Osim Orića, istom optužnicom je obuhvaćen i pripadnik ARBiH i Orićev saborac Sabahudin Muhić, a na teret im se stavljaju navodna ubistva trojice zarobljenih srpskih vojnika u selima Zalazje, Lolići i Kunjerac.
Na klupi za svjedoke prvi se pojavio Zulfo Salihović, koji je svjedočio o akciji u selu Zalazje u julu 1992. godine, u kojoj, kako je kazao, nije lično učestvovao, ali je dan kasnije, odnosno 13. jula, zajedno sa 15-tak ljudi iz jedinice otišao kako bi izvršili pretres terena i pronašli tijela onih koji su poginuli dan ranije u akciji na selo Zalazje.
Salihović, koji je bio pripadnik jedinice “Sućeska”, kojom je komandovao njegov dajidža Zulfo Tursunović, ispričao je da je, u dogovoru sa Tursunovićem, 12. jula ostao u Srebrenici kako bi dočekao ranjenike.
Sljedeći dan je, kako je ispričao, na lokalitetu Ažličkog potoka vidio tijela sedam do deset poginulih vojnika RS-a, među kojima je, kako su mu kazali njegovi saborci Hajdin i Fikret Mehmedović, bio i sudije Slobodan Ilić, kojeg od nije poznavao odranije. Za Ilića su mu, kaže svjedok, vojnici rekli da je bio “najveća zvjerka među Srbima”, te da im je drago što je ubijen.
– Lice mu je bilo krvavo, a na sebi je imao maskirnu uniformu – posvjedočio je Salihović, te dodao da nisu tačni navodi da je Ilić imao brkove i bradu, a što su ispričali neki svjedoci, među kojima i zaštićeni svjedok O1. Osim njega, rekli su mu da je među ubijenima bio i “svirač – neki žešći artiljerac”.
Salihović je negirao iskaze ranijih svjedoka da je vozilo jedinice “Sućeska”, tamnozeleni “tamić”, koji je korišten za izvlačenje ranjenih i poginulih boraca ARBiH vozio Amir Salihović, zvani Arkan. Kako je kazao, “tamićem” je upravljao sin Zulfe Tursunovića, Faruk Tursunović, kojeg zovu Farkan.
Svjedok je kazao da je poznavao sve pripadnike jedinice “Sućeska”, te da odgovorno tvrdi da zaštićeni svjedok Tužilaštva 01 nije bio u jedinici, niti ga poznaje.
Nakon Salihovića svjedočio je Mirsad Mustafić, inače amidžić kontraverznog svjedoka optužbe u ovom predmetu Ibrana Mustafića, koji je, između ostalog negirao da je tokom 1992. bila moguća bilo kakva komunikacija sa Srebrenicom, a što je tvrdio Ibran Mustafić.
Svjedok, koji je cijeli rat proveo u Tuzli, kazao je da je jedina veza bila preko radioamartera, a da je pisana komunikacija počela tek nekad 1994. godine. Također je, odgovarajući na pitanja advokatice Lejle Čović, rekao da “nema teoretske šanse” da je on bilo kome pokazao papir sa imenima zarobljenih vojnika RS-a (kako je također prilikom svjedočenja tvrdio njegov rođak, op.a.), te dodao da svako ko to tvrdi ne govori istinu.
Faktor.ba
