Piše: Nezir Halilović
Ress se dva puta spominje u Kur'anu. Prvi put u suri Furkan, a drugi put u suri Kaf. Uzvišeni Gospodar svjetova u tim ajetima kaže: A i narod Nuhov smo, kad su poslanike u laž utjerivali, potopili i ljudima ih poučnim primjerom učinili, a nevjernicima smo patnju bolnu pripremili, i Adu i Semudu i stanovnicima Ressa i mnogim narodima između njih – svima smo primjere za pouku navodili, i sve smo poslije sasvim uništili. (El-Furkan, 37.-38.)
Prije njih poricali su narod Nuhov, i stanovnici Ressa, i Semud i Ad, i narod faraonov, i narod Lutov, i stanovnici Ejke i narod Tubba; svi su oni poslanike lažnim smatrali i kaznu Moju zaslužili. (Kaf, 12.-14.)
Kao što vidimo u oba slučaja, govor o Ressu je došao u kontekstu govora o uništenim mjestima i narodima: Adom, Semudom, Ejkom i Tubbom.
Šta je to Ress
Kao što se vidi iz navedenih ajeta, Ress je očigledno mjesto čiji su stanovnici učinili nešto toliko gnusno i krupno da su zaslužili da budu spominjani zajedno sa najgorim narodima ovoga svijeta. Glasoviti mufessir Ibn Džeriri et-Taberi o tome kaže: “Ulema se razišla u pogledu toga ko su stanovnici Ressa koji se spominju u Kur'anu. Tako Ibn Abbas kaže: ”Stanovnici Ressa su jedno od naselja naroda Semud.” Međutim, drugi kažu da se radi o jednom od sela Jemame koje se naziva Feldž. Tako Ikrime kaže: “Stanovnici Ressa u Feldžu su, ustvari, ljudi o kojima se govori u suri Jasin.” Treći kažu da su to, ustvari, ljudi koji su svoga poslanika zatrpali u bunar. Tako Ikrime kaže: “Ress je bio bunar u koji su oni zatrpali svoga poslanika.”
Isto mišljenje se navodi i od Ibn Abbasa koji kaže: “Ashabi-Ress su dobili ime po bunaru koji se zove Ress.” Mudžahid kaže: “Ress je bunar sa kojeg se napajao cijeli jedan narod.” Ebu Džafer kaže: “Najispravnije mišljenje, po meni, je da je Ress bunar sa kojeg se napajao cijeli narod, jer je općepoznato u jeziku Arapa da oni svaku iskopinu, bila ona bunar, kabur ili slično, nazivaju Ress, kao što o tome govore stihovi u kojima se pod ”ressom” misli na rupe, tj. iskopine, a ne znam da postoji kazivanje o bilo kojem drugom narodu spominjanom u Kur'anu zbog iskopanih rupa do ashabul-uhduda (kazivanje o rovu) na što ćemo se osvrnuti kada dođemo do tumačenja sure El-Burudž, a ako se radi o nekim drugim ljudima, o tome nemamo ništa izuzev predaja koje govore o ljudima koji su zatrpali svoga poslanika u bunar. O tome Muhammed b. Ka'b el-Kurezij kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Prvi čovjek koji će na Sudnjem danu ući u Džennet je jedan crni rob i to zato što je Uzvišeni Allah odabrao jednog poslanika iz tog mjesta pa mu se niko nije odazvao izuzev tog crnog roba. Zatim su se stanovnici tog mjesta okrenuli protiv tog poslanika, a.s., pa su iskopali bunar u koji su ga bacili, a zatim su na njega stavili ogromnu stijenu. Taj crni rob je svakog dana odlazio da sakuplja drva, pa bi donosio drva na svojim leđima i prodavao ih, a od tog novca bi kupio hranu i vodu, pa bi dolazio do tog bunara i podizao stijenu, za što mu je Uzvišeni Allah davao snagu, pa bi spuštao tu hranu i vodu poslaniku, a.s., a zatim bi je vraćao onako kako je bila postavljena. To je potrajalo onoliko koliko je Uzvišeni Allah htio da traje. Jednoga dana otišao je ponovo da sakuplja drva kao i uobičajeno, pa kada je sakupio drva i zavezao svoj snop i krenuo da ga uprti na svoja leđa, osjetio je drijemež, te je legao i zaspao čvrstim snom, a onda je Uzvišeni Allah učinio da on spava sedam godina. Zatim se probudio, protegnuo i prevrnuo na drugu stranu i ponovo zaspao, a Allah je učinio da spava još sedam godina. Nakon toga se probudio, pa je podigao svoj svežanj misleći da je spavao samo dio dana, došao je do svog mjesta i prodao drva. Potom je kupio hranu i vodu, kao što je uvijek i činio, te je otišao do onog bunara, ali usprkos svim pokušajima nije ga mogao pronaći. Za vrijeme dok je on spavao njegov se narod pokajao za ono što je učinio sa svojim poslanikom, pa su ga izvadili iz tog bunara i povjerovali i priznali ga za Allahovog poslanika. Poslanik ih je uvijek pitao za tog crnog roba, a oni mu nisu znali odgovoriti šta se desilo sa njim, sve dok taj poslanik nije umro, nakon čega je Uzvišeni Allah probudio crnog roba iz sna.'”
Međutim, Ibn Džerir kaže: “Očigledno je da su ljudi spomenuti u ovoj predaji povjerovali svome poslaniku i izvadili ga iz rupe u koju su ga prethodno bacili, tako da ne bi trebalo da se na njih odnose riječi o ashabu-Ressu, jer nas je Uzvišeni Gospodar svjetova obavijestio da je On stanovnike Ressa žestoko kaznio i uništio, osim u slučaju da se radi o potonjim generacijama koje su unijele novotarije i odmetnuli se od svoje vjere. Jer se kaže u ajetu: i mnogim narodima između njih.” (Taberi, Tefsir, 19./15.)
Ibn Abbas kaže: “Pitao sam Ka'ba o ashabu-Ressu, pa mi je rekao: “Radi se o čovjeku o kojem se govori u suri Jasin, a koji je rekao: ‘O narode moj, slijedite poslanike!’, pa ga je njegov narodu pogubio i bacio u njihov bunar koji se zvao Ress.” Isto kažu Mukatil i Sudijj: “To su ljudi koji se spominju u suri Jasin, tj. stanovnici Antakije. Ress je njihov bunar i u njemu su pogubili Habiba en-Nedžara, vjernika koji se spominje u suri Jasin, pa su prozvani po tome.”
Međutim, Alija b. Ebi Talib kaže: “To su ljudi koji su obožavali stablo bijelog bora, pa je njihov poslanik uputio dovu protiv tog stabla, a on je jedan od potomaka Jehude, pa se stablo osušilo. Na to se njegov narod silno rasrdio, pa su ga ubili i bacili u bunar. Nakon toga su ih prekrili crni oblaci i gromovi iz njih uništili su ih i sve spalili.” Ibn Abbas kaže: “To su ljudi iz Azerbejdžana. Oni su ubijali svoje poslanike, pa im se sasušilo sve bilje, drveće i usjevi, tako da su poumirali od gladi i žeđi.” Vehb b. Munebbih kaže: “Oni su bili vlasnici bunara pa bi često sjedili kod njega. Obožavali su kipove pa im je Uzvišeni Gospodar svjetova poslao Šuajba, a.s., a oni su ga odbacili i proglasili lašcem i neprestano vrijeđali i ugnjetavali, ogrezli u svome nevjerovanju i oholosti. Dok su tako jednog dana sjedili kod bunara srušile su im se kuće i bunar zajedno sa njima, potonuli su u zemlju i sve ih je Uzvišeni Allah uništio.”
Katade, pak, kaže: “Ashabu-Ress i ashabu-Ejke su dva naroda kojima je Uzvišeni Allah poslao jednog poslanika, Šuajba, a.s., pa su ga oni odbacili, a Uzvišeni Allah ih je kaznio sa dvije kazne.” (Kurtubi, Tefsir, 13./32.) Maverdi kaže da je to prvi narod čije su žene “izmislile” i počele praktikovati lezbejstvo. S njim se slaže i Džafer b. Muhammed koji prenosi od svoga oca: “Ashabu-Ress je narod koji je podsticao svoje žene na lezbejstvo, tako da su sve njihove žene bile lezbejke.” Enes prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Jedan od predznaka Sudnjega dana je to kad se počnu muškarci zadovoljavati sa muškarcima, a žene sa ženama.” El-Dževziji navodi zanimljivu predaju od Ka'ba el-Ahbara koji kaže: “Uzvišeni Allah je učinio da se trinaest poslanika rodi osunećeno (obrezano): Adem, Šit, Idris, Nuh, Sam, Lut, Jusuf, Musa, Šuajn, Sulejman, Jahja, Nasef i Muhammed, s.a.v.s.” Sličnu predaju navodi i Muhammed b. Hubejb el-Hašimi koji kaže: “Njih je četrnaest: Adem, Šit, Nuh, Hud, Salih, Lut, Šuajb, Jusuf, Musa, Sulejman, Zekerijja, Nasef, Hanzala b. Safvan – poslanik ashabu Ressa, i Muhammed, s.a.v.s.”
Kazivanje o bunaru
Međutim, nalazimo i predaje koje kazivanje o ovom bunaru vežu za ajete iz sure Hadždž u kojima Uzvišeni kaže: I koliko smo naselja uništili, čiji su žitelji grješnici bili, i ona su opustjela, samo su ruševine ostale! I koliko bunara ima zapuštenih i koliko visokih palata ima praznih! Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima. (El-Hadždž, 45.-46.) Vidimo da se i u ovom ajetu izravno govori o bunaru i to u množini. Kaže se da se ovi bunari i dvorci spomenuti u ajetu nalaze u Hadramevtu. Dahhak, Salebi, Ebu Bekr el-Makrei i dr. spominju da je bunar Ress i da se nalazio u blizini Adena u Hadramevtu. Ta zemlja se zvala Hudur i u nju je došla skupina od četiri hiljade vjernika koji su se sa Salihom, a.s., spasili od kazne koja je zadesila njihov narod, pa čim je Salih, a.s., došao u tu zemlju preselio je na Ahiret, pa se to mjesto nazvalo Hadramevt (došla je smrt), jer je Salih umro čim je tu došao. Pa su tu sagradili naselja i okupljali se oko tog bunara. Zatim su izabrali sebi za vođu čovjeka zvanog El-Ales b. Džellas b. Suvejd, a Gaznevi kaže da se zvao Džehles b. Džellas, koji je imao izuzetno pristojan život, a za njegovog pomoćnika uzeli su Sinhariba b. Suvadu. Tu su živjeli dugo godina tako da im se broj znatno povećao. Jedina voda sa koje se napajao cijeli grad bila je ona iz bunara i sa njega su se napajali svi ljudi, stoka i životinje jer je imao brojne koloture kojima se izvlačila voda i mnogi ljudi su bili zaduženi za njih, a vodu su izvlačili brojnim bakrenim kantama od kojih su neke bile namijenjene za točenje vode ljudima, druge životinjama, treće domaćoj stoci. Voda se točila i danju i noću i oni osim te vode nisu imali nikakve druge. Vladar kojeg su sebi izabrali živio je veoma dugo. Kada mu je došao smrtni čas i kada je umro, oni su ga balzamovali kako mu tijelo ne bi istruhnulo i kako mu se lik ne bi promijenio, isto su činili i sa svim svojim umrlim. Vladar im je potpuno odgovarao jer je bio pravedan i vodio je brigu o njima tako da im je jako teško palo kada je on umro i uvidjeli su da se stanje u njihovoj zajednici osjetno pogoršalo, pa su stali svi uglas plakati i jadikovati za svojim vladarem. Taj momenat je iskoristio šejtan pa je ušao u mrtvo tijelo njihovog vladara, iako je prošlo mnogo vremena nakon njegove smrti, pa im se obratio riječima: “Ja uopće nisam umro, ali sam bio malo odsutan od vas samo da vidim kako ćete postupiti!” Na to su se zapanjeni ljudi izuzetno obradovali i razveselili. Onda je naredio da se između njega i njih postavi zastor, neka pregrada, iza koje će im se obraćati da ne bi prepoznali smrt na njegovom tijelu. Ljudi su ga poslušali i smjesta su napravili kip u njegovom liku iza kojeg su postavili zastor. Taj kip uopće nije jeo, ni pio. Onda ih je on obavijestio da neće nikada umrijeti i da je on njihov bog. Sve to govorio im je šejtan umrlim jezikom njihovog vladara, a većina ljudi tog naroda mu je povjerovala i samo nekolicina je ostala čvrsto na ranijem vjerovanju. Kad god bi im se šejtan obratio savjetovao ih je da ga čvrsto i odlučno obožavaju što su oni zdušno činili. Onda im je Uzvišeni Allah poslao poslanika kojem je objava dolazila samo u snu, a nikada na javi, a zvao se Nazle b. Safvan. On im je objašnjavao da je kip obični kamen bez duše i da ih je šejtan sve prevario i da se Uzvišeni Allah nikada ne pretvara u Svoja stvorenja, niti im sliči, a da nijednom vladaru nije dozvoljeno da sebe pripisuje kao Allahovog druga i ortaka. On im je vazio, savjetovao ih, upozoravao na Gospodarovu kaznu i bolne patnje, pa su se oni neprijateljski počeli ponašati prema njemu, stali ga vrijeđati, uznemiravati i napadati, a on im je govorio da će ih on stalno pozivati i nije to prestao činiti sve dok ga jednog dana nisu ubili na pijaci i bacili ga u bunar. Tog trena počela ih je stizati bolna patnja. Omrknuli su iscrpljeni žeđu bez imalo vode, a kada su se probudili sva voda se povukla iz bunara i bio je potpuno presušio. Tada su svi uglas i ljudi i žene i djeca, čak i stoka i životinje, stali jaditi i zapomagati od žeđi sve dok nisu svi do jednog pocrkali od žeđi. Njihove kuće su naslijedili kojoti i gušteri, a njihove plodne bašče zamijenjene su bodljikavim trnjem tako da se iz tog naselja i danas čuje samo dernjava džinna i zavijanje lavova, da nas Uzvišeni Allah sačuva toga. (Kurtubi, Tefsir, 12. / 76.)
Suhejli kaže: “Niko se ne može približiti tom mjestu ni na nekoliko milja a da ne čuje iz njega glasove džinna i ostale strašne zvuke. Sve njihove ljepote su zamijenjene užasima i strahotama. Uzvišeni Allah ih je naveo kao primjer, podsjećanje i opomenu za nepokornost i loš završetak svih onih koji postupaju suprotno Njegovim uputstvima, da nas Uzvišeni Gospodar svjetova sačuva toga.
