Autor: John Sudworth /BBC
Dana 12. jula 2015. godine posredstvom satelita snimljene su pustinje i oaze pored kineskih gradova na krajnjem zapadu ove zemlje. Jedna od fotografija koja je snimljena taj dan pokazuje samo praznu, netaknutu, površinu pepeljasto sivog pijeska. To izgleda kao dobro mjesto za početak istraživanja jednog od gorućih problema ljudskih prava našeg doba.
Manje od tri godine kasnije, 22. aprila 2018., satelitska fotografija na istom komadu pustinje pokazuje nešto novo. Dobro osiguran masivni kompleks, ograđen s 2 km dugim vanjskim zidom sa šesnaest stražarskih tornjeva.
Prvi izvještaji o tome da Kina razvija sistem sabirnih kampova za muslimane u Xinjiangu počeli su se pojavljivati prošle godine.
Područje koje je fotografirano nalazi se pored malog gradića Dabanchenga, oko sat vremena vožnje od glavnog grada pokrajine, Urumqija. U namjeri da izbjegnemo velike policijske kontrole koje čekaju svaku posjetu novinara, slijećemo na aerodrom Urumqi u ranim jutarnjim satima, ali kad stižemo u Dabancheng shvatamo da nas slijedi najmanje pet automobila policijskih službenika u uniformama i civilnim odijelima. Bilo nam je jasno da neće biti lahko da ispunimo naš plan da tokom nekoliko narednih dana posjetimo desetak mjesta za koja se sumnja da su zatočenički kampovi za muslimane.
Ono za što smo sumnjali da je veliki zatočenički logor, sada izgleda kao ogroman kompleks. I to je samo jedan od mnogih sličnih, velikih kompleksa zatvorskog tipa, koji su izgrađeni širom Xinjianga u posljednjih nekoliko godina. Prije nego što smo pokušali da posjetimo to mjesto, zaustavili smo se u središtu Dabanchenga. Nije bilo moguće da s bilo kime razgovaramo otvoreno. Umjesto toga, telefoniramo nasumično odabrane telefonske brojeve u gradu.
Kakav je to ogromni kompleks sa 16 stražarskih tornjeva da su vlasti očajanički željele da na spriječe u tome da ga snimimo?
„To je škola za reedukaciju”, rekao nam je jedan hotelijer. „Da, to je škola za reedukaciju”, složio drugi sagovornik, trgovac. „Postoje deseci hiljada ljudi tamo. Oni imaju nekih problema sa svojim mislima. ”
Ovaj džinovski objekat, naravno, ne može se podvesti pod školu, prema objektivnim definicijama. No, „ići u školu“ je pojam koji u Xinjiangu ima specifičnoi značenje.
„Duboko sam razumio moje pogreške”
Kina dosljedno negira da drži muslimane u zatočeništvu bez suđenja. No, za zatočeničke logore odavno se koristi eufemizam „edukacijski kampovi“.
Zbog sve većih međunarodnih kritika, kineski režim je intenzivirao propagandu. Državna televizija prikazuje kako je sve sjajno: čiste učionice su pune zahvalnih učenika, koji su se dobrovoljno upisali na ovaj studijski program. O razlozima zbog kojih su učenici izabrali baš ovaj „studij“ i koliko on traje, nema ni riječi. Ali, postoje naznake. Intervjui sa učenicima zvuče kao ispovijedi i priznanja pokajnika:
„Duboko sam razumio moje vlastite pogreške,” govori jedan polaznik škole u objektiv kamere državne kineske delevizije, obećavajući da će biti dobar građanin „nakon što se vratim kući”.
Glavna svrha tih objekata, navodi se, borba je protiv ekstremizma kroz kombinaciju učenja pravne teorije, radnog osposobljavanje i usavršavanja kineskog jezika.
Taj posljednji predmet pokazuje da ovi kompleksi, nazivali ih školama ili kampovima, imaju isključivo jednu metu. To su objekti u kojima se nalaze isključivo pripadnici muslimanske manjine u Xinjiangu, od kojih mnogi ne govore kineski kao materinji jezik.
Video-reportaža sugerira da u „školi“ postoji jasan dress code – niti jedna od studentica ne nosi maramu.
Kashgar – nekoć centar ujgurske muslimanske kulture
Južni grad Kashgar, često se ističe, geografski je bliže Bagdadu nego Pekingu, a ponekad se čini da je i kulturološki bliže.
Prirodna bogatstva, naročito rezerve nafte i plina – kojima obiluje regija, koja je gotovo pet puta veća od Njemačke, privukla je velike državne investicije, ali i velik broj doseljenika, Han Kineza. Nejednaka raspodjela sredstava povećava revolt Ujgura. Kao odgovor na takve kritike, kineske vlasti ukazuju na porast životnog standarda stanovnika Xinjianga. No, u posljednjih desetak godina, na stotine života je izgubljeno u neredima i nasilju među zajednicama, smišljenim napadima i reakcijama policije. A tokom protekle četiri godine, Xinjiang je bio meta nekih od najpoznatijih restriktivnih i sveobuhvatnih mjera sigurnosti ikada provedenih od strane jedne države protiv vlastitog naroda. Te mjere uključuju upotrebu visoke tehnologije, kamera za prepoznavanje lica, uređaje koji čitaju sadržaj mobitela i masovno prikupljanje biometrijskih podataka.
U gradu Kashgaru, nekad srcu ujgurske kulture, u uskim ulicama je sablasno tiho. Mnoga su vrata zaključana katancem.
Glavna gradska džamija je više kao muzej. Trudimo se saznati kada je vrijeme za sljedeći namaz, ali se čini da nije moguće naći nekog da nam odgovori. „Ja sam tu samo da se bavim turistima”, kaže nam jedan dužnosnik „Ne znam ništa o vremenu za molitvu.” Na trgu, nekoliko golobradih staraca sjede i razgovaraju. Pitamo ih gdje su svi ostali. Jedan od njih držeći usne gestikulira da je previše rizično razgovarati sa novinarima. No, drugi šapuće: „Niko više ne dolazi.”
Svijet tek treba čuti svjedočenja logoraša
Nisu svi kampovi u Xinjiangu isti. Neki su izgrađeni ranije i korišteni u druge svrhe, kao što su škole ili tvornice. To su često manji kampovi i nalaze se bliže središtu grada. U sjevernom okrugu Yining pokušali smo posjetiti niz takvih kampova.
Dobili smo uvid u dokumente lokalne samouprave za projekat stvaranja pet „obrazovnih centara za stručno usavršavanje” za potrebe „očuvanja stabilnosti”. U centru grada smo se zaustavili ispred velikog kompleksa zgrada koje su nekad bile Treća srednja škola u Yiningu. Visoka, plava čelična ograda sada okružuje mjesto, a na glavnom ulazu je veliko osiguranje. Izgrađena je nova stražarska kula na strani igrališta, a nogometni teren je sada u potpunosti pokriven sa šest dugih čeličnih krovova.
Gdje god idemo prate nas dva ili tri automobila. Kad smo pokušali snimiti jedan od logora, okružen sivom čeličnom ogradom, službenici su nam zabranili uz objašnjenje da se tu danas odvija važna vojna obuka, te nam je rečeno da se udaljimo s mjesta.
Izvan bivše škole vidimo porodicu, majku i dvoje djece, kako mirno stoje uz ogradu. Jedan od čuvara pokušava im zabraniti da razgovaraju s nama, ali drugi kaže: „Neka govore.” Pitam ih koga posjećuju i poslije kraće pauze dječak odgovara: „Mog oca.”
Ruke ponovo zatvaraju objektiv naše kamere.
No, postoje i Ujguri na pozicijama vlasti u Xinjiangu. Mnogi od vladinih dužnosnika i policajaca koji su nas pratili i presretali su Ujguri. Naravno, oni ne mogu izraziti svoje negodovanje, ako ga osjećaju.
Parola na jednom zidu u Xinjiangu glasi: „Stabilnost je blagoslov, nestabilnost je nesreća” Ali, dok postoji sistem kontrole i profiliranja, koji neki porede sa aparthejdom, jasno je da parola nije sasvim tačna.
Drugi najmoćniji političar u regiji Shohrat Zakir, Ujgur, barem u teoriji, sugerira da je bitka gotovo dobijena. „Xinjiang je ne samo lijep, nego i siguran i stabilan.”
Ali, kad zatočenici budu pušteni, što onda? Bivši logoraši sa kojima smo razgovarali svi gore od mržnje, a svijet tek treba da čuje svjedočanstva nekoga ko je proveo vrijeme u objektima kao što su Dabancheng i drugi zlokobni i tajnoviti kampovi takvih golemih razmjera.
Naše istraživanje dokazuje da program masovne redukacije ima naziv koji mu bolje odgovara: zatočeništvo mnogih hiljada muslimana, bez suđenja, bez plaćanja novčane naknade; u stvari, bez pristupa bilo kojem pravnom postupku.
Kina je taj program već proglasila uspjehom, no historija nas uči da se nikad ne zna gdje bi takav projekat mogao završiti.
Preveo i uredio: Abdullah Nasup
