Stanje u Bijeljini posljednjih godina podosta se promijenilo na bolje

1361

Razgovarao: Jusuf Džafić

 

MIZ Bijeljina se teritorijalno prostire na dvije općine – područje grada Bijeljine sa nekašnjih šest džemata i četiri seoska džemata u općinu Ugljevik (Atmačići, Glinje, Janjari i Srednja Trnava). Prije rata na području MIZ Bijeljina djelovala su aktivno devet džemata sa svom infrastrukturom: džamije, mektebi, imamske kuće i ostali vakufski objekti. Pred rat, u prigradskom naselju Salaš u Bijeljini, formirao se i deseti džemat sa džamijom koja nije dovršena i koja je jedina preživjela miniranje bijeljinskih džamija. U ratu su sve ostale džamije porušene i uništena skoro sva infrastruktura.
Danas na području MIZ Bijeljina djeluje pet džemata sa šest imama. Sve džamije u seoskim džematima su ponovo svečano otvorene, dok se u gradu Bijeljina konstantno radi na obnovi svih šest džamija.
 SAFF:  Dio rata ste proveli u rodnoj Janji, a ostatak u izbjeglištvu u Njemačkoj. Nakon rata ste opet u izbjeglištvu u Čeliću. Iz ličnog iskustva i perspektive, kako je bilo živjeti u okupiranoj Janji, kako u izbjeglištvu u Njemačkoj,  a kako u izbjeglištvu u Čeliću? Kako su građani Janje i Bijeljine proživljali posljedice “humanog preseljenja”?

Budući da potičem iz ulemanske porodice, nas četvero Camića (dva moja amidžića – rah. Mirza i Adnan, moj brat Omer i ja) smo upisali Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu u predratnim godinama. Rat nas je zatekao kao učenike medrese (moj brat Omer-efendija već je bio završio medresu). Nije bilo lahko živjeti u okupiranoj Janji. Sve džamije su bile zatvorene, a u maju 1993. godine i dignute eksplozivom u zrak. Skoro svi Bošnjaci koji su bili u radnom odnosu bivaju otpušteni. Većina Bošnjaka biva prisiljena na radne obaveze i snabdjevanje VRS. Stalna deportovanja, pljačkanja i protjerivanja bila su skoro pa svakodnevnica. To su bile posljedite tog tzv. “humanog preseljenja”.
Uprkos teškoj situaciji, tokom mog boravka u Janji u prvim godinama rata, zajedno sa svojim amidžićima i bratom, održavao sam vjerski život u Janji. Tako smo, između ostalih aktivnosti, tajno na pet mjesta u privatnim kućama klanjali džume i bajram-namaze. U avgustu 1993. godine smo morali napustiti Janju. Idućih mjesec dana provodimo u izbjeglištu u Subotici u Srbiji do dobijanja potrebnih viza za Njemačku.
Život u izbjeglištu nije bio težak ako gledamo to sa materijalističke strane – bili smo sigurni i zbrinuti, imali smo krov nad glavom, neki su i raduckali. No, bili smo daleko od naše rodne Semberije – naše Bijeljine i Janje. Nismo slušali ezane sa vitkih munara naših džamija, nismo hodali našom čaršijom. Štaviše, znali smo da su u naše domove useljeni neki nama nepoznati ljudi sa strane, koji su dobili i naša radna mjesta, naše njive i svu našu imovina. Njima je obećano da se mi nećemo nikada vratiti i da su domovi u koje su se bespravno uselili odsada njihovi.
Zahvaljući Uzvišenom Allahu, te želji našeg babe hadži Mevludina da smo što bliže Janji, u rodnu Bosnu se vraćamo odmah po završetku rata. Vratili smo se u Čelić, gdje smo obavljaljali dužnosti imama, hatiba i mualima. Ja sam bio imam u džematu Nahvioci, MIZ Čelić.
Vrijeme izbjeglišta u Čeliću nije bilo kao ono vrijeme provedeno u izbjeglištu, to što se tiče dunjalučke strane. Naime, bile su to prve poslijeratne godine, kada se Bosna, pa samim tim i Čelić oporavljali od ratnih razaranja – popravljala se infrastruktura, život polahko vraćao u normalno prijeratn doba. Naravno, u težoj situaciji su se nalazile izbjeglice nego domaće stanovništvo. Ipak su starosjedioci bili svoji na svome, dok su naši domovi još uvijek bili uzurpirani Međutim, bilo smo korak bliže našoj Semberiji i korak bliže povratu naše imovine.

rb111 SAFF:  Zanimljivo da je Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu počela upravo u Bijeljini, i da ste vi jedan od prve dvojice zvaničnih imama koji je zaposlen na području manjeg bh. entiteta nakon Agresije. Možete li da u kratkim crtama opišete u kakvom ste stanju zatekli bijeljinske Bošnjake kada ste došli kao glavni imam – kako Bošnjaci-povratnici tako i oni Bošnjaci koji su svo vrijeme rata proveli u Bijeljini?

Kada su se stvorili uslovi za povratak u Semberiju, moj brat i ja se vraćamo – moj brat kao glavni imam MIZ Janja, a ja kao glavni imam MIZ Bijeljina. Tada je to bilo još uvijek trusno i nestabilno područje. Primjera radi, na kraju rata od prijeratnih 26 000 bijeljinskih Bošnjaka ostalo je njih manje od 2000, većim dijelom starih, iznemoglih i zaboravljenih. Mnogi od njih su preživjeli svakve vrste poniženja s ciljem njihovog protjerivanja, ali nisu posustajali niti su htjeli da napuste svoje domove.
Povratak je polahko, ali stameno započet već 1998. godine, tako da je do mog dolaska to bila već zajednica od nekoliko hiljada Bošnjaka muslimana. Da je to ustinu tako, dovoljno govori činjenica da mi se već sljedeće 2002. godine pridružuje Mirsad ef. Okanović, kao drugi bijeljinski imam, jer su potrebne Bošnjaka Bijeljine povratkom većeg broja protjernih Bošnjaka naglo porasle.

  SAFF: Sljedeće pitanje je direktno povezano sa prethodnim. Kako se odvijao rad Medžlisa i vjerski život u Bijeljini u toku rata i u postratnom periodu sve do vašeg dolaska na poziciju glavnog imama?

U toku rata i postratnom vremenu aktivnost Medžlisa svodila se samo na ukop merhuma, a sve vjerske aktivnosti obavljali su imami: Hasan ef. Mustafić – sve do prisilnog iseljenja u Tuzlu sa svojom porodicom, rah. Alija ef. Topalović, rah. Rifat ef. Hrustambegović, te imam u penziji Hasan ef. Okanović. Vrijedni imam Hasan ef. Okanović je održavao vjerski život koliko je mogao u tim okolnostima, budući da su sve džamije dignute u zrak, skoro sva infrastruktura je bila uništena. U vakufskoj kući kod Gradskog parka, koja je preživjela rat, su se održavale džume, obavljala mektebska pouka i klanjao beš vakat (pet dnevnih namaza).
Prvi od bošnjačkih zvaničnika koji je posjetio Bijeljinu nakon rata bio je upravo Husein ef. Kavazović, tadašnji muftija tuzlanski. Posjeta se zbila 23. februar 1997. godine. Sa muftijom bio je tadašnji njegov saradnik hfz. Abdulah ef. Budimlija i njegov zamjenik Besim ef. Čanić, inače predratni glavni imam MIZ Bijeljina. Prva poslijeratna sjednica Izvršnog odbora MIZ Bijeljina održana je 14. februara 1998. godine i na njoj se govorilo o aktuelnim problemima. Islamska zajednica je time obnovila svoj rad na području Bijeljine. Formirano je Povjereništvo IO MIZ Bijeljina na čelu sa predsjednikom rah. Seadom Berebrovićem i njegovim prvim saradnikom Ibrahimom Imširovićem.
Nizali su se dopisi, zahtjevi i sastanci – desetine sastanka i stotine sati pregovora da se muslimanima vrati ono što im pripada i što je silom oteto, srušeno, opljačkano.
Prvi zajednički bajram namaz klanjan je 19. januara 1999. u kući porodice Kamarašević. Hutbu je održao i bajram-namaz predvoio gorespomenuti Hasan ef. Okanović, a ezan proučio Damir Salkanović, sadašnji sekretar MIZ Bijeljina. Dom za ljudska prava BiH 6. decembra 2000. objavio je odluku kojom se nalaže RS da najkasnije u roku od tri mjeseca izda dozvole za gradnju svih pet džamija u Bijeljini i Sulejmanije džamije u Janji. To, naravno, tada nije ispoštovano.

  SAFF: Otkako ste postali glavni imam Bijeljine prošlo je već više od trinaest godina. Možete li da napravite presjek rezultata rada Medžlisa u proteklom periodu. Koliko se stanje promijenilo?

Znate, stanje je te 2001. godine bilo teško. Koliko je stanje bilo teško najbolje ilustruje činjenica da je na zgradu tadašnjeg mesdžida, sjedišta IZ u Bijeljini i imamskog stana 2002.godine bačena eksplozivna naprava. To nas nije pokolebalo i zastrašilo, naprotiv, to je bio motiv da još više ustrajemo u ovoj plemenitoj misiji. Inače, ja imamski poziv prije svega shavatam kao misiju, a ne kao radno vrijeme.
Shvatili smo da je jedini način opstanka Bošnjaka na ovim prostorima upravo edukativni rad sa djecom i mladima. U razrušenoj Islamskoj zajednici u Bijeljini je bio jedini i osnovni cilj unapređenje mektebske nastave. Pored obnove džamija poklonili smo posebnu pažnju radu sa djecom i omladinom. Vizija tadašnjeg predsjednika rah Seada Berberovića pokazala se ključnom za uspjeh i rad MIZ Bijeljina. Pored obnove džamija, i povrata vakufske imovine, osjetili smo potrebu za izgradnjom Mektebskog centra koji bi bio okosnica svih naših projekata vezanih za edukaciju mektebske i posmektebske djece i omladine. Napravili smo elaborat jedinstven u IZ a posebno u ovom dijelu BiH. Tako je u sred Bijeljine nikao Mektebski centar, građevina vrijedna 500 000 KM. Mektebski centar obuhvata djecu predškolskog, školskog, srednjoškolskog i koledžskog uzrasta.
Moj kolega imam Mirsad ef. Okanović, muallima Enisa Okanović i ja, imamo izvjesan zaduženja u radu i funkcionisanju Mektebskog centra gdje djeluju različite sekcije. Horska, sportska, folklorna i dramska sekcija su samo neke od onih koje su aktivnne. Pored neizostavne mektebske nastave koja okuplja većinu naše djece, tu je i kurs Kur'anskog pisma i tedžvida.
Naše sekcije imale su internacionalne nastupe u Njemačkoj, Austriji i Turskoj, gdje su uspješno prezentovale kulturnu i vjersku baštinu Bošnjaka Semberije.
Treba posebno istaći fakat da od 2013. godnie Mektebski centar pobratimio se sa Udruženjem Bošnjaka „Bosna-Sandžak“ u Serdivanu, oblast Sakarija (Sakarya). Naša saradnja podrazumijeva razmjenu studenata i druženja naše bijeljinske omladine sa bošnjačkom serdivanskom omladinom.
Znači, dovoljne su prethodno spomenute činjence, kako bi pojedinac zaključio da se stanje u ovih 13 godina podosta promijenilo na bolje.

  SAFF: Kakvi su odnosi Medžlisa sa drugim vjerskim zajednicama?

  Što se tiče našeg odnosa sa drugim vjerskim zajednicama u Bijeljini, pogotovo sa Srpskom pravoslavnom crkvom, možemo reći da su odnosi dobri onoliko koliko realno mogu biti, budući da IZ nosi još uvijek velike ožiljke iz rata. Jedan od tih ožiljaka je naravno i gradnja manastira Svetog Vasilija Ostroškog u centru grada, prilikom čega je bespravno oduzeto i porušeno devet bošnjačkih kuča

  SAFF: Kakvi su odnosi Medžlisa sa organima vlasti, a kakvi sa političkim strankama?

  Nije da nas ne interesuje politički nivo organizacije Bošnjaka u Bijeljini i Janji, ali moramo shvatiti kakva je uloga IZ. Smatramo da se  po ovom pitanju ovdje može mnogo više uraditi. Dokaz tome je Popis stanovništva koji je pokazao da, ukoliko se dobro organiziramo sa zajedničkim ciljem,mogu se postići izvanredni rezultati. Sa ljudima valja raditi, uključujući i Islamsku zajednicu, ali i političke stranke. Neka svako svoj emanet ispuni. Inače, MIZ Bijeljina je aktivno učestvovao u bratimljenju gradova Bijeljine i Langenhagena u Njemačkoj. Ponosni smo, jer smo našim djelovanjem uspjeli podići međuvjerski i međunacionalni dijalog u Bijeljini, što je rezultiralo da gradonačelnik Bijeljine organizuje bajramske prijeme pod pokroviteljstvom grada Bijeljine. Također, Gradska uprava svake godine je generalni pokrovitelj Kurban bajramske akademije.

  SAFF: Ko je sve potpomogao da se bijeljinska Sulejmanija – Atik džamija obnovi?

Prije svega Rijaset IZ u BiH, džematlije u Bijeljini i iseljeništvu, Malezijska ambasada u BiH, Vlada Federacije BiH i mnogi drugi donatori. Želim istaći najznačajniju donaciju od rah. Hasana Talovića iz Bijeljine koji je svu svoju ušteđevinu donirao za obnovu bijeljinskih džamija. Neka mu Allah podari lijepi džennet.

  atik dzamijaSAFF: Možete li nam u kratkim crtama predočiti  historiju Atik džamije, tok njene obnove i program povodom njenog ponovnog otvaranja.

Sultan Sulejmanova džamija je ujedno najstarija džamija u Bijeljini i najstarija građevina na području Posavine i Semberije. Izgrađena je u razdoblju između 1521. i 1566. godine. Hazburško-osmanski rat 1716-1718. godine jedan je od najcrnjih razdoblja postojanja Atik džamije. Naime, nakon herojskog petodnevnog otpora Bijeljina je 1716. godine pala u hazburške ruke, a njeni Bijeljinci, samo zato što su bili muslimani, poubijani ili protjerani. Tom prilikom je džamija teško oštećena. Najvjerovatnije je tada džamija ostala bez svoje kupole. Džamije je odmah pretvorena u katoličku crkvu, te je za vrijeme hazburške okupacije, sve do 1739. godine služila kao katolička crkva. Beogradskim mirom 1739. godine Bijeljina i njena Sultan Sulejmanova Atik džamija ponovo dolaze u ruke Osmanlija. Muslimani se polahko vraćaju u Bijeljini, tako da je džamiji 1758/59. godine ponovo vraćena prvobitna funkcija. Džamije je kasnije renovirana 1893. godine. Tada je, između ostalog, sazidana nova munara od opeke, visine 20 metara. Munara je povišena za desetak metara 1912. godine, kada je dodata druga šerefa, čime je munara dobila sadašnju visinu od 30 metara. Zanimljivo je za spomenuti da je Atik džamija od te 1912. godine, pa sve do kraja Drugog svjetsko rata bila jedina džamija sa dva šerefeta u Bosni, i jedna od najviših. Inače, unutrašnje dimenzije džamije iznose 11,5×21, m sa zidovima debljine 1 metar. Visina džamije do strehe je 7,55 metara. Sultan Sulejmanova Atik džamija barbarski je srušena u razdoblju od 13. do 15. marta 1993. godine po direktivi najviših organa vlasti u Republici Srpskoj. Tačnije, tri jutra Bijeljinom su odjekivale eksplozije detoniranog eksploziva kojim su barbarski rušene i na kraju srušene sve bijeljinske džamije. Sve starine Atik džamije, uključujući i stare rukopise knjiga i mushafa su uništene.
Dozvole za obnovu bijeljinskih džamija su dodjeljene tek 23. januara 2002. godine. Tako je obnova džamije počela decembra 2002. godine. Po pronalasku stećaka ukopanih u temelje, pojavili su se određene neosnovane tvrdnje od određenih krugova u RS da je na mjestu Atik džamije bila pravoslavna crkva. Kada je međuentitetski arheološki tim zaključio da na mjestu Atik džamije nije nikada postojala nikakva crkva, gradnja je nastavljena. Temelj je završen do 5. maja 2003. godine, kada je temelj kurbanjen. 12. maja 2003. godine Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je donijela Odluku o proglašenju Sultan Sulejmanove Atik džamije nacionalnim spomenikom BiH.
Gradnja je nastavljena tako da je već 8. maja 2004. godine klanjan i prvi namaz u još uvijek nedovršenoj džamiji. Većina unutrašnjih radova i spoljašnjih radova, završena je tokom 2005. godine. Od 2005. godine do 2014. godine rađeni su uglavnom popratni objekti (sofa, turbe, ograda, šadrvan, uređenje dvorišta i sl.)
Program povodom svečanog otvorenja Sultan Sulejmanove, koji nosi naziv Svitanje Sultan Sulejmanove Atik džamije započeo je u ovu srijedu. Tada je otvorena izložba fotografija grada Bijeljine i džamija u tom gradu, gdje će posjetioci moći vidjeti i fotografije srušenih bijeljinskih džamija. U četvrtak, u 20.00 sat,i će biti prikazan dokumentarini film o obnovi bijeljinskih džamija. U petak, poslije akšam-namaza, je planiran mevlud. U subotu je svečano otvorenje Atik džamije koje počinje u 11.30 sati. Na otvorenju očekujemo dolazak reisu-l-uleme IZ u BiH Huseina ef. Kavazovića, ambasadora Turske u BiH, člana predsjedništa BiH Bakira Izetbegovića – ukupno više 200 zvanica. Takođe, očekujemo najmanje 20 000 posjetilaca.

  SAFF: Smatrate li da je upravo Sulejmanija, kao najstariji vjerski objekat na području Semberije, simbol Bijeljine i uopće Semberije?

  Atik džamija je bila i ostala simbol prepopznatljivosti Bijeljine u Domovini i svijetu što će se vidjeti upravo u pomenutoj izložbi. Nacionalni je spomenik pod zaštitom države BiH.

  SAFF: Bili smo svjedoci značajnog humanitarnog rada MIZ Bijeljina u vrijeme ovogodišnjih poplava. Aktivisti MIZ Bijeljina nisu pravili razliku između muslimana i nemuslimana. Možete li nam nešto više reći o humanitarnim aktivnostima MIZ Bijeljina glede poplava.

Pomagali smo svima pravljenja razlika. Osamdeset volontera Mektebskog centra je mjesec dana nakon poplava dostavljalo humanitranu pomoć (hranu, vodu, higijenska sredstva i ostalo). Treba pomenuti da je dolazak 50 turskih vatrogasaca iz Istanbula sa 19 specijalizovanih vozila u Bijeljinu, koji su, djelo MIZ Bijeljina.

SAFF: Kako danas žive bijeljinski Bošnjaci? Koliko je se stanje promijenilo otkako ste došli u Bijeljinu kao glavni imam?

Kao i prije rata, Bošnjaci  u Bijeljini se i sada bave uglavnom zanatsvom i poljoprivredom. Većina onih koja je radila u , otpuštena je tokom rata i skoro niko od njih nije vraćen na svoj prijeratni posao.

Generalno, danas je malo je zaposlenih u opštinskim i entitetskim upravama. Stanje bi moglo biti bolje.

  SAFF: Bijeljina je oduvijek, sve do posljednjeg rata bila multietnička, tolerantna sredina sa bošnjačkom većinom. Kako se odvija suživot između različitih naroda u Bijeljini nakon Agresije? Vjerujete li da suživot u Bijeljini ima budućnost?

BiH je prepoznatljiva različitostima koje su bile i ostale ukras ovog dijela Europe. Prosto je nezamislivo da bi drugačije moglo biti bilo gdje u BiH, pa tako i u Bijeljini.

  SAFF: Kakvi su dalji planovi Medžlisa Bijeljina u budućnosti?

  Ubuduće, između ostalog, planiramo obnovu preostalih bijeljinskih džamija, obrađivanje vakufskih poljoprivrednih površina, što smo sada u mogućnosti, budući da smo dobili donaciju TIKA-e koja se sastoji od traktora sa svim priključcima. Uz pomoć TIKA-e planiramo u bližoj budućnosti i gradnju fabrike za predadu voća i povrća, koja će zapošljavati 200 bijeljinskih Bošnjaka. Takođe, otkupivši Pašića kuću pored Mektebskog centra od njenih vlasnika, već smo krenuli u realizaciju projekta izgradnje Bošnjačkog školskog centra (BŠC).

Efendija Camiću, hvala na izdvojenom vremenu.

Hvala vama. Šaljem srdačan selam vašim čitateljima uz poziv da svojim prisustvom 16. avgusta uveličaju otvorenje Sultan Sulejmanove Atik džamije u Bijeljini.

atik bijeljina aaa