Turski novinar i kolumnista Mehmet Gul objavio je da je turska obaviještajna služba došla do pouzdanih informacija o šejtanskoj zavjeri i planovima protiv Turske. On je u svom tekstu koji je objavio na zaljevskom web site-u ”Alkhaleejaffairs”, pod naslovom ”Iran je prekršio pravila dobrih odnosa sa Turskom”, kazao da su turske obavještajne službe uspjele odrediti ciljeve koje će gađati turska avijacija unutar Turske i van njenih granica, a posebno u brdima Kandil gdje se nalazi gnijezdo šejtanske zavjere i planova protiv Turske.
On je istaknuo da je turska obaviještajna služba došle do tačnih i preciznih informacija o logističkim i vojnim mogućnostima, te o logorima i kampovima koje koristi Kurdistanska radnička stranka za napade na Tursku. Te informacije govore da glavna podrška i pomoć terorističkoj kurdskoj organizaciji dolazi iz Irana, preko Kasima Sulejmanija. Također je kazao da savez koji čine stranka Demokratski sirijsko-kurdski front i njene paravojne formacije, štite zločinački Asadov režim i bore se protiv sirijske revolucije i protiv Turske, i to je spomenuta stranka, odnosno njen predsjednik Saleh Muhamed, otvoreno priznao. Njegova nedavna posjeta Bagdadu otkrila je puno stvari. Kurdske stranke u Siriji i Turskoj sklopile su savez sa iranskim snagama u regiji i smatraju se njihovim sastavnim dijelom. Od njih uzimaju finansijsku i vojnu pomoć, kao i pomoć u ljudstvu, a borci Quds snaga koje predvodi Kasim Sulejmani ratuju na sjeveru Sirije na strani zločinačkog Basharovog režima, pod izgovorom da se bore protiv ISIL-a.
Mehmet Gul je u svom tekstu također kazao da su nedavna istraživanja provedena od strane iračkog parlamenta otkrila umiješanost bivšeg iračkog premijera Nuri al-Malikija u predaju grada Mosula u ruke Idiša u junu, 2014. godine, kada je Idišu predato kompletno naoružanje i oprema od četiri brigade. A kada se pojavio Idiš i kada je, u aprilu, 2013. godine, preuzeo kontrolu na sjeveru Iraka, Zapad je tu organizaciju odmah nazvao sunijskom terorističkom organizacijom, pripisujući joj mnoga djela terorizma i nasilja, a sve s ciljem da se diskreditiraju sunijske revolucionarne skupine u Iraku. Cilj svega toga bio je skrenuti pozornost sa zločina i masakra Basharovog režima, te upotrebu hemijskog naoružanja od strane Bashara Asada, Nurija Malikija, šijskih milicija, libanonskog Hezbolaha i iranke Revolucionarne garde tokom mnogo godina. Dok su, s druge strane, iranski mediji i njihovi sateliti iz kurdske terorističke stranke, optuživali Tursku da pomaže Idiš.
Na kraju, Mehmet Gul postavlja pitanje: zašto se Iran neprijateljski odnosi prema Turskoj i zašto radi na destabiliziranju stanja u Turskoj? Zašto, kada se zna da je turska vlada, od početka, stajala na strani Irana u toku nuklearnih pregovora. Osim toga, Turska je bila domaćin niza sastanaka između iranske vlade i Međunarodne agencije za atomsku enregiju i radila je na smanjenju uticaja međunarodnih sankcija i embarga nametnutog iranskom nuklearnom programu. Turska je bila na strani Irana i iranskog naroda u njegovoj unutrašnjoj politici i borbi protiv Zapada i nije kritikovala iransku politiku osim zbog uplitanja u poslove arapskih zemalja u Iraku, Siriji i Jemenu i posljedice koje su iz toga proizišle, a to su stotine hiljada nepravedno ubijenih muslimana.
Isto tako, kada su se zemlje Zaljeva, na čelu sa Saudijom, branile od iranskog uplitanja u Jemen, pokrenuvši vojnu operaciju ”Oluja odlučnosti” protiv husijsko-šiijskih milicija, Turska je stala na stranu prava Arapa, što je izazvalo srdžbu kod Iranaca prema Turskoj i prema Erdoganu i Vladi stranke pravde i razvoja, pa sada svim sredstvima pomažu protivnike Turske i predsjednika Erdogana.
