Piše : Nezir Halilović
Ovo je kazivanje o Asefu, Sulejmanovom, a.s., veziru i pisaru. Istina je da se Asef nigdje direktno ne spominje u Kur'anu, ali zato čitajući Kur'an, konkretno suru En-Neml (Mravi), možemo naći veoma zanimljivo kazivanje koje detaljno govori o Sulejmanu, a. s., i Belkisi, kraljici od Sabe, te njenom prijestolju. Zbog dužine kazivanja nećemo ga navoditi. U okviru tog kazivanja spominje se jedna veoma zanimljiva scena. Naime, iščekujući dolazak Belkise, kraljice od Sabe’, i njene delegacije Allahov poslanik, Sulejman, a.s., putem objave već je bio obaviješten da oni dolaze pokorno, s ciljem da prihvate islam. Kada su već bili u neposrednoj blizini njegove prijestolnice u Kudsu (Jerusalemu), Sulejman, a.s., se obraća svojim uglednicima: “O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?” “Ja ću ti ga donijeti”, reče Ifrit, jedan od džinova, prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, a ja sam za to snažan i pouzdan.” “A ja ću ti ga donijeti, reče onaj koji je učio iz Knjige, prije nego što okom trepneš.” I kad Sulejman vidje da je prijesto već pred njega postavljen uzviknu: ‘Ovo je blagodat Gospodara moga Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti, a ko je zahvalan u svoju korist je zahvalan, a ko je nezahvalan, pa Gospodar moj je neovisan i plemenit.” (En-Neml, 38-40.)
Zašto baš Belkisino prijestolje?
Navodi se da je, nakon što su se njeni izaslanici vratili od Sulejmana, a.s., sa odbijenim poklonima i novom Sulejmanovom porukom, Belkisa rekla: „Tako mi Allaha, znala sam da ovo nije kralj. Mi nemamo snage protiv njega i ne možemo se porediti s njime u veličini“, pa mu je poslala novu poruku: „Dolazim ti sa velikašima svoga naroda da vidim šta naređuješ i kakvoj nas to vjeri pozivaš.“ Zatim je naredila da se njen prijesto na kojem je sjedila, a koji je inače bio od zlata, bisera i topaza umota u sedam omota i čuva. A lično je krenula ka Sulejmanu na čelu sa dvanaest hiljada svojih velikaša iz Jemena. U međuvremenu, džin je dolazio Sulejmanu svakog jutra i večeri da ga izvještava o kraljici Belkisi. Kada su se oni približili Sulejman, a.s., im se obratio sa svojim zahtjevom: “O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?” Nije dugo morao čekati na odgovor bez obzira o koliko teškom poduhvatu se radilo.
Brzopleti džin i učeni čovjek
Na samom početku rasprave moramo se podsjetiti na Sulejmanovu, a.s., dovu koju navodi Kur'an: “Gospodaru moj” – rekao je – “oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti, uistinu, bogato daruješ!” (Sad, 35.) Dove Allahovih poslanika se primaju, pa je tako primljena i ova dova, koju će Sulejman, a.s., potvrditi kroz svoju neprekidnu zahvalnost i priznavanje Allahovih blagodati: ”I Sulejman naslijedi Davuda i reče: ‘O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!” (En-Neml, 16.) Uzvišeni Allah mu je podario vlast koju nije podario nikada nikome prije, niti će je podariti nikome poslije i dobio je ono što nikada ni jedan čovjek nije: potpuno su mu bili potčinjeni džini, šejtani i vjetar, a ljudima je dato razumijevanje govora ptica – nemušti jezik od tada datira. Na Sulejmanov, a. s., zahtjev u trenu se kao dobrovoljac javlja Ifrit – a Ifrit je silni, ogromni džin, pravi kolos među njima, i sam ukazuje na vrijeme koje mu je potrebno da ga donese, ističući svoje samopouzdanje i snagu: “Ja ću ti ga donijeti”, reče Ifrit, jedan od džinova, prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, a ja sam za to snažan i pouzdan.” Slavljen neka je Allah, od Kudsa do Jemena je tada bila udaljenost od četiri mjeseca putovanja, dva u odlasku i dva u povratku, pa ipak je Ifrit tvrdio da će to prijestolje donijeti do kraja tog sastanka. Međutim, iako je Ifritova ponuda fascinirajuća, Sulejman, a. s., je najbolje znao šta mu je sve Uzvišeni Allah podario. Zato on na tu ponudu odgovara negativno i pita može li neko još brže donijeti prijestolje. Ponovo nije morao dugo čekati odgovor, ali ovaj put je to bio odgovor od čovjeka, a ne džina: “A ja ću ti ga donijeti, reče onaj koji je učio iz Knjige, prije nego što okom trepneš.” Kaže se da mu je nakon toga rekao da pogleda u pravcu Jemena, a zatim je ustao, uzeo abdest i zamolio Uzvišenog Allaha. Prije nego što je Sulejman išta osjetio i prije nego što je trepnuo okom prijesto je već bio postavljen pred njega. Poslanikov komentar je bio podudaran veličini djela i Allahove blagodati: ”I kad Sulejman vidje da je prijesto već pred njega postavljen uzviknu: ‘Ovo je blagodat Gospodara moga Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. Na kraju Sulejman, a.s., ukazuje na jednu od najvećih mudrosti ovoga svijeta koju mnogi ljudi nikada neće shvatiti, a to je da mnogi misle da svojom pokornošću „čine uslugu“ Uzvišenom Allahu, ili u najmanju ruku „čine nešto Njemu u korist“, što je totalna zabluda i neznanje. Zato Sulejman, a.s., naglašava mudrost svih ibadeta, a posebno zahvalnosti, kao ključnog odnosa svakog čovjeka prema svome Gospodaru i Njegovim blagodatima. Sulejman, a.s., komentariše taj čin i istovremeno upućuje poruku svim ljudima do Sudnjega dana: ”A ko je zahvalan u svoju korist je zahvalan, a ko je nezahvalan, pa Gospodar moj je neovisan i plemenit.” (En-Neml, 38-40.)
Šta su rekli islamski učenjaci
Jezid bin Rumman o ovom događaju kaže: “Sulejman, a.s., je, nakon Ifritove ponude da će mu donijeti Belkisin prijesto prije nego što ustane sa svog mjesta, poželio još brže od toga. Tad je rekao Asif bin Berhijja, koji je bio jedan od iskrenih, i koji je znao Allahovo, dž.š., najveće ime: “Ja ću ti ga donijeti prije nego što okom trepneš.” Od Zuhrija se prenosi da je rekao: “Čovjek kome je dato znanje iz Knjige, zamolio je Allaha, dž.š., sljedećom dovom: “O Bože naš, Gospodaru svega, nema drugog boga osim Tebe, molim Te pošalji mi Belkisino prijestolje.” Nakon te dove njeno prijestolje se pojavilo pred njima.” U pogledu ovog Mudžahid kaže: “Kad se Allahovo, dž.š., najveće ime Zul-Dželali vel-Ikram, iskreno spomene u dovi, Allah, dž.š., tu dovu uslišava.” Se’id bin Džubejr o Allahovim riječima “prije nego što trepneš okom” kaže: “Kada je došao red da govori onaj kome je dato znanje iz Knjige, rekao je: ‘Ja ću pogledati u Knjigu Gospodara moga, a zatim ću ti doći sa njenim prijestoljem prije nego što okom trepneš.’ Zatim je izgovorio riječi na koje se Belkisino prijestolje iz zemlje pojavilo pred njima. Sulejman je jasno mogao vidjeti kako se prijestolje pojavljuje pred njim, a kad mu čovjek reče: “Trepni okom!”, nije stigao ni potpuno trepnuti, a prijestolje je već bilo pred njim.” Malik bin Enes tvrdi da su Belkisa, njeno kraljevstvo, dvorac i prijestolje bili u Jemenu, a Sulejman u Šamu. U to vrijeme bio je potreban čitav mjesec putovanja da se iz Jemena dođe do Šama i isto toliko da se vrati nazad. Zbog toga je Sulejman, a.s., rekao: “Ovo je blagodat Gospodara moga Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti.” Iz ovoga događaja Katade izvodi zaključak da je ljudima dato više znanja nego džinima, u što su se džini i uvjerili. U pogledu spomenutog čovjeka Abdurrahman bin Zejd bin Eslem kaže: “Taj čovjek je zamolio Allaha, dž.š., sa jednim od Njegovih imena, pa je nakon toga Belkisino prijestolje preneseno iz Jemena pred Sulejmana, a.s.. To Allahovo ime nije znao čak ni Sulejman a.s., iako mu je dato veliko znanje.”
Za razliku od uobičajenih dunjalučkih vladara koji likuju pred prizorima svoje moći i blagodati, uzdižući se nad svojim podanicima i, nerijetko, svim stvorenjima, Sulejman, a.s., taj događaj koristi da potvrdi Allahove blagodati podarene njemu i ostalim ljudima, i da obavezno zahvali Uzvišenom Allahu na tome. Tako njegova zahvalnost postiže potpuno zatvoreni krug, počevši od najmanjih sitnica, pa do ovako fantastičnih stvari pravih čudesa kakvo je prebacivanje prijestolja teškog nekoliko tona iz Jemena u Kuds za manje od treptaja oka. Upravo ovaj momenat je za nas i najznačajniji u ovom kazivanju, da, po uzoru na Allahovog poslanika Sulejmana, a.s., budemo zahvalni našem Gospodaru na svim sitnicama, a pogotovo na krupnim, jedinstvenim stvarima koje nam je podario.
Ko je čovjek koji je čitao iz Knjige?
Ulema se razišla u pogledu osobe koju spominje Uzvišeni Allah u kontekstu citiranog ajeta. Dr. Muhammed Bekr Ismail naglašava da to znanje ne koristi niti šteti. To su koloritne informacije o suštini događaja koje pomažu čovjeku da se potpunije uživi u kur'ansko kazivanje i koje raspiruju čovjekovu maštu. Osoba koja može prenijeti prijestolje teško nekoliko tona iz Jemena do Kudsa za manje od treptaja oka!!! Zar se preko ovakih detalja može nonšalantno preći i zar postoji čovjek koji ne bi to znanje i sposobnost poželio sebi!? Ovdje ćemo navesti mišljenja najznačajnijih učenjaka koji govore o tome, s tim da moramo naglasiti kako se većina islamskih učenjaka slaže da se radi o čovjeku. Ibn Abbas, tumačeći ove Allahove riječi “onaj koji je učio iz Knjige”, kaže da se one odnose na Asefa, Sulejmanovog, a.s., pisara, a Katade, Sedijj i Ebu Salih smatraju da se radi o čovjeku iz Benu Israila zvanom Asef. Zuhejr bin Muhammed smatra da se radi o čovjeku koji se zvao Zunnun, a kojem je dato znanje iz Knjige. Međutim, Mudžahid smatra da se zvao Ustum.
Ostala mišljenja
Ulema koja ne prihvata mišljenje da se u navedenim ajetima radi o Asefu, Sulejmanovom pisaru i veziru, okrenula se za drugim mišljenjima. Već smo rekli da rasprave o tome uopće ne utiču na samu suštinu pouke kazivanja.
To je bio Sulejman
Jedan dio uleme odbacuje mišljenje da se ovdje radi o Asefu, Sulejmanovom pisaru i veziru, i kažu da je to bio Sulejman lično i navode svoje diskusije o tome, navodeći kao razlog logički dokaz da je apsurd da neko za vrijeme poslanika zna ono što ne zna poslanik, a da i sam nije poslanik. Međutim, nigdje se eksplicitno ne kaže da Sulejman, a.s., nije znao najveće Allahovo ime, a iščitavajući navedene ajete stiče se utisak kako je Sulejman, a.s., želio da potvrdi i uživa u blagodatima koje mu je Uzvišeni Allah podario. Lahko možemo vidjeti potvrdu tih blagodati kroz zahvalnost koju Sulejman, a.s., iznosi na kraju tog događaja. “Ovo je blagodat Gospodara moga Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti… Moramo naglasiti da o tome nemamo kategoričkih hadisa koji bi definitivno okončali rasprave o tome. Međutim, glasoviti učenjak Suhejli kategorički odbacuje to mišljenje i tvrdi da ono potpuno odudara od kur'anskog teksta.
On je bio džin musliman
Druga, pak, skupina kaže da je to bio džin musliman koji je znao najveće Allahovo ime. Ali i ovo mišljenje je veoma slabo jer su džini već ukazali na svoje moći kroz riječi Ifrita, najjačeg među njima.
To je bio Džibril, a.s.
Manji dio učenjaka ističe da je Sulejmanovom zahtjevu udovoljio Džibril lično, a neki kažu da se ne radi o Džibrilu nego je u pitanju drugi melek kojeg je Uzvišeni Allah dao Sulejmanu, a.s., da ga pomogne njime.
Neki kažu da je to bio Hidr, a.s.
Ibn Luhej'a iznosi čak i takvo mišljenje koje je definitivno najslabije među svim navedenim, na osnovu saglasnosti učenjaka koji govore o tome.
Dovom spriječio ugnjetavanje ljudi
Džafer prenosi od Ismaila es-Sedijja da je rekao:
“U prošlim vremenima u Benu Israilu je živio jedan vladar u čijem kraljevstvu je živio jedan čovjek koji je znao Allahovo najveće ime. Vladar je tražio tog čovjeka na sve strane, a čovjek saznavši za vladarevu potragu, sakri se na jedno skrovito mjesto. Vidjevši da ga ne može naći, vladar se rasrdi i poče kažnjavati nedužni narod zbog toga. Ne mogavši više trpjeti sve patnje i ugnjetavanja, jedan čovjek dođe do njega pa mu reče: ‘O čovječe, vladar nas nemilosrdno tlači i ugnjetava samo zbog tebe. Izađi pred njega i spasi ovaj nedužni narod neviđenog nasilja.’ Čovjek to smjesta učini i dođe pred vladara. Vidjevši ga pred sobom, vladar ga odmah upita:
‘Ti si taj koji zna Allahovo najveće ime!? Hoću smjesta da mi ga kažeš!’
Čovjek mu smireno reče: ‘Prvo mi dovedite velikog, radom neiscrpljenog, mladog vola.’
Odmah mu dovedoše takvu životinju koja je bila toliko velika i silna da joj se niko nije smio ni približiti.
Čovjek joj bez ikakvog straha priđe i šapnu nešto u uho. Istog momenta, vo se, poput kakve velike kule, stropošta na zemlju. Zatim se čovjek okrenu vladaru i reče:
‘Vladaru, ostavi Benu Israil na miru ukoliko ne želiš da te snađe ovo što je snašlo ovog vola.’
Nakon toga vladar više nije ugnjetavao Benu Israil.”
