Piše: Sead Zubanović
Kao posljedica višedecenijskog, nastavnim planovima i programima obaveznog, iščitavanja do juče Gorskog vijenca i Smrti Smail age Čengića, a danas još uvijek nekakvih Na Drini ćuprija, Prokletih avlija, Derviša i Tvrđava u kojima se ciljano, ali neosnovano, osmišljenim lažima ponižava, optužuje, ismijava i izlaže ruglu njegova povijest, a i sam bošnjački narod kao i vjera koju živi, dolazi kod konzumenata tih knjiga u jako velikom postotku do simptoma kompleksa niže vrijednosti i psihičke ovisnosti poistovjećivanja sa Srbima. To oboljenje karakteriše svjesno udaljavanje bošnjačke djece od svog identiteta i nije nimalo naivno jer može vremenom preći u paranoju koja eskalira u kasnijem životnom dobu, čega smo nažalost često svjedoci.
Prvi stepen oboljenja čiji se pacijenti nazivaju „srbalije“,* dosta je blaži i izlječiv uz veliku discipliniranost haste. Kada bi je poredili sa organskim oboljenjima, ova bolest je najsličnija tuberkulozi. Izlječiva je, ali uz dosta truda. Osim obaveznog traženja društva ljudi koji pripadaju srpskoj, a za nuždu može i hrvatskoj naciji, sigurni simptomi po kojima je veoma lahko prepoznati oboljelog su ogavna poniznost, servilnost i podrepaštvo koje srbalije javno ispoljavaju kada su u prilici biti sa drugačijim od sebe. Treba napomenuti da je pacijentovo ponašanje prema Bošnjacima potpuno suprotno. U društvu sa njima su zajedljivi, podli i grubi. Ako se tako obolio Bošnjak nalazi na nekoj funkciji sa koje može odlučivati o prijemu u radni odnos, on će svjesno zapošljavati kandidate drugih nacija daleko više od pripadajućeg im procenta, hvaleći se uz to javno svojim neuvažavanjem rezultata popisa stanovništva koji ga zakonski obavezuje na njegovo poštivanje. Iz tog razloga od opštinske do državne vlasti u državi BiH je prisutna velika disproporcija u broju funkcionera i službenika srpske i hrvatske nacije na štetu Bošnjake. Ravnopravnost ili jednakopravnost koju su Bošnjaci tokom agresije izborili gineći i krvareći, ovi bolesnici svjesno uništavaju podilazeći svojim „uzorima“. Za početak, oboljele bi trebalo liječiti iščitavanjem knjige bosanskih poslovica naslova „Narodno blago“, Mehmed bega Kapetanovića-Ljubušaka, zatim Izabranih djela Safvet bega Bašagića i „Kamenog spavača“ Mehmedalije Maka Dizdara. Tek kada oboljeli izrazi sam tu želju, može mu se omogućiti da čita ilmihal i sluša ilahije. Ponovo treba napomenuti da je put do potpunog ozdravljenja dug i zahtjevan, tako da je razumijevanje okoline veoma važno. Evidentno je da su ovom oboljenju podložniji obrazovaniji Bošnjaci i to upravo proporcionalno sa stepenom verifikovanog ovosvjetskog znanja. Nema logike, ali nažalost, tako je. Gostujući u televizijskoj emisiji baš uoči predstojećih dženaza, ukopa ekskumiranih tijela ubijenih u Srebrenici i Prjedoru, profesor, po nacionalnosti Bošnjak koji drži katedru na sarajevskom, nije bitno kojem, fakultetu reče da kandidatura reisa Mustafe Cerića za člana predsjedništva nije u redu iz razloga što, kaza ovako doslovce:“ Može uvrijediti Srbe.“ Na svaku drugu primjedbu kao svoj stav je imao pravo, ali ovo reći. . . !? Dok ti isti Srbi ne prestaju pjevati pjesme sadržaja: „ Ja sam rođen tamo gdje džamije nema, zato muslimane, mrzim od malena“ i „ Mirno spavaj Fato, sve ti je poklato. Samo Mujo nije, visi kraj kapije,“ naš uvaženi profesor koji se još pohvali da je bio uz demonstrante i mirno posmatrao kako isti pale državne institucije, zna sigurno za pjesme ovakvog sadržaja i politiku koja čvrsto stoji iza njih. Ali on se ipak brine da pripadajuću im velikosrpsku publiku ne uvrijedi činjenica što je jedan od bošnjačkih kandidata na tu visoku političku funkciju, bio vjerski poglavar Islamske zajednice! Njega je po izlasku iz studija moralo čekati vozilo hitne pomoći sa osobljem specijalizovanim za pružanje prve pomoći bolesniku čija je dijagnoza – „srbalija“.
Nažalost, ova tek sada prepoznata, a odavno prisutna boljka u svoj drugoj, završnoj fazi, nije izlječiva i u rangu je AIDS-a, stom razlikom što ona nepovratno umrtvljuje moždane ćelije i razara psihu, a ne tijelo. Njena osnovna karakteristika je ogromna mržnja, prvo prema sebi (tipičan primjer te samomržnje je šezdeset minutni Bakir), pa narodu kojem oboljeli Bošnjak pripada. Takav umobolnik na sve načine želi dokazati i pokazati da je samo greškom, svojim rođenjem i imenom svrstan tamo gdje mu nije mjesto. U završnoj fazi bolesti ovakvi pacijenti obavezno žive sa Srbima istovremeno braneći po medijima, naravno u tom slučaju kao Bošnjaci, srpske interese. Najčešće se tajno pokrste, promijene i ime, ali u javnim eksponiranjima u interesu velikosrpske politike, negiraju nacionalno ime, tvrdnjom da su oni samo muslimani, bez te njima uvredljive riječi, Bošnjak! Kad god su u prilici doslovno pljuju po „svojim“ sunarodnicima i ometaju suprotnim stavovoma njihovu borbu i opravdane zahtjeve za prestanak diskriminacije i poštivanje zakona. Ističu se na slavama, svadbama i sahranama u konzumiranju alkohola i svinjskog mesa i na tim skupovima, obavezno pri odlasku u toalet, glasno traže da im neko da novinski list koji će im trebati po obavljenoj, zna se kojoj, nuždi. Na taj način žele dati do znanja što širem krugu prisutnih da im u potpunosti pripadaju. Nisu svjesni da se tim istim Srbima, zbog toga što su pogazili svoje, a prihvatili tuđe, oni gade. Tipičan primjer pomenute bolesti je hal u kom se sada nalazi nesretni Nemanja, bivši Emir, prezimena Kusturica, zvani Kusta. Po njegovom nadimku je ovim, do sada neizlječivim pacijentima, dato pripadajuće im ime: “srbokuste balije.“ Mnogo je primjera da su tokom agresije ovako teško oboljeli neljudi bili žešći od četnika i na najgore moguće načine ubijali i mučili Bošnjake samo iz jednog razloga, dokazivanja svoje nepripadnosti. Kusturičin put do ove bolesti bio je specifičan. On je 24. Marta 1993 godine na aerodromu u Amsterdamu, dok je još bio normalan, imao susret sa rudarom Rasimom iz Lopara kojeg su četnici u svom sadizmu zarobljenog izdvojili, vezali i doslovno potkovali. „Rasimovo lice ukazuje bol svih stradanja u Bosni. Nema te istorije i istorije koja može da opravda potkivanje živog čovjeka“, između ostalog je napisao, komentarišući ono što je vidio Emir Kusturica i poslije toga moralno doslovno pukao. U svom kukavičluku prešao je na stranu zločinaca. Zgazio je sebe u sebi i kao svojevremeno Mehmedalija — Meša Selimović, izjasnio se Srbinom.
Eto, u najkraćem kakve su pogubne posljedice po ljudski um i psihu koje uzrokuju patvorene istine književnih (ne)djela koja su smišljeno još uvijek nameću bošnjačkoj mladosti kroz obaveznu nastavnu aktivnost, čitanja i pisanja lektire. Krajnje je vrijeme da svi oni koji na bilo koji način mogu prekinuti ovo raspamećivanje naših jako inteligentnih, ali i genetski naivnih dolazećih generacija to i učine. Zbog posljedica odavno evidentiranog „srbalijskog“ oboljenja kod velikog broja Bošnjaka, sigurno je da će pred Bogom biti ogromna odgovornost onih koji su u afirmaciji ovakvog smišljenog zla, učestvovali i nažalost još uvijek učestvuju. Bilo to svjesno ili ne!
P.S. U čast završetka izgradnje nekakvog Andrić grada, Nemanja Kusturica je svečano dekorisao prostor na kome se održao prigodan program za najveće zvanice genocidne tvorevine iz čijih temelja još uvijek, doslovno curi bošnjačka krv. Učinio je to između ostalog i tako što je po zgradama koje okružuju svečani trg, u mnogobrojnim sobama sa otvorenim i osvjetljenim prozorima na konopce pričvršćene za plafon povješao lutke u muškim odijelima veličine odraslih ljudi, a na prsa svake postavio tablu sa natpisom „Srbin“. Ovu stravičnu slikovnu poruku, slutnju da će zbog počinjenih zločina tokom agresije na BiH, Srbi koji su okrvarili ruke sada sami sebi oduzimati živote, što u Srbiji kao i u manjem entitetu naše države i postaje skoro pa normalna pojava, vjerovatno je osmislio onaj Emir koji nije prestao da živi u Nemanji i mimo njegove volje još osjeća poniženje i bol potkovanog rudara Rasima iz Lopara. Niko od kolektivno prisutne političke elite, uključujuću onoga što ima najveću glavu pa im je iz tog razloga vjerovatno i predsjednik, nije u svojoj pojedinačnoj gluposti razumio poruku futurističkog prizora u kome će se i mnogi od njih, kao akteri, kad tad sigurno naći.
* Autor novokovanice „srbalije“ je mr. Fatmir Alispahić .
