Piše: Ali Abu Saleek / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ovaj tekst je malo prisjećanje na opsadu Kudsa ili Jerusalema, koju je izvršio legendarni muslimanski vojskovođa Salahuddin Ejjubi, 20. septembra, 1187. godine, a koja je završila oslobađanjem Kudsa i padom ”Kraljevstva Jerusalemskog”, 02. oktobra, iste godine.
Prije toga, Salahuddun Ejjubi oslobodio je mnoge susjedne gradove, a sa njima je prestala i vladavina križara nad Kudsom, nakon stoljeća ugnjetavanja i zuluma nad muslimanima. Salahuddinove slavne pobjede započele su osvajanjem Egipta i eliminacijom šiijske Fatimijske države i uklanjanjem pomagača križara.
Salahuddin je od početka imao jasan cilj, a to je oslobođenje Kudsa od križara. Taj cilj ne bi bio postignut da ga prethodno nije očistio od mnogih prepreka, počevši od smutnje, korupcije i nepravde u Fatimijskoj državi, zbog čega je Salahuddin Ejjubi vodio mnoge ratove koji su svoj vrhunac doživjeli u nizu osvajanja u Jemenu, Palestini, Damasku, Halepu i Mosulu, dok je bitka na Hittinu bila presudna na putu oslobađanja Kudsa.
Salahuddin Ejjubi odlikovao se ljubavlju i poštovanjem naroda prema njemu, jer je bio poznat po pomaganju potlačenih i siromašnih i uspostavljanju socijalne pravde.
Salahuddin je stekao slavu direktnim učešćem i predvođenjem bitaka. Naprimjer, on je predvodio muslimansku vojsku protiv križarskog kralja iz Jerusalema koji je došao da okupira Egipat, pa ga je Salahuddin slijedio sa svojom vojskom do Akabe i nanio mu težak poraz, što je povećalo njegov utjecaj u narodu i ojačalo njegov vojni položaj. Salahuddin je bio blizak sa svojim vojnicima i nije se odvajao od njih, nosio je zajedno sa njima kamenje i zemlju da bi podigao zid koji će štititi Kuds.
Britanski orijentalist, Stanley Lane-Poole, s pravom je rekao: ”Ljudi su složni da je Salahuddin bio rijedak primjer moralnog čovjeka, jer on je – bez sumnje – bio čovjek čiste duše, hrabar, blage naravi, mehkog i samilosnog srca, veliki asketa i isposnik, mudžahid bez oholosti i aroganicje. Umjesto toga, on je bio oličenje jednostavnosti i pobožnosti.”
Churchill ga je opisao kao ”jednog od najvećih vladara svijeta”, a engleski pisac H. Rider Haggard napisao je da je Salahuddin Ejjubi bio “najveći čovjek na zemlji”.
Salahuddinov odnos prema kršćanima u Jerusalemu, nakon što ga je osvojio, bio je u znaku opraštanja i tolerancije, zbog čega su muslimanski i nemuslimanski historičari pisali o njemu sa najvećim pijetetom i poštovanjem.
Salahuddin nije porušio kršćanske crkve u Jerusalemu, a također je omogućio Jevrejima, koje su prethodno protjerali krstaši, da se vrate u Jerusalem. Njegovi veličanstveni postupci bili su potpuno suprotni onome što su križari činili kad su okupirali Kuds 1099. godine, i mnogi kršćanski historičari su dokumentovali šta su radili križari sa muslimanima kad su osvojili Jerusalem, u smislu ubijanja svih muškaraca, žena i djece koje su zatekli u Kudsu i koje su sreli na ulicama grada.
Bitka na Hittinu bila je bitka za oslobađanje Palestine od strane Salahuddina Ejjubija, a odigrala se u blizini sela Hittin između Nazareta i Tiberijskog jezera na sjeveru Palestine, između vojski križara i muslimanske vojske koju je lično predvodio Salahuddin Ejjubi početkom jula 1187. godine i izvojevao veličnastvenu pobjedu.
Bila je to bitka koja je kasnije otvorila put za osvajanje Jerusalema i oslobađanje mnogih gradova palestinske obale: Akre, Jaffe, Ramalaha, Kaysariye, Askalana, Nazareta, Bejsana, Betlehema, Hebrona, a prije toga Sidona, Bejruta i Tripolija (Trablusa), koje su prethodno zauzeli križari.
Muslimanske snage iz Egipta i Šama su se ujedinile, a snage predvođene Salahuddinom Ejjubijem prešle su rijeku Jordan južno od Tiberije, a zatim su porazile križare u bici kod Hittina. U toj bici križari su izgubili mnogo vojnika, a mnogi križari pali su u ruke muslimana kao zarobljenici, među kojima i kralj Jerusalema i vladar utvrđenja Kerek, Režinal ili Rene, kao i druge križarske vođe.
Historijski dokumneti svjedoče da je Salahuddin Ejjubi na najljepši način postupao sa zarobljenicima, ponudivši im hranu i vodu, a samo jednog od njih je ubio, bio je to upravo vladar utvrđenja Kerek, Režinal, koji je prije toga napao karavanu hadžija među kojima je bila i Salahuddinova sestra. Ubijajući hadžije na najsvirepiji način, Režinal im se obratio riječima: ”Neka vas vaš Muhammed zaštiti.” Historičari navode da je tada zaprijetio da će otići u Medinu, iskopati Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, tijelo, i spaliti ga.
Tada se Sallahuddin Ejjubi zavjetovao da će svojom rukom ubiti tog krstaša, i Allah mu je omogućio da svoj zavjet ispuni nakon pobjede nad krstašima na Hittinu.
Nema sumnje da je mnogo dokaza koji govore o sličnosti i povezanosti prošlosti sa sadašnjošću. Naime, mnoge predaje i historijski podaci govore o ogromnom bogatstvu koje je Salahuddin Ejjubi otkrio u riznicama Egipta nakon pada vladavine Fatimija, jer je Egipat bio najbogatija država Arapa i islama, ali njegovi tadašnji sultani su bili ogrezli u izobilju, bogatstvu i rasipništvu.
Naprimjer, palača halife ili sultana, sastojala se od hiljade soba i imala je vrata od čistog zlata, zatim, prijestolja od zlata posuto dragim kamenjem, mermernim stubovima i ukrasnim namještajem od ebanovine obloženo bjelokošću i dragim kamenjem.
To rasipništvo i korupcija ponavlja se i u naše vrijeme u kojem su palače muslimanskih vladara ispunjene bogatstvom i rasipništvom, dok obični muslimanski svijet živi u bijedi, siromaštvu, strahu i nepravdi, čekajući, zajedno sa Kudsom, da na muslimanskom nebu zasja zvijezda nekog novog Salahuddina Ejjubija.
