Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U vremenu rigidnog materijalizma i navale mržnje, u vremenu natjecanja ko će koga više povrijediti i izvrgnuti ruglu, u vremenu kada glupost, ismijavanje i sarkazam uzimaju maha, iskreni vjernici moraju voditi računa o ljudskim osjećanjima.
Poštivanje i čuvanje tuđih osjećanja je sastavni dio islamskog ahlaka i svaki musliman i muslimanka ga se mora pridržavati kako bi se među ljudima širilo dobro, ljubav i povjerenje. Pravi vjernik se ne bavi onim što ga se ne tiče, ne istražuje tuđe greške i mahane, ne govori ništa osim dobro i ne učestvuje sa neznalicama i nemarnim ljudima u ispraznom i griješnom govoru kao što su kleveta, ogovaranje, ismijavanje ljudi, prenošenje tuđih riječi, niti čini bilo šta što bi moglo povrijediti tuđa osjećanja i uznemiriti ih.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio nas je mnogim principima i ponašanju putem kojeg ćemo voditi računa o čuvanju ljudskih osjećanja, jer rana na tijelu je vidljiva svima i ona odmah i jasno pokazuje svoj efekat, ali povrijeđena osjećanja su u duši, daleko od toga da se vide, i te rane i povrede su puno bolnije i ostavljaju teže posljedice.
Musliman je ogledalo svom bratu muslimanu. Ako vidi da radi dobro, ohrabruje ga i podstiče da tako nastavi, a ako vidi da griješi, blago i mudro ga savjetuje, ispravljajući ga, a ne vrijeđajući ga, i to tajno, a ne otvoreno.
Do koje mjere je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio računa o ljudskim osjećanjima svjedoče i njegove riječi: ”Neka se dvojica ne sašaptavaju u društvu trećeg, jer će ga to rastužiti.”
Najbolji vođa i najplemenitiji čovjek u ljudskoj historiji, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vodio je računa čak i osjećanjima djece dok se igraju, pa tako nije želio podići glavu sa sedžde jer mu se unuk Hasan, radijallahu anhu, popeo na leđa. Kada je završio s namazom, ashabi su rekli: ”Allahov Poslaniče! Tokom namaza si na sedždi ostao tako dugo da smo mislili da se nešto dogodilo, ili da si primao Objavu.” On je rekao: ”Ništa se od toga nije dogodilo, nego mi se ovaj moj unuk popeo na leđa i nisam ga htio ometati dok sâm nije odlučio da siđe.”
Onaj ko vodi računa o ljudskim osjećanjima, on ne rastužuje i ne unosi nemir u ljudska srca i živote, već se trudi da im pomogne i da unese radost u njihov život.
A šta znači unijeti radost ili podijeliti radost sa svojim bratom muslimanom, svjedoči i slučaj ashaba Ka'b ibn Malika, radijallahu anhu. Naime, nakon što su objavljeni ajeti da mu je Allah primio pokajanje zbog izostanka iz pohoda na Tebuk, on je ušao u Poslanikovu džamiju, radujući se. Kada ga je ugledao Talha ibn Ubejdullah, radijallahu anhu, pritrčao mu je i zagrlio ga od radosti. Tada mu je Ka'b, oduševljen takvim postupkom, rekao: ”Nikad ti ovo neću zaboraviti.”
Iskreni vjernik posjeduje suptilnost i prefinjene manire koji se, između ostalog, ogledaju i u čuvanju ljudskih osjećanja, tako da ih neće povrijediti ni jednim svojim gestom.
Ata’ ibn Ebi Rebbah, rekao je: ”Nekada mi čovjek nešto priča i ja ga pažljivo slušam kao da to nikad prije nisam čuo, iako sam to čuo prije nego što se on rodio.”
Islam je vjera samilosti i čuvanja osjećanja, i njeni tragovi moraju se vidjeti u našem životu u međusobnim odnosima. I ta samilost ne odnosi se samo na ljude, već na sva stvorenja.
Prenosi se od Abdullaha ibn Mes'uda da je rekao: ”Putovali smo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on otišao radi svoje potrebe. Mi smo ugledali vrapca sa dvoje ptičadi, pa smo ih uzeli, a onda je vrabac doletio i neprestano mahao krilima iznad nas. U tom trenutku vratio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kada je to vidio, upitao je: ‘Ko je rastužio ovu pticu zbog njene djece? Vratite joj njenu djecu!”’ (Dio hadisa koji bilježi Ebu Davud)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dozvolio da neko rastuži sićušnog vrapca i da mu slomi srce, pa kakav je tek grijeh rastužiti čovjeka, pogotovo brata muslimana ili sestru muslimanku, i slomiti im srce.
