Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Upitala ga je: ”Pošto prodaješ jaja?”
Stari trgovac odgovorio je: ”Gospođo, dva dirhema po jednom jajetu.”
Ona mu je rekla: ”Ili ćeš mi dati šestero jaja za deset dirhema, ili ću otići kupiti na drugom mjestu.”
Na to je stari trgovac rekao: ”Dođi, uzmi šestero jaja za deset dirhema, nadam se da će mi Allah pomoći i na ovaj način otvoriti puteve zarade, jer do sada još nisam ništa prodao.”
Kupila je jaja i otišla sa osjećajem pobjede i nadmoći. Zatim je sjela u svoj luksuzni automobil i otišla u restoran gdje ju je čekala prijateljica. Naručile su jelo koje su željele, pa su onda, kako to inače rade osobe navikle na luksuz i rasipništvo, malo pojele, a mnogo više ostavile. Onda je otišla da plati račun i radnik na kasi joj je rekao da njihovo jelo košta 130 dirhema. Ona mu je dala 150 dirhema i rekla: ”Ostatak vama!”
Možda je to uobičajena priča za jednog vlasnika restorana, ali je jako bolna za jednog starog trgovca jajima. Zašto uvijek pokazujemo svoju nadmoć nad slabima i siromašnima kada kupujemo nešto od njih, a pokazujemo velikodušnost prema onima koji uopće nisu potrebni naše velikodušnosti?!
Kad god vidim siromašno dijete da nešto prodaje, sjetim se riječi sina jednog bogataša koje je napisao na svom fejsbuk profilu: ”Moj otac je poslije svakog namaza kupovao od siromaha bezvrijedne stvari po najskupljoj cijeni iako mu te stvari uopće nisu trebale. Bio sam bijesan zbog takvog njegovog odnosa, a onda mi je on jedanput rekao: ‘Sine, to je sadaka omotana ponosom.”’
