Domovi kulture, škole, fiskulturne sale… Desetine takvih ustanova i mjesta, koja su nekada bila mjesta za obrazovanje i mjesta kulture u bh. gradovima i naseljima, tokom rata u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine pretvorena su u mjesta zatočenja nesrba s tih područja, mjesta strašnih zločina, mučenja i egzekucija.
Do početka agresije, bez obzira na nacionalni, etnički i vjerski predznak, svi su išli u iste škole, obrazovali se i posjećivali domove kulture. To su bila mjesta susreta i družtvenog života.
Domovi kulture i mnoge škole su po izbijanju rata bili pretvoreni u prostore za mučenja i ubijanja. Samo od nekih su domovi kulture u Drinjači, Pilici, Kozluku, a škole u Liplju, Grbavcima, Petkovcima, izjavio je Muamer Džananović, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Kako je kazao, zbog velikog broja bošnjačkog stanovništva, koje je u većini općina bilo u dominantnoj ili u apsolutnoj većini, bilo je neophodno da se u te namjene iskoriste najveći objekti na tim prostorima.
Do početka agresije, bez obzira na nacionalni, etnički i vjerski predznak, svi su išli u te škole, školovali se, kulturno rasli, posjećivali te domove kulture. To su bila mjesta susreta, kulturnog osvještavanja – istakao je Džananović.
Naglasio je da su u tim radnjama, pored raznih vojnih i paravojnih formacija, učestvovale i komšije s kojima su do tada išli u školu i posjećivali domove kulture.
– Dokaz da je organizacija i cilj bio osnivanje tih logora jeste činjenica da su za većinu tih logora i zatočeničkih objekata upravnici bili ljudi koji su bili članovi kriznog štaba. U Foči je Mitar Šipčić bio član kriznog štaba, a bio je na čelu stražara u srednjoj školi u Foči koja je jedan od najmonstruoznijih logora, mučilišta za Bošnjake, pogotovo za Bošnjakinje. Škola u Foči je jedan od desetina logora i zatočeničkih objekata koji su formirani – pojasnio je Džananović.
Srednja škola “Veljko Vlahović”, korištena kao zatočenički objekt, nalazi se u centru Rogatice. U njoj je bilo zatočeno više od 1.000 ljudi. Svi zatočeni su bili Bošnjaci, osim dvije Srpkinje koje su bile udate za Bošnjake i jedne srpske porodice čiji sinovi nisu željeli da se bore u vojsci.
Logor Trnopolje kod Prijedora
Smatra da kada se govori o školama i domovima kulture kao logorima i mjestima zatočeništva, ne može, a da se ne pomene i Trnopolje kod Prijedora.
– On je formiran na prostoru škole i okolnim zgradama, koje su uključivale fiskulturnu salu, prodavnicu i dom kulture s kino-salom, poznat kao ‘dom’. Ono što je interesantno za taj logor jeste da je Crveni križ popisao 23.000 logoraša. Desetine su mučene i ubijene. Iz tog logora su izvedeni Bošnjaci koji su kasnije ubijeni na Korićanskim stijenama. Zamislite kakvi su ti monstrumi, govorim o lokalnom stanovništvu koje je učestvovalo u svemu tome. Odvedu svoje komšije u ta mjesta zatočenja, škole, fiskulturne sale, ubijaju, muče, siluju i nakon toga pošalju svoju djecu u te prostorije kao da se ništa nije desilo. I ništa se ne mijenja u današnjoj perspektivi, osim što se i dalje zagovaraju podjele. Djeca se danas usmjeravaju ikonografijom u tim školama, spomenicima, memorijalizacijom na taj period, da su oni koji su bili žrtve zapravo krivi za sve što se dešavalo – istakao je Džananović.
Dotakao se i dešavanja u školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, stravičnom mučilištu gdje je ubijeno najmanje 50 ljudi.
Zvorničke škole i domovi kulture kao mjesta egzekucije
Ubijanja tokom genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i oko nje jula 1995. u značajnoj mjeri su izvršena po zvorničkim školama i domovima kulture.
Interesantan je primjer Pilice, gdje je u Domu kulture 16. jula ubijeno 500 civila. U Domu u Pilici zatočeno je najmanje 400 zvorničkih Bošnjaka od 5. do 8. juna kada su odvedeni na strijeljanje.
Ti Bošnjaci su od svojih porodica razdvojeni u mjestu Bijeli Potok 1. juna 1992. godine i poslije prošli torture zvorničkih logora, između ostalog i Tehnički-školski centar Karakaj.
Mjesto tog razdvajanja je u neposrednoj blizini Petkovaca gdje su u osnovnoj školi 14. jula 1995. zatočeni i ubijani Bošnjaci.
Većina ih je, više od 1.000, izvedena iz škole i strijeljana kod brane crvenog mulja kod Petkovaca.
Naveo je i primjer Doma kulture u Čelopeku gdje su pripadnici različitih jedinica, a posebno “Žutih osa” zvjerski mučili civile.
– Simbolično, izvodili su Bošnjake na binu doma kulture u kojem su do jučer svi Zvorničani dolazili i pratili različite kulturne sadržaje. Ovaj put su natjerani očevi i sinovi, unuci i djedovi, komšije da polno opće jedni s drugima. Da se tuku međusobno, da očevi gledaju kako im ubijaju sinove i obratno. Odsjecani su civilima različiti dijelovi tijela. Ubijeno je ili ranjeno više od 100 civila – izjavio je Džananović.
Djeca nastavu pohađaju u učionicama gdje su počinjeni zločini
Mišljenja je da se ne može zanemariti “skrivena” poruka koja se tada slala tim radnjama.
– Zadnji čin u tim domovima kulture je bilo strijeljanje i ubijanje Bošnjaka. Oni koji su činili te zločine očigledno su htjeli da u potpunosti završe sa tim nekim zajedničkim životom – pojasnio je Džananović.
Kako je kazao, na području većih općina su bile desetine zatočeničkih objekata.
– Prema onome što je dokazano pred Međunarodnim tribunalom i naučnim istraživanjima, u svim zatočeničkim objektima ubijeno je od 50 do 100 osoba. Torture, mučenja i silovanja su prošle hiljade ljudi – istakao je Džananović.
Naglasio je da je nastavni plan i program danas u tim školama, koja su nekada korištena kao zatočenički objekti, usmjeren ka potpunoj diskriminaciji etničkih manjina koje žive na tim područjima.
– Nastavnici toj djeci praktično ne govore ništa o historiji tog objekta. Do pomirenja ne može doći dok se ne rasvijetle pripadnici naroda u čije ime su počinjeni zločini. Danas se toj djeci servira lažna slika o dešavanjima na tim prostorima. Djeca ne znaju da su u tim učinionicama u kojim se oni danas obrazuju počinjeni monstruozni zločini. Serviranje tog obrazovnog sistema danas je nastavak realizacije tih velikodržavnih zločinačkih ciljeva. Na takav način se još više razdvajaju etničke zajednice – poručio je Džananović.
Mjesta zatočenja su bile i škole u Sanskom Mostu, u Kalinoviku, Ključu, Bijeljini, Doboju, Višegradu, Vlasenici, Sokocu…
