svi oni kod mene uživaju neizmjerno poštovanje i ljubav.”

A onda je Allah dao da vlast Muzaffera Ruknu-d-dinna el-Džašankira nestane i da on bude ubijen, te da na vlast dođe sultan En-Nasir Muhamed ibn Kalavun, koji je izrekao kaznu mnogim islamskim učenjacima koji su podržavali vlast El-Džašankira. Zanimljivo je da su svi oni bili i protivnici Ibn Tejmijje, a uz to treba spomenuti da je sultan Ibn Kalavun u svoju vladavinu uključio Damask i Egipat, te da mu je jedna od glavnih birga bila puštanje na slobodu Ibn Tejmijje.

Ubrzo je Ibn Tejmijje izašao iz zatvora i sultan Ibn Kalavun mu je pripremio poseban doček na sultanskom dvoru. Nakon toga su ušli u razgovor o islamskim učenjacima Egipta i Šama, koji su bili protivnici Ibn Tejmijje, ali i sultana Ibn Kalavuna.

Sultan Ibn Kalavun je bio ljut na pravnike i kadije koji su bili odani El-Džašankiru, pa im se htio osvetiti. Otkrio je također da su oni izdali fetvu o zatvaranju Ibn Tejmijje, te o proglašenju Ibn Tejmijje nevjernikom, zbog čega su tražili od sultana da ga pogubi.

Stoga je sultan Ibn Kalavun želio iskoristiti ovu priliku da iznudi fetvu od Ibn Tejmijje kojom se dozvoljava ubijanje spomenutih islamskih učenjaka, pa mu se u razgovoru povjerio i rekao da želi pogubiti neke fakihe i kadije zbog njihove uloge u državnom udaru protiv Ibn Kalavuna, kao i onoga što su neki od njih učinili kada su izdali fetvu kojom se dozvoljava svrgavanje sultana s vlasti i davanje prisege El-Džašankiru.

Sultan je počeo poticati i ohrabrivati ​​Ibn Tejmijju da izda fetvu koja dozvoljava ubijanje ovih učenjaka, podsjećajući ga da su ga ti učenjaci zatvorili, vrijeđali i progonili, čak su ga proglasili nevjernikom i ohalalili njegovu krv, a sad je došlo vrijeme osvete i uzvraćanja istom mjerom. Sultan En-Nasir Muhamed ibn Kalavun oslanjao se pri tome na prirodu ljudskih duša, ljudske emocije i osvetoljubive sklonosti, ne bi li Ibn Tejmijje izdao fetvu o dopuštenosti njihovog ubijanja.

Možda se neko pita o prirodi reakcije Ibn Tejmijje i da li je on smatrao da je to bila prikladna prilika da se osveti svojim protivnicima? Ne, jer je duša ovog velikog alima uzvišenija i čistija od toga. Ibn Tejmijje je poštovao ove učenjake i kadije i nije želio da se nekom od njih desi nešto loše. Umjesto izdavanja fetve o njihovom hapšenju i pogubljenju, on ih je hvalio pred sultanom, zagovarao se za njih i tražio od sultana da ih pomiluje, zabranivši njihovo ubijanje. Tom prilikom Ibn Tejmijje je rekao sultanu Ibn Kalavunu: “Ako ih ubiješ, nakon njih nećeš naći tako dostojnih učenjaka.”

Sultan mu je zbunjeno odgovorio: “Ali oni su te vrijeđali i htjeli te u nekoliko navrata ubiti!” Ibn Tejmijje je rekao: “Onaj ko je mene vrijeđao, ja mu halalim, jer ja se ne borim za sebe.”

Ibn Tejmijje ga je nastavio nagovarati da ih pomiluje i da im oprosti, sve dok mu sultan nije potvrdno odgovorio i obznanio da im oprašta i da su slobodni.

Nakon toga, islamski učenjaci su došli da traže izvinjenje od Ibn Tejmijje zbog onoga što je pretrpio od njih, što je on prihvatio, rekavši: ”Svima sam vam halalio i oprostio.”

Tom skupu prisustvovao je i Ibn Tejmijjin najveći protivnik, kadija Ibn Mahluf, koji ga je protekfirio i ohalalio njegovu krv. Zadivljen Ibn Tejmijjinim postupkom, rekao je: ”Nisam vidio širokogrudnije i velikodušnije osobe od Ibn Tejmijje. Mi smo državu okrenuli protiv njega, a on nam je sve to oprostio i to onda kad je imao mogućnost da se osveti. Mi smo poticali vlast i narod protiv njega i nismo mogli ostvariti naše namjere, a on je imao mogućnost da se osveti, pa nam je oprostio i raspravljao se sa sultanom tražeći od njega da nam oprosti.”

Odnos Ibn Tejmijje prema nekim od njegovih protivnika kada je čuo za njihovu smrt

Čovjek se – u većini slučajeva – raduje kad čuje za smrt nekog od svojih protivnika, a ponekad čak time liječi svoju dušu i počinje spominjati greške svog protivnika i o njemu uvredljivo govoriti, budući da umrla osoba nema moć da se brani.

Međutim, Ibn Tejmijje se u većini životnih situacija razlikovao od ovakvih. Jednog dana do njega je došla vijest o smrti njegovog najvećeg protivnika, koji ga je stalno napadao i vrijeđao i koji je ohalalio njegovu krv. Pa, kakva je bila reakcija Ibn Tejmijje na tu ”radosnu” vijest?

Pažljivo pročitajte i dobro razmislite o riječima Ibn Tejmijjinog učenika, Ibnul-Kajjima el-Dževzijje koji je u poglavlju pod naslovom ”Status fetve”, u kojem je govorio o tome da je suština fetve dobročinstvo prema ljudima i otklanjanje štete od njih, između ostaloga, rekao: ”Došao sam jedan dan kod Ibn Tejmijje da ga obradujem viješću o smrti njegovog najljućeg protivnika, koji mu je mnogo zla nanio, pa se on žestoko naljutio zbog mog postupka, zatim je odmah ustao i otišao do kuće umrlog, izrazio saučešće njegovoj porodici i rekao im: ‘Znajte da sam vam ja od danas umjesto njega. Kakvu god potrebu budete imali ja ću vam pomoći u tome.’ Oni su se obradovali i upućivali su hajr-dove za Ibn Tejmijju, diveći se njegovom postupku.”

Ibn Tejmijjino nastojanje da se postigne i sačuva jedinstvo muslimana

 Jedna od važnih osobina Ibn Tejmijje bila je preferiranje općeg interesa, koji je oličen u jedinstvu muslimana, liječenju raskola i odbacivanju razilaženja koja porađaju međusobnu mržnju, zavidnost, svađe i podjele, i tu osobinu potvrđuju i dokazuju njegove riječi i djela, kao i cijeli njegov život.

Dokaz tome je i pismo koje je Ibn Tejmijje poslao svojoj braći i drugovima u Damasku, pozivajući ih na islamsko jedinstvo i međusobno pomirenje. On je u tom pismu, između ostaloga, napisao: ”Vi znate da je jedno od velikih islamskih pravila ujedinjavanje srca i popravljanje međumuslimanskih odnosa, kao što je Uzvišeni Allah rekao: ”Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice, i pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku, ako ste pravi vjernici.” (El-Enfal, 1.) Zatim: ”Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran, 103.); ”I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika.” (Ali Imran, 105.) Kao i mnogi drugi kur'ansko-hadiski tekstovi koji naređuju džema'at i ujedinjavanje, a zabranjuju podjele i razilaženja.” Objašnjavajući svoje lično i praktično iskustvo, Ibn Tejmijje je rekao: ”Ljudi znaju da je između hanbelija i eš'arija bilo otuđenosti i odbojnosti, a ja sam bio jedan od ljudi koji je najviše radio na ujedinjavanju muslimanskih srca, pozivajući u jedinstvo njihove riječi i slijedeći kur'anski imperativ da se čvrsto držimo Allahovog užeta. Uspio sam ukloniti njihovu otuđenost i popraviti zahladnjele odnose, objašnjavajući im da je Ebu-l-Hasan el-Eš'ari bio jedan od najznačajnijih mutekellimina (racionalista) koji je sebe i svoje učenje dovodio u vezu sa imamom Ahmedom ibn Hanbelom, kao i drugi učenjaci slični njemu, što El-Eš'ari spominje u svojim knjigama.”

U posljednjim trenucima života Ibn Tejmijje je ležao bolestan u svom posljednjem zatočeništvu u tvrđavi. Jedan od državnih ministara saznao je za njegovu bolest, pa ga je zamolio da mu dozvoli da ga posjeti. Kad je sjeo pored njega, ministar mu se počeo izvinjavati u svoje ime i tražiti da mu halali ukoliko je nešto loše učinio prema njemu iz nehata ili na neki drugi način.

Ibn Tejmijje mu je odgovorio: ”Oprostio sam i halalio tebi i svima onima koji su me napadali i vrijeđali, ne znajući da sam ja u pravu i da je istina na mojoj strani.”

Ubrzo nakon toga Ibn Tejmijje je preselio na bolji svijet. Smrt je dočekao u zatvoru trpeći tako do posljednjeg trenutka zulum od svojih protivnika. Međutim, u njegovom srcu nije ostalo nimalo mržnje prema muslimanima, nakon što je obznanio da je halalio svim muslimanima uvrede i zulum koji su mu učinili.