srijeda, 5. oktobar 2022 / 9. rebi'u-l-evvel 1444

SAFF

Šta smo naučili iz tragedije Endelusa i Bosne (Srebrenice) 

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Endeluzijska tragedija predstavlja jednu od najvećih nedaća i tragedija islamskog ummeta i vjerovatno je to jedna od najtužnijih i nabolnijih stranica u islamskoj historiji, jer je sunce islama zašlo u zemlji koju je osvjetljavalo osam stoljeća, istrijebljen je cijeli jedan muslimanski narod i uništena slavna islamska civilizacija od koje su ostale samo ruševine i sjećanja zapisana u knjigama i studijama o Endelusu, kao i u sudskim istražnim spisima i registrima španske inkvizicije.

Kada su muslimani osvojili Španiju (Endelus), zatekli su tamo kršćansko stanovništvo i određeni procenat Jevreja, prema kojima se (s tim se slaže većina muslimanskih i nemuslimanskih historičara) nisu odnosili kao osvajači i silnici koji su rušili sve pred sobom. Nisu napadali na njihovu čast, nisu im otimali i pljačkali imovinu, nisu ih prisiljavali da napuštaju svoju vjeru, već su im dali i zagarantirali sva prava i slobode.

Holandski orijentalista Reinhart Dozy (1820.-1883.), o islamskoj vlasti u Španiji, rekao je: ”Stanje kršćana pod islamskom vladavinom bilo je takvo da oni nisu imali ni približno pritužbi na muslimanske vladare u odnosu na raniju, kršćansku vlast. Arapi su bili vrlo tolerantni i nikome nisu činili nepravdu i nasilje na osnovu vjerske pripadnosti. Arapska osvajanja su, u nekim aspektima, bila pravi blagoslov za Španiju, jer su muslimani izvršili važnu društvenu revoluciju i iskorijenili mnoge bolesti koje su stoljećima harale zemljom.”

Međutim, bez obzira na sva prava i beneficije koje su uživali, španski kršćani su strpljivo čekali svoju priliku da sruše i unište tu državu i pomagali su i podržavali nastojanja kršćana izvan Endelusa da sruše islamsku vlast iako je islamska Španija bila preteča evropske renesanse i sveopćeg naučnog i kulturnog preporoda i napretka, o čemu je francuski hirurg, koji je slavu stekao kao socijalni antropolog, Robert Briffault, rekao: ”Ne postoji nijedan aspekt evropskog procvata u vrijeme renesanse koji ne vodi porijeklo od eksperimentalne naučne metode koju je Rodžer Bekon (u. 1294.) prenio od Arapa dok su bili u Andaluziji, od 800. do 1200. godine nove ere.”

I nakon osam stoljeća islamske vlasti i općeg napretka i progresa, Endelus je pao u ruke krstaša. Španjolci, predvođeni kraljevskim parom Ferdinandom i Izabelom, nisu održali zavjet da će muslimanima ostaviti slobodu, već je padom islamskog Endelusa započela jedna od najstravičnijih ljudskih tragedija u historiji: prisilno prevođenje na kršćanstvo svim sredstvima, uspostavljanje inkvizicije i istražnih crkvenih sudova koji su koristili sve metode mučenja nad muslimanima koje je izmislio sotonističko-crkveni um, uz opću medijsku kampanju, izuzetno oštre ekonomske i socijalne mjere, da bi sve to zapečatili protjerivanjem i raseljavanjem muslimana, sve dok blistavi, prelijepi i mirisni cvijet Endelus nije uvenuo i dok država Endelus – zemlja civilizacije, nauke i sveopćeg napretka, nije utonula u potpuni mrak i ostala bez muslimana.

Međutim, iako su doživjeli neopisivu katastrofu i tragediju, iako je nad njima izvršen stravičan zločin i genocid, muslimani Endelusa pokazali su nevjerovatnu veličinu, hrabrost i privrženost islamu, a što su zabilježili upravo njihovi neprijatelji i mučitelji u sudskim spisima ili inkvizitorskoj evidenciji i arhivu, kao i mnogi kršćanski historičari i naučnici, poput francuskog orijentaliste Louisa Cardaillaca koji je napisao izvanrednu studiju pod naslovom  Morisques et Chrétiens – Un affrontement polémique (1492.-1640.) – Moriskosi (Mauri) i kršćani – polemičko sučeljavanje (1492.-1640.), a koju je na arapski preveo Abdul-Dželil et-Temimi pod naslovom El-Muriskijjûn el-endelusijjûn vel-mesihijjûn: el-mudžâbehetu el-džedelijje, iz koje su najviše korišteni podaci za ovaj tekst.

Naime, muslimani Španije ili Moriskosi (Mauri), kako se nazivaju u kršćanskim izvorima, pokazali su neobičnu privrženost islamu i razne trikove u opiranju pokrštavanju i skrivanju svoje vjere i njenom očuvanju, tako da registri španske inkvizicije sadrže nevjerovatne i impresivne priče o tome.

Između ostalog, u tim spisima se navodi: ”Španjolci nisu uspjeli odgojiti andaluzijsku djecu na kršćanstvu, i uprkos ogromnim sredstvima dodijeljenim za obrazovanje djece, rezultati su bili razočaravajući, a svećenici su skidali sa sebe odgovornost za taj neuspjeh. Neki od njih pozivali su se na nedostatak financijskih mogućnosti, neki su tvrdili da nije bilo dovoljno interesiranja i brige za taj segmenat u procesu pokrštavanja, neki su opet govorili da su sredstava i metode koje su korištene u obrazovanju djece bile neuspješne i nisu se mogle suprotstaviti i oduprijeti učenjima islama koja su im roditelji potajno usađivali. Registri inkvizicije pokazuju da su muslimani Endelusa razvijali vlastiti tajni obrazovni sistem. Oni su posjedovali knjige za podučavanje djece, kao i knjige za podučavanje običajima i vjerskim obredima.” (Sidžillat mehakim et-teftiš, str. 47 i 48, te str. 69. i dalje)

Zatim: ”Španjolci nisu uspjeli privoliti Endelužane da se preobrate u kršćanstvo. Država i crkva su više puta pokušale predstaviti izjavu (proglas) o amnestiji u kojoj se od svakog muslimana Endelusa traži da pristupi crkvi i zatraži pomilovanje, te u tom slučaju neće biti podvrgnut istrazi ili inkviziciji. Vjerovali su da će ovo mnoge muslimane natjerati da pobjegnu od straha i iskoriste ovu priliku, ali ono što se dogodilo je da skoro niko nije tražio pomilovanje osim onih koji za koje se već znalo da će biti podvrgnuti istrazi, da ih ne bi progonila inkvizicija.

Ova se scena ponavljala u svim andaluzijskim gradovima sve dok nije prouzrokovala bijes Crkve i države, jer su shvatili da nema nade da ti ljudi napuste svoju vjeru. Endelužani su savladali razne trikove kako bi izbjegli pakao mučenja i inkvizicije. Stoga u dokumentima inkvizicije preovladavaju izrazi kojima inkvizitori proklinju Endelužane i opisuju ih kao divljake, čudovišta, parazite, vukove, škorpije, pauke i veliku opasnost. Zbog toga su donijeli odluku o njihovom protjerivanju i raseljavanju, odluku koja dokazuje veliki neuspjeh i potpuni očaj u pogledu pobjede nad muslimanima Moriskosima. Impresivno je da su Moriskosi, čim su saznali za odluku o protjerivanju, bez straha pokazali svoju vjeru islam i javno se raspravljali oko toga.” (Sidžillat mehakim et-teftiš, str. 53, 54, 91, 95, 97 i nakon toga, 116 i dalje).

Zbog ove dvije stvari: neuspjeha u pokrštavanju i neuspjeha u učenju djece kršćanstvu, Španjolci su radili na odvajanju muslimanske djece od roditelja, bilo u trenutku njihovog protjerivanja i raseljavanja, ili u slučaju sumnje u neke Moriskose, kako bi njihova djeca odrastala u čisto kršćanskim porodicama. Na početku su uzimali djecu mlađu od deset godina, a kasnije su promijenili odluku i uzimali su djecu mlađu od sedam godina.

Zatim, muslimani Endelusa sačuvali su arapske knjige iako je to zločin koji se kažnjavao visokom novčanom kaznom i radom na brodovima kao roblje.

Nakon odluke o protjerivanju i raseljavanju muslimana Endelusa, otkrivene su ogromne količine knjiga, koje su u dokumentima ovako opisane: “Knjige njihove religije su vrlo brojne i raširene, poput zrna morskog pijeska. U svakoj kući i na svakom uglu naći ćete gomile takvih knjiga.” Inkvizicija je spalila sve knjige do kojih je mogla doći i samo mali broj tih knjiga je izbjegao spaljivanje. Ovom brutalnom politikom izgubljeno je dragocjeno naučno blago koje je bilo od koristi cijelom čovječanstvu.

Zanimljivo i to da su se neki Moriskosi, nakon što su uspjeli pobjeći u Magrib iz ovog pakla u Španiji, ponovo vratili u Španiju kako bi sudjelovali u otporu u vrijeme andaluzijske revolucije ili kako bi podržali džihad muslimanskih dobrovoljaca na Mediteranu, kao i to da je među islamskim učenjacima bilo onih koji su, i pored užasavajuće atmosfere i uvjeta u kojima su muslimani Španije živjeli, otvoreno pozivali kršćane u islam.

O tome je Louis Cardaillac, zapisao: ”Ono što je iznenađujuće jeste da su među andaluzijskim muslimanskim pravnicima – u svoj toj užasnoj atmosferi – postojali oni koji su i dalje pozivali kršćane u islam. U registrima inkvizicije spominje se islamski pravnik (fakih) koji je pozivao kršćane da napuste idolopoklonstvo i objasnio im je kako da uđu u islam.” (Louis Cardaillac, Moriskosi (Mauri) i kršćani – polemičko sučeljavanje (1492.-1640.), str. 77.)

Louis spominje i sljedeći slučaj: ”Iako je svima bilo stalo dokazati pred inkvizicijom da su nevini po pitanju optužbe za islam, registar suda u Toledu pratio je slučaj Endelužanina koji je počeo pozivati ​​u islam dok je bio u zatvoru. On je pozivao u islam svoje kolege zatvorenike, podučavao ih islamskim obredima i nagovarao ih da se spase i izađu iz tame na svjetlost, primanjem islama.” (Moriskosi (Mauri) i kršćani – polemičko sučeljavanje (1492.-1640.), str. 79.)

Štaviše, neki Endelužani nastojali su uvesti islamske vrijednosti u španska umjetnička djela. Tako su predstavnici inkvizicije intervenirali kako bi zaustavili predstavu koja se prikazivala u Madridu u kojoj se spominju mu'džize ili čuda posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Zatim su vršili istragu dok nisu došli do autora te predstave koji se na ispitivanju pretvarao i govorio da je to historijska predstava koju nije on napisao, već je samo prenio neke dijelove iz knjige muslimanskog historičara. Usitinu je takav čin velika hrabrost, posebno u takvim okolnostima.

U arhivu i registrima o inkviziciji spominje se i ime bogatog Endelužanina po imenu Joan (Huan) u regiji Aragon, koji je širio islam u Manchi, 1530. godine. Zanimljivo je kod njega to što je bio bogati daija koji je trošio ogromne svote novca na podučavanje Endelužana njihovoj vjeri islamu kako bi ih sačuvao zablude, a često ih je posjećivao u njihovim kućama i organizirao tajne sastanke, čitajući im Kur'an i druge islamske knjige. (Moriskosi (Mauri) i kršćani – polemičko sučeljavanje (1492.-1640.), str. 78-79.)

Svi spomenuti primjeri hrabrosti i dosljednosti u vjeri su impresivni, ali je istina da su u Endelusu muslimani nestali, da se tamo više ne čuju ezani, da su muslimani Moriskosi doživjeli strašne zločine i progon nakon stravičnih mučenja od strane španske inkvizicije.

To je ono što mi Bošnjaci moramo imati na umu i iz čega moramo uzeti pouku u ovim danima kada se prisjećamo naše bošnjačke, odnosno srebreničke tragedije u kojoj je nad Bošnjacima, samo zato što su muslimani, počinjen genocid i najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata, od strane srpskog agresora. 

Jer, ako je stradanje muslimana Endelusa najveća katastrofa i tragedija islamskog ummeta u prošlosti (13., 14. i 15. stoljeće), onda je stradanje Bošnjaka u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, najveća katastrofa i tragedija islamskog ummeta u modernom dobu.

Ove dvije tragedije toliko su slične da, dok čitamo stihove žalopojke Mursijja, poznatog endeluskog pjesnika iz trinaestog stoljeća, Ebul-Beka'a el-Rundija, teško možemo raspoznati da li on zapravo pjeva o Kordovi, Sevilji, Valensiji i Mursiji, ili pak o Srebrenici, Prijedoru, Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu, Foči i Višegradu.

Vjerovatno ćete se složiti sa ovom konstatacijom nakon što pročitate sljedećih nekoliko stihova iz spomenute žalopojke: 

Ko li će povratit’ ponos narodu što trpi poniženje,

 ko će obespravljenim donijet’ izbavljenje?

Do jučer bijahu kraljevi u svojim domovima,

danas ih nevjernik učini svojim robovima!

Da ti je samo da ih vidiš, zbunjene i obezglavljene,

u raznobojno ruho poniženja redom odjevene!

Da si ih samo vidio kako plaču kad su ih prodat’ poveli,

strah bi te silan i gorka tuga sigurno obuzeli!

Kol'ko je samo majki od djece tada rastavljeno,

kao kad tijelo od duše bude odvojeno.

Koliko djevojaka, blistavih k'o sunce kad grane,

na dragulje što sliče, a i na merdžane,

barbari silovat’ silom odvedoše.

Oči suzom suze, a duša uzdiše.

Ovaj prizor bolni svako srce slama,

ako u njem’ ima dina i imana.

Međutim, ključna razlika između muslimana Endelusa i muslimana Bosne je u tome što Moriskosi nisu uspjeli odbraniti svoju državu Endelus i što su potpuno istrijebljeni, dok su Bošnjaci, i pored stradanja, zločina i genocida koji su doživjeli, uspjeli, uz Allahovu pomoć, odbraniti i sačuvati Bosnu i Hercegovinu kao suverenu, cjelovitu i nezavisnu državu.

No, ne smijemo zaboraviti da je jedan od glavnih uzroka pada Endelusa i tragedije muslimana Endelusa, uostalom kao i svih naših tragedija kroz historiju, razjedinjenost i međusobni sukobi koji i danas razdiru muslimanska društva i države, ali i povjeravanje vođstva i vlasti onima koji je nisu dostojni – licemjernim demagozima, ljudima sumnjivog morala i pohlepnim vlastoljupcima, kao i tiranija i zulum nad vlastitim narodom, kriminal, nepotizam, širenje nemorala te međusobne političke borbe, koje su bile toliko žestoke da su, naprimjer, pojedine muslimanske vođe u Endelusu uzimale dokazane neprijatelje islama i islamske države Endelus za svoje saveznike kako bi se domogli vlasti i kako bi ostali na vlasti, makar to značilo vladavinu samo nad jednim gradom, odnosno kantonom u našem slučaju.  

Nabrojane bolesti prisutne su među Bošnjacima i danas, iako smo bukvalno jučer i sami doživjeli iskustvo i tragediju Endelusa, iako još uvijek iskopavamo masovne grobnice i vadimo kosti naših najmilijih koje su naši dušmani – četnici i ustaše – ubili na najsvirepiji način, i iako ti isti dušmani i dalje prijete i ne odustaju od svoje namjere uništenja Bosne i Hercegovine kao države i istrebljenja Bošnjaka.

I zapamtimo da, to što su najbolji sinovi naše domovine dali svoje živote za odbranu domovine, vjere, slobode, časti i dostojanstva svoga naroda, to što je Bosna natopljena šehidskom krvlju, to što na pojedinačnom nivou imamo veliki broj čestitih, hrabrih, učenih, pobožnih i moralnih Bošnjaka, nije garancija da Bosna i Hervegovina neće doživjeti sudbinu Endelusa, a Bošnjaci sudbinu muslimana Moriskosa, ako ne ostvarimo vjersko, nacionalno i političko jedinstvo i ako nam opći interesi ne budu ispred sebičnih ličnih interesa.

Pa, hoćemo li uzeti pouku iz tragedije Endelusa i Bosne, prije nego bude kasno?!

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp

PREPORUKA