Stratfor: Kako izborni rezultat u Libanu može dovesti do građanskog rata

914

Piše: Abdullah Nasup

Uprkos dramatičnim događajima koji su obilježili parlamentarne izbore u Libanu 6. maja, dva dana nakon toga Libance je dočekala za njih još dramatičnija odluka: odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da se Sjedinjene Države povlače iz nuklearnog sporazuma s Iranom.

Libanci nisu imali nikakav stav povodom Trumpovog izbora za američkog predsjednika, no ova njegova odluka itekako može utjecati na njihovu sudbinu.

Na sumnjivim izborima popraćenim nizom nepravilnosti i slabim odzivom birača, parlamentarnu većinu osvojili su pijuni iranskog režima: Hezbolah i grupe koje su poslušne ovoj terorističkoj organizaciji.

Za Iran, Saudijsku Arabiju, Sjedinjene Države i Izrael, Liban je poligon za intenzivno međusobno natjecanje, stoga ne čudi da umedijskom izvještavanju o Libanu u posljednjih godinu dana dominiraju vijesti o raznim problemima.

To je mala zemlja bez nafte i rudnih bogatstava, a zemlje s takvim karakteristikama su obično nebitne u globalnoj politici i izbori u takvim zemljama ne pobuđuju pažnju „velikih“ sve dok ljudi ne naprave izbor koji im se ne sviđa i tako ih primoraju na intervenciju, kao što je 1914. godine Woodrow Wilson napao Meksiko da poduči Meksikance kako „trebaju glasati za dobrog čovjeka“.

Istu lekciju podučavaju Palestince u Gazi nakon što su 2006. godine izabrali Hamas. To je naljutilo Sjedinjene Države pa su podstakli Fetah da izvrše državni udar i nasilnim putem smijene vladu Hamasa 2007. godine. Kako puč nije u potpunosti uspio SAD su podržale Izrael u nametanju izolacije Gazi i nizu zločinačkih napada na pojas Gaze od 2008. godine.

Konstituirajuća sjednica novog libanskog parlamenta koji broji 128 mjesta, od kojih po ustavu jedna polovina pripada političkim predstavnicima kršćanskih, a druga muslimanskih vjerskih grupacija, neće se održati prije 20. juna, ali mnogi Libanci se plaše da će umeđuvremenu Izrael napasti njihovu zemlju.

Izraelski ministar Naftali Bennett nije mnogo pomogao u smanjivanju napetosti kada je sa svog Twitter profila poručio da „Izrael neće praviti razliku između Libana kao države i Hezbolaha i smatrat će libansku državu odgovornom za svaku akciju izvršenu s njenog teritorija“. Također, Hasan Nasrala nije djelovao na smirivanje situacije proglasivši Bejrut glavnim gradom „otpora“.

Libanci, pak, apstinenciom od izbora koja je dostigla 51%, poručuju da ih zanima samo otpor njihovim političarima ogrezlim u korupciji i nepotizmu.

Praksa građanskih ratova u Libanu

Libanski izbori su oduvijek formalni, a nerijetko su bivali uvertira u građanske ratove.

Kada je Bechara El Khoury pokušao da sebi osigura drugi predsjednički mandat 1952. godine, izbile su masovne demonstracije koje su ga spriječile u toj namjeri, a naslijedio ga je Camille Chamoun.

Chamoun je uz podršku CIA-e na parlamentarnim izborima 1957. godine iz izbornog procesa na parlamentarnim izborima udaljio dvojicu moćnih libasnkih lidera, sunijskog vođu Saeba Salama, i vođu druza Kamala Jumblatta. No, prava katastrofa desila se sljedeće godine kada je Chamoun, poput svog prethodnika, poželio da osvoji i drugi predsjednički mandat. Ovaj put izbio je građanski rat, pa je američki predsjednik Dwight Eisenhower bio primoran da pošalje marince da zaustave rat i osiguraju daljnje funkcioniranje sistema.

Nakon parlamentarnih izbora 1968. godine, Izrael je izvršio prvu obimniju vojnu operaciju protiv Libana. Izraelski komandosi su minirali tri civilna aviona na pisti međunarodnog aerodroma u Bejrutu.

Bila je to osvetnička akcija za otmicu izraelskog civilnog aviona kompanije El Al u Atini koju su izveli palestinski aktivisti PLO-a koji su djelovali iz Libana. Stavljajući teret odgovornosti na libansku vladu, Izraelci su ubrzali izbijanje građanskog rata.

Nakon predsjedničkih izbora 1976. godine Liban je ušao u vrtlog anarhičnih zbivanja i došlo je do građanskog rata u kojem su s jedne strane bili kršćani i šiijske grupe poput organizacije Amal Mouvment, a na drugoj libanske sunije i palestinske grupe.

Nakon što je libanski parlament 1982. godine izabrao kršćanskog lidera Bachira Gemayela za novog libanskog predsjednika, Izral je izvršio invaziju na Liban, a Gemayel je ubijen prije nego što je položio predsjedničku zakletvu.

Sredinom osamdesetih godina Iran formira novu šiijsku miliciju u Libanu pod nazivom Hezbolah. Ova organizacija je nakon potpisivanja Taifskog sporazuma o okončanju građanskog rata 1989. godine, jedina zadržala svoje naoružanje i zahvaljujući tome kasnije postala najjača sila u zemlji, do te mjere da joj ni regularna libanska vojska ne smije ništa. Velike količine svojih kapaciteta su upotrijebili u sirijskom građanskom ratu kako bi spasili Asada od gubitka vlasti.

Uobičajena politika

Sada kada je Trump odbacio nuklearni sporazum sa Iranom i kada je mogućnost da Iran obnovi svoj nuklearni program postala sasvim realna, novi sukob u Libanu, bez obzira koje vrste i forme bio, čini se gotovo izvjesnim.

Moguće je da će se  sukob desiti u formi izraelskih vazdušnih udara na iranske i cijeve Hezbolaha u Siriji, u čijem obuzdavanju će učestvovati i Rusija pružajući svojim napadnutim saveznicima efikasne sisteme protivvazdušne odbrane. Ili, možda Izrael direktno napadne ciljeve u Iranu ili ciljeve Hezbolaha u Libanu.

Ako, s druge strane, Hezbolah na te napade odgovori raketiranjem izraelskih civilnih područja, nema sumnje da će Izrael pristupiti razaranju infrastrukuture Libana širokih razmjera kao što se desilo 2006. godine.

Izraelski analitičar rezultat libanskih izbora komentirao je kao „ohrabrenje izraelske desnice da započnu razaranje libanske infrastrukture“.

Za Saudijsku Arabiju, Sjedinjene Države i druge iranske neprijatelje, ovaj scenario može izgledati privlačno, ali za Libance će to biti katastrofa. Ukoliko dođe do rata, civili u obje zemlje će preterpjeti velike štete, a ogromnu odgovornost za to ima Donald Trump koji nije prihvatio savjet evropskih saveznika da zadrži sporazum i ograniči se na inspekcije nuklearnih postrojenja i ublaži sankcije.