Piše: Branislav Antov Mikulić
‘Najezda azilanata’, ‘Bujica tuđinaca pred našim vratima’, ‘Poplava izbjeglica’ ‘Prijeti li nam potop migrantski?’, to su samo neki od ksenofobičnih novinskih naslova koje srećemo ovih dana. Čitamo da Evropa hoće graditi betonske zidove na svojim granicama, Mađarska ga je već započela prema Srbiji, Rumunjska to isto priželjkuje. I drugi mnogi.
Raste broj pobornika zatvaranja evropskih granica za strance. Sve brojniji su zagovornici krajnje restriktivne, takozvane ‘nulte imigracijske politike’. Sve više je pristalica betonskih ograda, bodljikavih žīca, svakojakih barijera i nepropusnih prepreka na vanjskim granicama Evrope. I broj takvih stalno raste, baš kao i plima siromaha i nesrećnika koji čekaju pred evropskim granicama, pod zidovima betonskim njenim – te plime ljudske, te braće nam i sestara koji očajnički stoje i vape pred bedemima sŕca naših. Pred srcima našim koja zaboraviše da smo stvoreni da budemo jednaki, da budemo jedno, da budemo isto. Da smo isti.
Svi smo mi azilanti. Svi mi što se na ovoj planeti rodismo. Svi smo mi tu samo privremeno, tu u velikom sabirnom centru azilantskom koji se Zemljom zove, kampu nevolje, plača, tuge i nesreće. I svi, pa i oni koji poneku koru kruha više od drugih imaju ili nešto od prividnog luksuza kojeg planetarni kamp izbjeglički pruža, svi se mi nadamo da ćemo nekako iz njega izaći, sanjamo da ćemo preći na drugu stranu granice, da ćemo tamo azil dobiti, utočište i dozvolu boravka. Još najradije državljanstvo s neograničenim rokom važenja i mogućnost nastanjivanja za vječnost cijelu.
No, za nastaniti se preko granice, izvan ovog izbjegličkog kampa, a planetarnog, nije dovoljno znati plivati u vodama Mediterana, moći stotinama kilometara pješačiti po vrletima Balkana i kradomice se umjeti provlačiti pored karaula, kula i žica pograničnih, nije dovoljno imati hrpe novca za potplatiti gramzive taksiste, pohlepne carinike, stražare i ljute pse njihove da nas vode i propuste preko granica evropskih, nije dovoljno imati sreće pa biti neuhvaćen u tunelu koji ispod La Manša vodi u zemlju snivanog blagostanja, u raj britanski.
Za dobiti nam azil kod Tvorca svijeta svog, za naći utočište u Domu njegovom, ovozemaljskom ili nekom drugom, a u kojeg bar pola svijeta (kaže da) vjeruje, srce nam je potrebno. Srce čisto bez imalo zla, a puno ljubavi. Srce koje voli, koje saosjeća sa tuđom patnjom, koje je spremno dijeliti ono što ima, srce koje hoće davati i darivati. A pri tom zna biti ponizno, opraštajuće i toplo – i puno dobrodošlice za svakoga. Posebno za braću i sestre ojađene ratom, bijedom i nevoljom svakojakom, za sve ubožnike koji na naša vrata kucaju, koji vapeći spas, utočište, azil od nas traže. Kao i za one koji pomoć našu priželjkuju, pa da s nama zajedno od doma njihovog, napuštenog, ponovo utočiste sebi načine, da u njemu čovjeka dostojan novi, bolji život voditi mogu. I da onda svi, i oni i mi, radosno život darovan slavimo i Tvorca koji nam taj poklon najveći podade.
Jedno nam samo treba. Za azil duši našoj, spas sadašnji i posthumni, trebamo srce koje grli sve bližnje naše, pa i one koji nam izdaleka dolaze -bližnje koje sada po prvi puta srećemo, po prvi puta sada, kada su tu, pred vratima našim, a uplakani. Samo takvo naše srce može smiraj duši nam donijeti, ka utočištu i azilu trajnom je povesti.
Saff.ba
O autoru:
Dr. Branislav Mikulić, nekoć naučni saradnik Ekonomskog institute Univerziteta u Sarajevu (1975-1990) se niz godina intenzivno bavio istraživanjem uzroka, prirode i posljedica masovnih vanjskih migracija. Poseban interes je pokazivao za pitanja medjuzavisnosti izmedju vanjskih migracija i razvoja – ekonomskog, socijalnog, demografskog. Niz je Mikulićevih naučnih radova – članaka, studija, knjiga i monografija- na ovu temu.
Kasnije (1991-2005) se, kao expert nizozemske vlade nastavio baviti sličnim temama, no ponajviše istraživanjima socijalnog položaja ranjivih grupa, kao i pitanjima siromaštva i ekonomske nejednakosti. Potom je u Irskoj (2005-2012), radeci za Evropsku komisiju, (Eurofound) osmišljavao i vodio znanstvene projekte u domenu socijalne isključenosti, nejednakosti u kvalitetu (i standardu) života medju različitim socijalnim grupama unutar zemalja Unije ali i istoimenim razlikama medju zemljama u Uniji.
Od 2013 Branislav živi i radi u Amsterdamu, gdje djeluje kao freelance publicist i spisatelj.
