Dokumentacioni centar u Srebrenici
„SENSE je u saradnji sa Memorijalnim centrom Srebrenica osnovao Dokumentacioni centar, koji je danas njegov sastavni dio“, objavio je Memorijalni centar Srebrenica na svom Twitter nalogu uz vijest o smrti ovog čovjeka koji je svojim radom ostavio izuzetno vrijedno naslijeđe svima koji se istinom bore za pravdu.
Svi koji su radili sa Klarinom svjedoče njegovu potpunu posvečenost radu Haškog tribunala. “Nije Mirko Klarin izvještavao iz Haškog tribunala, on je Tribunal živio, Tribunalu dao sebe, Tribunal je od njega dobijao i uzimao“, napisao je u objavi na Facebooku Nemanja Stjepanović koji je radio u Sense. Podsjeća i na to kako su neki mislili da je pristran prema ljudima iz zemlje njegovog rođenja. „Bilo je branilaca, Bože, kako su naivni, koji su mislili da će Sense u izvještajima biti blagonaklon prema optuženim Hrvatima. Počeo bi njihovim usiljenim osmijesima u našoj kancelariji i rukom na Mirkovim ramenu, a završio pretećim mejlovima upućenim njemu punim psovki“, sjeća se Stjepanović.
U sjećanju na Klarina ne možemo ne pomenuti i njemu tako svojstveno zapažanje svakog detalja pri izvještavanju sa suđenja. Tako je 3. jula 2001. godine kada se pred Tribunalom prvi put pojavio Slobodan Milošević, Klarin u prilogu za BBS njegov ulazak u sudnicu opisao riječima: „On je ušao u sudnicu samouvjereno, nadmeno i pravo se uputio u sredinu sudnice, misleći da je to normalno mjesto koje mu pripada. Međutim, u sredini sudnice je klupa za svjedoke, a sa strane je optuženička klupa, tako da su UN stražari morali da ga kucnu po ramenu i da mu pokažu gdje treba da sjedne i čovjek sa potjernice za kojim je bila raspisana nagrada od pet miliona dolara, sjeo je između dva policajca“.
Prije rada u maloj sobi u sjedištu Tribunala gdje je Sense imala prostorije, Klarin je već imao bogato novinarsko iskustvo. Od 1966. je radio kao novinar, reporter, strani dopisnik, urednik, spoljnopolitički i glavni urednik vodećih dnevnih listova u bivšoj Jugoslaviji. Bio je novinar beogradskog lista Borba prije njenog raspada. U maju 1991. godine Borba je objavila njegov esej pod naslovom Nirnberg sada! u kome je pozvao na osnivanje međunarodnog krivičnog suda za zločine protiv čovječnosti. „ … ne bi li bilo bolje da te naše vođe i vođice – umjesto što ih tjeramo za pregovarački sto – posadimo na optuženičku klupu. Te da im, uz pomoć svjetskih eksperata za međunarodno ratno pravo, priredimo jedan mali, skromni Nirnberški proces… Ukratko, mini-Yu-Nirnberg sada – a ne poslije rata – odgovarao bi svima, uključujući i one koji taj rat planiraju. Sem, naravno, ukoliko im – kako je Encesberger nedavno pisao – pokretački motiv nije „želja za smrću“, a uništenje sopstvenog naroda – „posljednji akt misije na koju se osjećaju pozvanim“, pisao je Klarin tada u ovom tekstu.
SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu (CTP)
Kada je Tribunal osnovan dvije godine nakon toga Klarin je počeo izvještavati o njegovom radu iz Bruxellesa. Od 1998. to radi kao osnivač i urednik Agencije Sense s uredom u zgradi Tribunala. Od 2000. ova agencija je imala redovni sedmični pregled dešavanja u Tribunalu pod nazivom „TV Tribunal“. Bila je jedini medij koji je kontinuirano i svakodnevno pratio sva suđenja na Tribunalu.
Tokom svojih gotovo 20 godina djelovanja Sense je objavila više od deset hiljada izvještaja sa tih suđenja u kojima je prenosila iskaze žrtava i svjedoka, forenzičke i druge dokaze, izjašnjavanja o krivnji i presude. Ovi njeni zvještaji i analize postali su referentna tačka za promatrače ljudskih prava i međunarodnog pravosuđa, novinare, pravnike i univerzitetske profesore. U prijevodu na engleski jezik, objavljivani su i na JustWatch listi, portalu Biroa za međunarodno krivično pravo i drugim forumima međunarodnog pravosuđa.
Nakon završetka rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Mirko Klarin je u Puli 2017. otvorio SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu (CTP), kao centar koji će čuvati i prezentirati arhivu Agencije Sense koja je objavila na hiljade izvještaja i analiza sudskih postupaka vođenih na MKSJ, proizvela 722 sedmične televizijske emisije, sedam dokumentarnih filmova i pet interaktivnih narativa. Iskazi bezbrojnih svjedoka, koje je na tim suđenjima snimila i sačuvala ova agencija su priče žrtava čije sudbine su temelj osnivanja i rada Tribunala. SENSE Centar na temeljima Agencije Sense je nastavio da razvija svoje aktivnosti promoviranja i podupiranja principa tranzicijske pravde danas, nudi pogled na ratove s historijskim odmakom, potiče proces suočavanja s prošlošću, kao i odgovornost za učinjeno, te se zalaže za procese koji se moraju provesti da bi se prebrodile posljedice rata. To nastavlja da radi i nakon smrti Mirka Klarina koristeći arhiv Haškog tribunala.
Ovo neće biti loša beskonačnost
„Haški tribunal je ostavio ogromnu građu koja je vrlo malo poznata javnosti bivše Jugoslavije, a to je apsolutno dragocjeno kako bi se znalo šta se dogodilo i zašto se dogodilo, a da se ne bi ponovilo. Danas, nažalost, javnost o tome sve manje zna. Čak mislim da je prije deset godina vladalo veće interesovanje i za ono što se dogodilo, recimo u Ahmićima i u Srebrenici. Ranije je to više ljudi znalo, a danas manje-više smatraju da je to tek prevaziđena stvar, da treba da se okrenemo budućnosti i da ne gledamo na prošlost. Međutim, to je strašno opasno, jer mi smo tako pokušali da ne gledamo na prošlost, na ono što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Riješili smo da to zakopamo ispod zemlje ili gurnemo ispod tepiha i onda nam se to osvetilo krajem 80-ih godina. Bilo je lahko manipulirati s tim šta je ko kome učinio za vrijeme Drugog svjetskog rata, jer nisu postojale nikakve sudski utvrđene činjenice o tome šta se tada zaista dogodilo i kako su manipulirajući tim događajima neodgovorni lideri, neodgovorni intelektualci i neodgovorni mediji odveli narode u nove ratove. Zbog toga je važno da se apsolutno suočimo s onim što se dogodilo, da znamo činjenice koje su utvrđene. Ono što je važno nije osuda pojedinca koji je za to kriv, važno je da tačno znamo šta se dogodilo kako se to ne bi ponavljalo“, kazao je u izjavi za Preporod Klarin, 2018. nakon projekcije dijela iz Interkulturnog narativa Zatiranje historije i sjećanja o teškim zločinima nad kulturnim, historijskim i vjerskim naslijeđem.
Pitala sam ga da li vjeruje da će učenici u školama na prostoru bivše Jugoslavije konačno početi učiti i o onome što je Haški tribunal utvrdio presudama. „Da, da. Mislim da je to neminovno. Tu je sadržana građa za historiju, i, prije ili kasnije, ljudi će se morati suočiti s tim. Nažalost, mi sada imamo i političke i intelektualne i medijske elite koji su u dubokom procesu poricanja zločina. Ali to ne traje vječno, to je prolazno. Imali smo u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata sličnu situaciju, ali onda je došlo vrijeme da su se pojavili neki novi ljudi koji su tražili odgovor na pitanje šta se dogodilo i onda su te odgovore našli u presudama koje su izrečene ratnim zločincima. Jednom, ne kažem kada, ne kažem da će to biti skoro, ali mislim da je to neminovno. Mislim, ipak, da ovo neće biti loša beskonačnost i da ćemo svi izaći iz ovog košmara”, kazao je Klarin.
I za kraj podsjećanje na posljednju izjavu koju sam od Klarin dobila. Bio je prvi od koga sam uzela izjavu za Preporod nakon izricanja konačne presude Radovanu Karadžiću. „Glavna misao mi je zamislite da se sve ovo dogodilo prije 20 godina – na šta bi ličila i Bosna i region danas. Nažalost, cio region plaća cijenu nedostatka političke volje onih koji su to mogli da urade prije 20 godina, a nisu htjeli, i to je najtragičnije u ovom momentu“, kazao je Mirko Klarin tog historijskog 20. marta 2019. godine, dodajući da „moramo biti strpljivi, jer kako stara poslovica kaže pravda je spora ali sigurno dostižna, samo od nje se ne smije odustati“.
