Piše: Fatmir Alispahić / Saff.ba
Serijska akcija „Damask“ koju u kontinuitetu emitira SIPA, hapseći Bošnjake pod optužbom za terorizam, otvara neka stravična pitanja naše političke zbilje, kao što je mogućnost da tajna policija dejtonske države djeluje izvan zakona. A ako SIPA djeluje izvan zakona – kao što je bila Sipina podrška paljenju državnih institucija u februaru – onda imamo posla sa državnim terorizmom, u interesu nastavka velikosrpske okupacije Bosne i Hercegovine. Antifašistički senzibilitet postavlja pitanje otpora pojavi koja pod plaštom zakona, krši zakon i vrši teror nad pravom, pravdom, slobodom i demokratskim načelima, a time i nad nevinim ljudima. Jer ako je Sipa produžetak politike Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ako su te februarske paljevine i potonja hapšenja nastavak genocida u Srebrenici, onda se rijetko koji antifašista i bosanski patriota može osjećati ravnodušnim spram činjenice da nam je u državnu strukturu useljena okupatorska i teroristička struktura. Naša je iskrena želja da SIPA radi u skladu sa zakonom, da štiti našu državu, da hapsi koga treba hapsiti, pa i svakoga ko nakon 25. juna 2014. godine – otkad je zakonski zabranjeno učešće u stranim ratovima – odlazi na strana ratišta ili organizira i finansira one koji odlaze na strana ratišta. Ali, naša iskrena zabrinutost ogleda se u činjenici da Sipa ne hapsi nikakve teroriste među velikosrbima i velikohrvatima, da Sipa po ovom osnovu hapsi samo Bošnjake, samo muslimane, i to pod providnim i feleričnim objašnjenjima, koja se ne mogu ogledati u slovu zakona. Država u kojoj je moguće da nevin čovjek, Imad Al Husin, već sedmu godinu leži u zatvoru, u tzv. Imigracionom centru, u ulicu Draže Mihailovića, u stanju je počiniti i druge kriminalne ispade, kao što je hapšenje ljudi na osnovu, nedopustivog, retroaktivnog tumačenja Zakona koji je stupio na snagu 25. juna 2014. godine.
Četnici iz Sipe
Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH, kojim se zabranjuje i sankcionira učešće državljanja BiH na stranim ratištima, objavljen je u Službenom glasniku BiH 25. juna. Sve što je bilo prije, ne potpada pod ovaj zakon. To znači da je do 24. juna svaki građanin BiH mogao slobodno ratovati po Siriji, Ukrajini, zapravo, gdje god mu je volja, jer do tog datuma nije bilo zakonski zabranjeno učešće ili agitovanje za učešće u stranim ratovima. Ovo bi moralo biti „sveto slovo“ kojim će se rukovoditi SIPA u sprovedbi ovog Zakona. Ako SIPA prekoračuje ovlaštenja, i krši ovaj Zakon, onda je to u ravni jednake krivične odgovornosti na kojoj su oni koji danas eventualno zagovaraju odlazak na strana ratišta. Na zakonski poredak jednako udaraju oni koji krše zakon i oni koji pogrešno primjenjuju zakon! Razlika je jedino u tome što ovi koji pogrešno primjenjuju zakon to čine u ime države i imaju represivne mehanizme, koji na ovaj način postaju sredstvo terora, a ne sredstvo očuvanja legalističkog poretka. SIPA je kriminalnom zloupotrebom Zakona o zabrani učešća na stranim ratištima – prešla granicu legaliteta, te se našla s drugu stranu zakona, na kojoj se nalaze i oni koji krše ovaj Zakon ratujući po stranim ratištima i agitujući za strana ratišta. Represivni mehanizam sa kojim raspolaže SIPA, u vidu onih čarapaša, umjesto da služi dobrobiti ove države, dobio je značenje terora nad Bošnjacima, samim tim što je represija izvan zakonskih normi i potreba. A evo i dokaza…
Akcija „Damask“ dosad se realizirala u dvije epizode, brižno medijski režirane, kao da je hapšenje Bošnjaka kakav holivudski spektakl. U drugoj epizodi, krajem hefte, pohapšeno je desetak Bošnjaka, za koje se sumnja da su prekršili pomenuti Zakon. Ako je to tačno, kako je navedeno u saopćenju Sipe, da su –„finansirali terorističke aktivnosti, javno podsticali na terorističke aktivnosti, vrbovali radi terorističkih aktivnosti, organizirali terorističke grupe, a sve u vezi s krivičnim djelom terorizam“ – svaki čestiti građanin BiH treba podržati njihovo hapšenje i krivično gonjenje. Naša je obaveza da podržavamo vladavinu i sprovedbu svakog zakona naše zemlje, i tu nema prostora ni za kakvu raspravu. Sa ovim ili onim zakonom se možda ne moramo slagati, ali ga moramo podržavati, i sprovoditi, jer je to čin patriotske ljubavi i demokratske kulture. Ko god je nakon 25. juna išao na strana ratišta, agitovao za strana ratišta, treba da bude krivično gonjen. Pa ako su to i ovi Bošnjaci koji su pohapšeni neki dan.
Na žalost, SIPA je nakon akcije hapšenja izdala jedno kriminalno saopćenje za javnost, koje ozbiljno dovodi u sumnju legalistički kredibilitet dejtonske tajne policije, kao i samo opredjeljenje Sipe da radi u skladu sa zakonom. Ovu situaciju, koja zaudara na policijsku državu, totalitarizam i državni terorizam, usložnjava činjenica da kompletna javnost u djelovanju Sipe ne prepoznaje opasne anomalije. Nema političara, nema nevladinih organizacija, nema diplomatskih predstavnika, nema medija – da ukažu kako se ne može, i ne smije, Zakon čitati i sprovoditi po retroaktivnom principu. Zar se može danas biti kriv za nešto što si radio u vrijeme kad to nije bilo inkriminisano? Evo ključnog citata:
„Tužiteljstvo je u temeljitoj i opsežnoj istrazi koju provodi, a u suradnji sa policijskim i sigurnosnim strukturama u BiH i drugim zemljama, prikupilo dokaze da je veći broj navedenih osumnjičenih, tijekom 2013. godine, boravio na području Sirije, te sudjelovao u oružanim sukobima“.
Na osnovu ovoga je jasno da SIPA, a haman i Tužiteljstvo, krše Zakon o zabrani učešća na stranim ratištima, jer tretiraju „krivicu“ iz 2013. godine, iako je Zakon tu krivicu inkriminisao od 25. juna 2014. godine. Na prvi pogled ovo nije tako važno, a zapravo je suštinski bitno, jer govori da Tužiteljstvo i SIPA hapse izvan Zakona. Ključno je pitanje – a ko će sada sankcionirati odgovorna lica u Tužiteljstvu i Sipi za kršenje Zakona, u ime kojeg hapse, za blamažu koju nanose borbi protiv terorizma, ali i institucijama koje predstavljaju? Na ovo pitanje nećemo dobiti odgovor, jer je bahatost u Tužiteljstvu i Sipi uzela toliko maha, da tamo smatraju kako više nikome u javnosti nisu odgovorni ni za šta, jer su prešli onu granicu legaliteta na kojoj su oni ispod, a ne iznad otvorenog civilnog društva. A kad tajna policija i pravosudna vlast sebe postave iznad demokratije i prava, onda je to onaj prostor koji se odaziva na imena totalitarizma i drugih diktatorskih sistema. Naravno, nema odgovora i odgovornosti, kao što ga nema ni kod onog Dragana Mektića, iz tzv. Imigracionog centra, koji je izjavio da je Imad Al Husin tolike godine u zatvoru jer se misli kako bi mogao biti opasan. Pa nema veće opasnosti za ovu državu od tih „draganamektića“ i četnika u Sipi, jer upravo oni, takvi silni, krše zakone ove zemlje, narušavaju demokratski poredak i siju strah među Bošnjacima. Jedan je Bošnjak dobro primijetio: uskoro će u ovoj zemlji živjeti Srbi, Hrvati i teroristi.
Nakon saznanja da u ovoj dejtonskoj državi postoje zatvori u kojima ljudi godinama leže bez ikakve pravne osnove, samo zato jer neko smatra da bi baš ti ljudi mogli biti opasni – niko se više ne može osjećati sigurnim! Osim četnika naravno. Jer, četnički teroristički (tzv. ravnogorski) pokret, koji ima svoja redovna paravojna postrojavanja i djelovanja, kao i četnici koji odlaze na strana ratišta – nikad se nisu naši na meti Tužiteljstva i Sipe, iz čega zaključujemo da Sipa štiti četnike, a četnici štite Sipu. Progone se isključivo Bošnjaci! Proganjanje Bošnjaka i realizacija ovog veoma poštovanog ali po mnogo čemu besmislenog Zakona o zabrani učešća na stranim ratištima, ispostavlja se kao strateška operacija prebacivanja krivice sa velikosrpskog ekstremizma i fašizma, na taj nepostojeći bošnjački ekstremizam, e kako bi se žrtva tumačila kao krvnik, a krvnih dobio auru žrtve. Ova dugotrajna operacija već daje konkretne efekte, jer veliki broj Bošnjaka srdačno aplaudira – „hapšenju tih bradonja koje treba sve pohapsit i protjerati tam u džamahiriju a nije da nama remete multikulturu sa Srbima i Hrvatima“. Najmanji je problem konkretni događaj, jer ćemo mi lahko bez tih desetak pohapšenih Bošnjaka, košto nam je, evo, lahko i bez Imada Al Husina, koji sam sebi sjedi u tzv. Imigracionom centru. Njima njihovo, nama naše, rekli bi mnogi Bošnjaci. Ali, suština je u principu, budući da jedno kršenje zakona, otvara drugo, i tako redom. Danas je Imad Al Husin, a sutra može biti svako od nas. …Krvarila je Bijeljina dok se u Zvorniku kahvenisalo, krvario je Zvornik dok se u Foči kahvenisalo, i tako redom, sve dok nije prokrvavilo i Sarajevo. Tako je „antifašistička“ Amerika gledala kako pod Hitlerom krvari Evropa, sve dok Japanci nisu razvalili Pearl Harbor. Oni koji su ravnali Vukovar, počinili pokolj na Ovčari, nisu mogli počiniti išta drugo do li opsadu Sarajeva i pokolj u Srebrenici. Ovi koji bez osnova hapse jedne, sutra će hapsiti druge, dok glasne žice u Bošnjaka ne pokidaju, da budu k'o u mejita. A da li ti bio mejit, ili insan pokidanog glasa, isto ti je. Ovo što se kotrlja prema nama, prekoračilo je granicu legaliteta, odgovornosti, srama… Četnici su jednako ubijali i hodže i komuniste, prvo hodže, pa onda komuniste, a danas, prvo tzv. vehabije, pa onda „regularne“ džamijaše – što odvajaju vjeru od politike, pa onda one kojima je babo bio hadžija, haj-haj, sve dok ne pronađu i posljednjeg povlašenog Bošnjaka. A nama, zapravo, ne treba ništa više osim da se poštuju zakoni ove zemlje i da se hapse oni koji te zakone ne poštuju. (…Kao što ih ne poštuju čelnici/četnici Sipe.) Mi bismo bili posve zadovoljni time. Tražimo li puno?
Hapšenje strateških partnera
Izgleda da su mnogi ljudi iz pravosudnih i policijskih struktura svjesni kriminalnih, zapravo velikosrpskih intencija u Sipi, a o čemu svjedoči i savjetovanje koje je u septembru održano u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela, upravo na temu zakonske zabrane odlaska bh. građana na strana ratišta. Indikativna su upozorenja glavnog tužitelja Gorana Salihovića koji je tada rekao da se – radi o teško dokazivim krivičnim djelima, te će Tužiteljstvo postupati na osnovu dokaza i ni u kom slučaju neće paušalno optuživati osobe. Dakle, Salihović je već tada računao da će neko paušalno optuživati, sa manjkom dokaza, a što se upravo događa, na štetu kredibiliteta policijskih i pravosudnih organa. On je još upozorio da su – Zakonom tačno propisane uloga i nadležnost svih relevantnih subjekata u dokazivanju i procesuiranju krivičnih djela ove vrsta – a iz čega takođe proizilazi mogućnost da Sipa prekoračuje svoje nadležnosti, što se evo i dešava kada portparolka Sipe Kristina Jozić zaključuje stvari iz nadležnosti pravosuđa, po onoj: kadija te i hapsi i tuži i sudi. Opet se valja zaibretiti nad tolikim organizacijama civilnog društva od kojih niko da toj Kristini, ili nekome u Sipi, skrene pažnju na granice koje se ne smiju prelaziti. Jer prelazak granice nadležnosti upozorava ili na nestručnost, ili na kriminalno ponašanje.
Na pomenutom savjetovanju najpametniji je bio, čini se, Vlado Azinović, koji je upozorio da – kriminalizacija i hapšenje ne mogu biti jedini način borbe protiv ovakve pojave – odnosno da se – kriminalizacijom i stavljanjem ljudi iza rešetaka ona (ova pojava) ne može zaustaviti već u borbu treba da budu uključeni širi društveni segmenti. Mišljenje prof. Azinovića, očito, proizilazi iz negativnig iskustava ili negativnih očekivanja, da će određene obavještajne i sigurnosne strukture posegnuti za bahatim i jednodimenzionalnim pristupom, kroz „stavljanje ljudi iza rešetaka“. Time se, zapravo, postavlja pitanje – da li je nalogodavcima u i oko Sipe uopće stalo da se problem rješava, ili im je stalo da proizvode i afimiraju tzv. islamsku opasnost, kako bi imali čime maskirati rezultate velikosrpskog genocida, u vidu postojanja Republike Srpske, opustošene Srebrenice i svih drugih „Srebrenica nad Bošnjacima“. Jer, neko ko hoće rješavati problem indoktrinacije mladih Bošnjaka koji idu u Siriju, (a i mladih Srba koji idu u Ukrajinu), ne bi se laćao mača, već bi se posvetio argumentacijskom demontiranju onoga što je zarazilo te mlade glave. Prof. Azinović je upotrijebio riječ – kontranaracija – misleći kako vrijedi iskoristiti razočaranost povratnika iz Sirije, koji mogu u javnosti opričati istinu i mnoge ljude odvratiti od odlaska.
Namjesto da ti ljudi budu partneri u borbi protiv odlaska u Siriju – SIPA ih „kriminalizira i stavlja iza rešetaka“. Da li je to strateška greška u neznanju ili u namjeri? Neko ko ne zna, trudio bi se da nauči, a neko ko ima proračunatu namjeru – da preko podgrijavanja tzv. islamskog ekstremizma i izmišljanja neprijatelja uređuje odnose na okupiranoj teritoriji – ponašao bi se baš ovako kako se ponaša velikosrpska SIPA. Jedan od mogućih vidova otpora je da im javno kažemo da vidimo i da znamo šta rade, da znamo ko su, čiji su i kakvi su. Šehidskom krvlju zakleti smo da se takvih gedžovana ne plašimo.
