Srbijansko republičko rukovodstvo s kraja osamdesetih godina 20. stoljeća glavni je krivac za raspad socijalističke Jugoslavije.
U zajednici s crnogorskim proglasilo je sredinom proljeća 1992. godine “treću Jugoslaviju”, poznatu pod službenim nazivom “Savezna Republika Jugoslavija.” Do tada je u Hrvatskoj formiralo paradržavnu tvorevinu “Republiku Srpsku krajinu”, a u Bosni i Hercegovini “Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu” koja je u augustu 1992. godine preimenovana u “Republiku Srpsku”.
Paralelno sa uništavanjem socijalističke Jugoslavije, srbijansko republičko rukovodstvo provodilo je i proces potčinjavanja Jugoslavenske narodne armije za potrebe vojničke realizacije svojih agresivnih planova prema susjednim republikama. Od te zajedničke jugoslavenske vojske, a za namjeru srbijanske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, formirane su tri srpske vojske: “Vojska Jugoslavije”, “Vojska Republike Srpske Krajine” i “Vojska Srpske republike Bosne i Hercegovine” koja je sredinom ljeta 1992. godine preimenovana u “Vojska Republike Srpske.”
Svim tim vojskama upravljao je predsjednik Republike Srbije Slobodan Milošević sa svojim saradnicima, a one su međusobno sarađivale i sadejstvovale u borbenim dejstvima. Ta maskarada sa srpskim paradržavama u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini bila mu je potrebna da pred međunarodnom zajednicom prikrije srbijansko-crnogorsku agresiju na njih jer se plašio njene intervencije.
Osim transformacije Jugoslavenske narodne armije, sa svim njenim ljudskim i materijalnim resursima, u tri agresivne srpske vojske, Srbija je koristila i sve kapacitete svog republičkog ministarstva unutrašnjih poslova za ostvarenje ciljeva svoje agresije na spomenute druge dvije jugoslavenske republike koje su do kraja zime 1991/1992. proglasile državnu nezavisnost.
Tako su se, prvo u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini pojavile brojne paravojne formacije organizirane, opremljene i obučene od strane MUP-a Republike Srbije. Te jedinice počinile su – uz svesrdnu podršku JNA (i od nje nastalih srpskih vojski) – brojne ratne zločine u tim dvjema jugoslavenskim republikama, odnosno nezavisnim državama od početka 1992. godine.
Brojnost, brutalnost i sistematičnost tih zločina utjecali su da ih Haški tribunal i još neki nacionalni sudovi evropskih zemalja kategoriziraju kao genocid. Osim takvih paravojnih formacija, Srbija je slala i svoje specijalne policijske snage u borbena dejstva protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Jedan od važnijih ciljeva srbijansko-crnogorske agresije na te dvije zemlje bio je genocid nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom koje se je našlo na teritoriji koju je Srbija željela okupirati. Međunarodne okolnosti nisu bile kao one za vrijeme Balkanskih ratova kada je okupiranu teritoriju od truhlog Osmanskog carstva direktno uključivala u svoj sastav.
Devedesetih godina 20. stoljeća svijet je priznao nezavisnost Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te su uslovi za srbijansko teritorijalno proširenje na njihovu teritoriju bili mnogo složeniji. Iz tog razloga Srbija je formirala spomenute srpske paradržave u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kako bi dovela do njihovog raspada zavaravajući svijet da se u njima vodi građanski rat, a ne provodi njena agresija.
Srbija je, kao agresor na susjedne republike, odnosno države od početka 1992. godine, odgovorna za sve zločine nad nesrpskim stanovništvom u njima. Njene institucije stvarale su bezbjedno i poticajno okruženje za izvršenje genocida kao jednog od najvažnijih ciljeva agresije. Zločinci iz redova srpskih vojnih i paravojnih sastava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i na Kosovu, imali su punu podršku srbijanskog vrha. Često su za izvršenje zločina nad nesrpskim stanovništvom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini direktno korištene i paravojne formacije i policijske jedinice iz Srbije.
Bez imalo sustezanja može se tvrditi da je Srbija najizravnije poticala bosanskohercegovačke i hrvatske Srbe na izvršenje raznih oblika zločina, pa i genocida, nad nesrpskim stanovništvom, ali i slala vlastite kriminalce da ih pomognu u tom poslu.
Kao što je devedesetih godina 20. stoljeća “proizvodila” ratne zločince za potrebe svojih agresivnih ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, tako je i u godinama nakon rata Srbija postala njihovo najsigurnije pribježište. Najtraženije ratne zločince nakon 2. svjetskog rata, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, upravo je Srbija skrivala, što i ne čudi jer ih je ona i “napravila.” Osim te dvojice, skrivala je i još skriva desetine drugih veoma visoko rangiranih po svom značaju, ali i stotine, a možda je ispravnije reći i hiljade, manjih i nepoznatijih. Trenutno u Evropi nema zemlje s većim brojem ratnih zločinaca koji se slobodno kreću u društvu, a i u svijetu je Srbija na vrhu ljestvice po tom pitanju. Jedina je evropska zemlja koja pruža zaštitu i utočište ratnim zločincima, a sigurno je jedna od rijetkih takvih država u svijetu.
Ono što je najpogubnije jeste da su njene institucije, a naročito mediji, stvorili kod najvećeg dijela srbijanskog društva podršku ratnim zločincima, te se veoma često dešava njihova glorifikacija u najširim društvenim okvirima. Izgleda nevjerovatnom tolika količina iskrene podrške srpskim ratnim zločincima od strane većeg dijela srbijanskog stanovništva, ali nije začuđujuća. To samo potvrđuje da je država Srbija maksimalno angažirana u tome.
Kako je prije trideset godina stvarala povoljno okruženje za izvršenje zločina nad nesrpskim stanovništvom Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, tako i danas osigurava kvalitetnu zaštitu i općedruštvenu podršku ratnim zločincima iz tog vremena, a kojima je dopustila i omogućila da u njoj nađu, ne samo bezbjedno nego i sretno okruženje u kojem ih se poštuje kao heroje a ne prezire kao zločince. Mnogo je tih zločinaca u Srbiji koji se uopće ne skrivaju jer država stoji iza njih. Ona im je izgradila i poštovanje u društvu.
Istovremeno, dok je zamotavala svoje agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – praćene genocidom nad nesrpskim stanovništvom – u omote građanskog rata, Srbija je širila propagandu kod svog stanovništva, ali i na međunarodnoj sceni, da su zapravo Srbi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu žrtve genocida. Tako je “mobilizirala” i ostrašćivala srpske zločince ali i pravila uslove za izjednačavanje krivice, stradanja i odgovornosti svih “zaraćenih strana” u očima međunarodne zajednice. Nakon rata pojačala je te aktivnosti, a naročito zadnjih godina. Da bi u tome uspjela, Srbija potiče negiranje srpskog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, kao najvećeg tereta na svojim plećima, i hapsi pripadnike Armije Republike Bosne i Hercegovine pod optužbama navodne odgovornosti za ratne zločine.
Uz proces negiranja genocida i glorificiranje njegovih izvršitelja, odvija se i procesuiranje pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine za navodne ratne zločine, a zapravo u svrhu izjednačavanja žrtve i krivca povećanjem broja osuđenih Bošnjaka za navodne ratne zločine. To je, također, i jedan od važnijih razloga skrivanja srpskih zločinaca na teritoriji Srbije. Jasnije rečeno, kada bi Srbija izručila Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sve ratne zločince koje krije i štiti, ne samo da bi time dokazala svoju odgovornost za njihova zlodjela u tim državama nego bi najjasnije pokazala obimnost ratnih zločina, čime bi urušila vlastiti proces izjednačavanja žrtve i krivca kroz negiranje genocida i procesuiranje nedužnih pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Negiranje genocida, glorifikacija njegovih planera i izvršitelja čine zajedničku cjelinu s procesuiranjem pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine u projektu Republike Srbije, čiji je očekivani cilj da promjenom stvarne genocidne prirode njenih agresivnih ratova devedesetih godina popravi svoj katastrofalan imidž na međunarodnoj razini.
Iz svega rečenoga, jasno je da je teško očekivati da će Srbija u dogledno vrijeme priznati kako se u Srebrenici desio genocid i prestati podržavati glorifikaciju srpskih ratnih zločinaca jer onda mora prihvatiiti i svoju odgovornost za njegovo izvršenje, a ona je prvoodogovorna.
Crna Gora je “prošla svoju katarzu.” Njeno sadašnje državno rukovodstvo – u čijem vrhu sjede ljudi koji su i u vrijeme mračne uloge te sadašnje države, a ondašnje jugoslavenske republike, devedesetih godina obnašali visoke dužnosti – jasno je osudilo genocid u Srebrenici i ostale ratne zločine u našoj zemlji i Hrvatskoj. Za razliku od nje, Srbija je otišla u još jedan sunovrat glede negiranja ratnih zločina i glorificiranja njegovih izvršitelja što obeshrabruje optimiste da bi u dogledno vrijeme mogla priznati bar da se u Srebrenici desio genocid.
Pred srbijanskim sudovima u zadnjih četrnaest godina vodili su se procesi rehabilitacije osuđenih ratnih zločinaca iz vremena 2. svjetskog rata. Unuk presuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića pokrenuo je 2006. godine pred Višim sudom u Beogradu postupak njegove rehabilitacije. Devet godina poslije sud ga je rehabilitirao. Vjerovatno motivirana tim postupkom, i unuka ratnog zločinca Nikole Kalabića podnijela je 2009. godine zahtjev za rehabilitaciju svog djeda kod Višeg suda u Valjevu. Valjevski Viši sud rehabilitirao je Kalabića. U maju 2018. godine Apelacioni sud je ukinuo rješenje o rehabilitaciji i naložio ponovni postupak. Vođen je i sudski proces rehabilitacije Milana Nedića, čovjeka koji je pod zaštitom nacističke Njemačke vodio kvislinšku tvorevinu Srbiju. Nedićeva zlodjela i kolaboracija zahtijevaju više prostora čak i za najužu elaboraciju. Kao ilustraciju dovoljno je spomenuti da se njegova režimska štampa hvalila kako je Srbija prva zemlja u Evropi koja je “riješila jevrejsko pitanje.” Zanimljiva je činjenica da su protivnici pravne rehabilitacije četničkih zločinaca iz 2. svjetskog rata pred srbijanskim sudovima uglavnom naglašavali njihovu direktnu odgovornost za ubistva desetina hiljada Srba. To je bila veća smetnja rehabilitaciji nego ubistva mnogo većeg broja Bošnjaka Bosne i Hercegovine i Sandžaka i Hrvata.
Piše: dr. sc. Amir Kliko, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
(Vijesti.ba)
