Piše: Fatmir Alispahić
Država ne smije pokleknuti pred terorom rulje. Država ima jasna pravila, a ni u jednom ne postoji mogućnost da rulja propisuje šta će i kako će država raditi. Građani imaju dvije mogućnosti utjecaja na državu, a to su izbori i djelovanje između izbora putem organizacija civilnog društva. Sve što je izvan toga, građane pretvara u rulju, a demokratiju u nasilje. Nama se danima teror rulje predstavlja kao demokratija. Ta „demokratija” sa mirisom paljevine nema nikakvog i ničijeg legitimiteta, jer je to ogoljena sila naspram ogoljenog straha. Svi koji su podnijeli ostavke učinili su to iz straha od nasilja, a ne u okviru procedure koju nameću demokratska pravila. Rulja je, recimo, nagrnula na kuću premijera USK Hamdije Lipovače, spremna da mu prestraši djecu, da mu ugrozi bezbjednost – i sad bi neko htio da se Lipovačina ostavka tretira kao pobjeda demokratije. Ne mooooože! Ta ostavka i sve druge iznuđene ostavke zauvijek će nositi pečat nasilja, a ne logo demokratije. Svaka ostavka mora biti dio zakonske i demokratske procedure, a ne rezultat terora. Demokratija je prostor pravila, slobode, dijaloga i dostojanstva. I znanja, nadasve. Svega toga nema u teroru rulje koju nam zapadne vlade i beogradski „prijatelji” nameću kao demokratiju. Zapad nam je nametnuo i Radovana Karadžića za pregovarački sto, sve u ime demokratije, pa se porodila genocidna Republika Srpska i sav ovaj dejtonski haos. Samo budale još vjeruju u demokratski kredibilitet Zapada. Bošnjaci programski, poučeni iskustvom, ne smiju vjerovati Zapadu, već onome što vide kao svoj interes. Dobar primjer je huškačka analiza otpravnika poslova Američke ambasade u BiH Nicholasa M. Hilla koji laže da „građani ove zemlje ne žele slušati istrošenu nacionalističku retoriku”. Istina je da samo Bošnjaci imaju kolektivni multietnički senzibilitet. Kod Srba i Hrvata je, kako kaže velikosrpski ideolog Nenad Kecmanović, politički osjećaj iznad socijalnog, i njih apsolutno ne zanima solidarisanje sa Bošnjacima. Hill dalje analizira „smeće u nekim novinama”, pa veli kako su „smiješne ideje da su demonstranti obučavani u inozemstvu i naoružavani od međunarodne zajednice da bi pokrenuli haos u BiH”, ali u ovoj izjavi Hill nekontrolisano otkriva da su demonstranti obučavani i naoružavani – bez obzira gdje. Time i sve druge nebuloze američkog diplomate padaju u vodu, jer neko ko je obučavan da pravi haos u Bosni može imati samo jedan cilj – „da etničke grupe okrene jedne protiv drugih”, odnosno, da stvori atmosferu u kojoj bi „Srbi i Hrvati trebali osjećati opasnost”. Jedina Hillova istina je da se – „protesti održavaju u određenim dijelovima zemlje”, ali, ako bi kazao da su to dijelovi zemlje sa bošnjačkom većinom, morao bi priznati da se ne radi o „građanina BiH”, već o Bošnjacima, a Bošnjaci su upravo popaljeni iluzijom da je ovo zajednički, svenarodni bunt. Time se potvrđuju sumnje da je socijalni bunt potpaljen i iskorišten kako bi se u svijet poslala slika o neodrživosti BiH, a što su iz Beograda odmah sutradan poručili.
Organ terora rulje
Takozvani „građanski plenumi” ili „plenumi građana” otvoreni su spomenik teroru rulje. Onako kako Republika Srpska komotno raspolaže sa tekovinama genocida, kao da je to normalno što u bošnjačkim i hrvatskim kućama nema njihovih vlasnika, tako i ovi tzv. plenumi građana komotno raspolažu sa činjenicom da su iznikli iz nasilja i spaljivanja državnih institucija. Ne može biti normalno da se vlast uspostavlja sa pozicija terora i straha, i još izvan zakonskih procedura.
Nasilje je srodno primitivizmu, i obratno, pa je otud razumljivo što tzv. plenumi građana, kao organ terora rulje, misle da imaju kapacitet i kredibilitet da nametnu vlast. Oni poručuju: mi smo legalni. Pa, svako može biti legalan u filozofiranju uprazno, ali, postoji samo jedan legalizam u procesu uspostave vlasti, to su izbori koji imenuju zakonodavnu vlast, a zakonodavna vlast imenuje izvršnu vlast. Svako navaljivanje da se vlast smijeni ili uspostavi izvan tog legalizma – nelegalno je. Neformalno dnevno policijsko glasilo Ministarstva sigurnosti „Dnevni avaz” kriminalno poručuje, u jednom od stotine sličnih huškačkih naslova: „Rušili smo lošu vlast”, kao da iko, izuzev zakonodavne vlasti, ima zakonsko pravo da opozove neku garnituru na vlasti!? Narod može određenu vlast promijeniti na izborima, i tu se priča o legalizmu završava. Nema zakona koji podržava ovo što se nama, Bošnjacima, događa, a to je da se vlast reže sjekirom, kako ko hoće. Sad bi neko mogao organizirati nekih drugih 500 ljudi, neki drugi „plenum”, da traži nešto drugo, pa bi se postavilo pitanje čija je riječ starija u tom protuzakonitom haosu.
Takozvani plenumi građana misle da imaju i legitimitet. Jedini njihov legitimitet je onaj koji dolazi od terorizma i nasilja, jer su u javnosti postali faktor zbog posijanog straha. Bilo je ogavno gledati kukavice u vlasti kako ponizno podržavaju ove siledžije, sve kako im mečka ne bi zaigrala na vratima; kakav patriotizam, kakav legalizam, takvi će se sa ološom udružiti samo da ne budu dirani! Paljevine su odobrene kada je nekoliko političara stalo uz huligane koji su dan prije kamenovali policiju, a nisu stali uz policiju koja je upotrebom sile branila prag države. Taj kukavičluk kojim su određeni političari poltronisali huliganima, bio je razlog da se policija osjeti izdanom, bagatelisanom i povrijeđenom, da se skloni u stranu, usljed čega se plan o paljevinama mogao realizirati. Da li je to režija, ili ne, baška je pitanje. (Sjećam se baš u toj istoj Tuzli, potkraj 1992, formiran je plenum muslimanskih intelektualaca, odakle su podržane ideje „da svaki Musliman treba imati Srbina koga će ubiti”, i da će „djeca iz mješovitih brakova biti građani drugog reda”, ali je tada, kao i sada, kompletan establišment ostao nijem na pojavu koja ruši ustavni poredak. Ljudi na vlasti u kontinuitetu štite svoje srtažnjice, a ne državu! Imao sam čast da kao običan građanin tekstom „Krv boje bezina” javno ustanem u zaštitu svojih srpskih sugrađana i da osudim taj plenumski barbarizam iza kojeg je stajala i sama lokalna vlast, a što je poslije osudio i visoki predstavnik UN za ljudska prava Tadeuš Mazovjcki.)
U suštini, ovo je pitanje oko kojeg ne smije biti dileme – onaj ko se drzne da ugrozi ustavni poredak, da napadne državu, mora biti gonjen svim zakonskim sredstvima. Ko baci kamen na policiju, bacio je na državu, i za državu ne može biti važniji onaj koji je kamenuje, od onog koji je brani. Uvođenje dileme u ovaj jasni prostor, dalo je krila jeziku ulice, pa se i dalje lijepo, nježno, s pijetetom govori o tim tzv. planumima građana, dok se šuti o spaljenim državnim zgradama, kako se tzv. plenumi ne bi osjetili uvrijeđenim. Baš tako pokretan je svaki fašizam, uz pomoć straha i konformizma kod ljudi na vlasti, i u akademskoj zajednici, koji su ga morali zaustaviti, a čekali su da to uradi neko drugi. Evo, trenuto u našoj zemlji nema ni deset ljudi koji su imenom i prezimenom ustali protiv instaliranja terora rulje kao demokratskog principa. U prvom redu to su akademik Esad Duraković i dr. Ibrahim Kajan koji su odmah poručili kamo vode tzv. plenumi građana.
Ostali se plaše, pa podržavaju stihiju rulje, a ovi – savremeni fašisti – to koriste. Ljudi računaju: banda koja je bila spremna tući policiju, spaljivati zgrade, organizirano teroristički djelovati, u stanju je i osvetiti se onima koji se s njima ne slažu. Mali je korak između premlaćivanja policajaca i premlaćivanja neistomišljenika, mali je korak između upada u institucije države i njihovog spaljivanja, i upada u kuće ljudi koji drukčije misle. Tako je vlast uspostavljao Adolf Hitler, a mnogi koji su ga podržavali dugo nisu bili svjesni da su pokriće rađanju fašizma. Neki dan sam čuo da je malo falilo da rulja u Tuzli premlati univerzitetskog profesora dr. Kadriju Hodžića, jer se saznalo da je u nekom privatnom društvu navodno kazao da podržava policiju u zavođenju reda.
Najveći broj građana koji su učestvovali u demonstracijama, i koji danas učestvuju u tzv. plenumima građana, vjerovatno nisu svjesni da ruše Bosnu i Hercegovinu i grade „veliku Srbiju” i „veliku Hrvatsku”, da ruše državu, a grade anarhiju, da ruše slobodu i grade fašizam. Doduše, legitimitet tzv. građanskih plenuma proizilazi i iz podrške koja stiže iz velikosrpskih i velikohrvatskih obavještajnih i medijskih centara, koji su zainteresirani za haos u krajevima sa bošnjačkom većinu, jer bošnjački haos srazmjerno legitimira srpski i hrvatski secesionizam. Otud potpaljuju priču o tzv. bosanskom proljeću, iako je ovo samo bošnjačka autodestrukcija, potom, govore o revoluciji u Bosni i Hercegovini, iako se institucije vlasti spaljuju samo u krajevima sa bošnjačkom većinom. U Beogradu su organizirane demonstracije podrške „glupim muslimanima”. To huškanje je usmjereno na bošnjački patriotski sentiment, koji jedva čeka da se nešto iz srpskih i hrvatskih usta prozove bosanskim, pa makar tu ne bilo ni Srba ni Hrvata. Bošnjačkih komšija u ovoj priči ima samo toliko koliko je potrebno da napale Bošnjake da prave budale od sebe i za tuđe interese spaljuju svoj životni prostor.
Princip ulice protiv principa države
Neko će nekada, valjda, u ambijentu slobode, pobrojati sve te strašne gluposti koje su predlagane na tzv. plenumima građana. Taj starogrčki model demokratije, gdje na meraji priča ko šta hoće, neodrživ je, samim tim što upravljanje državom ima svoja pravila, kao i upravljanje avionom. Napose, kako jedna grupa ljudi, koja je sama sebe izabrala, može predstavljati, recimo u Tuzlanskom kantonu, svih preko 600.000 ljudi? Možda onih 599.000 misli posve drukčije od ovih jedva hiljadu koji sebe zovu tzv. plenumom građana? Isto vrijedi i za Sarajevo. Moderna demokratija predvidjela je organizacije civilnog društva i procedure putem kojih se može utjecati na vlast. Procedure su proizišle iz ustava i zakona, koji su iznad svake garniture vlasti. E, sad, zamislimo kakvo mora biti neznanje, i kakva bahatost, kad u tzv. građanskom plenumu djeluju iznad ustava, zakona i procedura, pa navale da postavljaju vlast!?
Zastrašujući je strah koji vlada među vlastima, u medijima, jer niko nema snage da nas u pravoj dimenziji suoči sa razmjerama kulturocida i urbicida koji je počinjen u ime opravdanog socijalnog bunta, dok s druge strane tv ekrane opsijedaju nasilnici koji su tukli policiju, sijali teror, rušili državu, palili zgrade i državne zastave. Društvo koje iole drži do svoga dostojanstva i slobode moralo bi biti zgroženo nad ovim što se dogodilo, namjesto što strepi pred tzv. plenumima građana, u kojima nemaju pameti da shvate kako su u startu na smetljištu povijesti. Nakon svega, tražnje promjene bi imalo smisla u nekoj drugoj formi, koja ne nosi background paljevine i nasilja. Potrebna je i vremenska distanca, da se kukolj (teror) razvoji od žita (socijalnog bunta). Činjenica je da su razlozi ispravni, da su mnogi zahtjevi odlični, ali, način nastanka i djelovanja tzv. plenuma građana jeste ono što ovu formu stavlja van legalnog i legitimnog konteksta. Treba strogo razdvojiti opravdane socijalne razloge napaćenih ljudi, od terorizma koji je te razloge iskoristio za destabiliziranje vlasti u krajevima sa bošnjačkom većinom.
Stvar je gora kad se vidi da u tzv. plenumima ne sjede samo oni koji ne znaju, i kojima se ne može zamjeriti kad misle da se vlast može rušiti i formirati mimo zakona, ali tu sjede i nekoliki univerzitetski profesori, čak sa Pravnog fakulteta, koji sigurno znaju da je princip ulice suprotan principu države. Kokretno, ima nekakav profesor Zlatan Begić iz Tuzle, za kojeg se čulo kad se pojavio u kampanji nagovaranja Bošnjaka da se izjasne kao Bosanci, a sada je za FTV izjavio kako bi bio sretan da Svetlana Cenić (sekretarica/advokatica ratnih zločinaca Koljevića i Krajišnika) postane premijerka Tuzlanskog kantona. Genijalno, bre! Tu sjedi i istetovirani profesor Nedžad Ibrahimović, ekspert za „fašizam u Bošnjaka”, pa se može nazrijeti ideološki profil intelektualaca u tzv. plenumima građana. To je onaj sloj iskompleksiranih Bošnjaka koji se ponose podaničkim mentalitetom poglavito prema Srbima, nečim što bi normalan Bošnjak smatrao sramotom. Poslije će se ispostaviti da tzv. plenume ideološki predvode lažni alternativci, lažni opozicionari, uglavnom srbokomunisti, hašišari i pederi, koji su proteklih godina živjeli kao režimski intelektualci, obilato finansirani iz dejtonskih, velikosrpskih i velikohrvatskih fondova. Upravo oni, koji klepaju ogromne pare po tzv. nevladinim organizacijama, glavni su krivci zato što je vlast postala nenarodna i kriminalna! Oni su krivi zato što su organizacije civilnog društva postale ekspoziture vlasti, jer su živjele na budžetskim jaslama. Sad, kad su tu kravu izmuzli, oni traže novu formu lezihljebarenja. Napaćeni građani bi morali znati da ovi što ih predstavljaju, u tzv. plenumima građana, ne samo da su krivi zbog svoje intelektualne prostitucije u prošlosti, već su upravo oni ta buržoazija koju treba rušiti, a koja se vješto sakriva iza ideja alternative i opozicije. Njihov ideološki profil, tog Kazaza, Šehabovićke, Ibrahimovića i drugih – apsolutno je razjašnjenje političke pozadine i krajnjeg cilja. …Svi su oni dragi Beogradu.
Sve ovo nema veze sa mnogim poštenim i poniženim ljudima koji su izmanipulirani, i koji u neznanju učestvuju u budalasanju po tim plenumima, produbljujući krizu. Jednako tako, ovo nema veze sa ovom ili onom vlašću, čiju je nesposobnost i korumpiranost nemoguće odbraniti, jer svaka vlast proizilazi iz dejtonskog sistema koji joj ne da da bude dobra i posvećena narodu. Dejtonski sistem generira pljačkašku i nenarodnu vlast, ma od kojih stranaka da je formirana. Baš zbog takve truhle vlasti moglo se dogoditi da uspije projekat državnog udara, jer su kantonalni premijeri i mnogi drugi odlučili da brane svoje lične interese, namjesto da brane principe, i da ne pristanu da ostavku daju mimo zakonskih procedura. Da su to bili političari od formata, borci za narod i državu, ne bi pristali na poniženje koje je rulja priredila i narodu i državi! Prolazili su dani i dani ali niko se nije usuđivao da kaže kako su te iznuđene ostavke kriminalno djelo na koje se ne smije pristati, i kako bi premijeri koji su dali ostavke trebali te ostavke povući, upravo u cilju uspostave demokratskih procedura u eventualnim promjenama. Dijalog vlasti i naroda treba vratiti u okvire legalizma i sistema, a to podrazumijeva mogućnost da tzv. građanski plenumi – ako se baš tako hoće zvati – pod krovom civilnog društva, predlažu, sugeriraju, traže, a da vlast, ako smatra da treba, ubrza reforme.
Ako želimo da se ovo klupko institucionano odmota ka boljem, onda kritički dijalog treba povesti pod krovom civilnog društva, a kojemu su, više nego u vlasti, potrebne promjene. Kad civilno društvo ozdravi, od navike da služi vlastima, kad se oslobodi od korupcije, onda će i vlasti imati drugačiji stav prema kritici i imperativu promjena. Nevladin sektor, i u ovom času, služi nekim novim vlastima, muze neke nove pare, u ime onih koji treba putem državnog udara da zasjednu na otete fotelje.
Ovdje nikakvih ozbiljnijih promjena ne može biti dok se ne sruši kriminalni dejtonski poredak, koji daje mogućnost Republici Srpskoj da maltretira kompletnu Bosnu i Hercegovinu i da ruši svaki mogući napredak. Nema bolje budućnosti bez ukidanja entiteta i kantona i povratka na dva nivoa vlasti, na državni i općinski. To znači povratak Republike Bosne i Hercegovine. Dejtonski ugovor odavno je postao besmislen, jer je iznevjeren, neispunjen, samo ga još treba proglasiti ništavnim – povlačenjem bošnjačkog potpisa s njega. Tada bismo se vratili na prethodno pravno stanje, a to je ona Bosna i Hercegovina za koju su se izjasnili građani na Referendumu 1992. godine. U ime tog cilja, neka vam je sretan i ponosan Prvi mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
