Pripremio: Saladin Kovačević
Sulejman-beg Šaćirbegović iz Travnika, sin Avdi-bega, jedna je od brojnih žrtava logora Jasenovac. Njegov bratić Nedžib Šaćirbegović javio se prilikom sakupljanja materijala za ovu knjigu pismom iz Chicaga u kojem detaljno piše o svome rahmetli amidži i njegovom stradanju. Sulejman-beg je, inače, rođen u Travniku 1898. godine. Otac mu je bio Avdi-beg, a majka Hatidža, rođena Trbić. Vrlo rano je ostao bez majke. U toku svoga kratkog života iskazivao je posebno interes za društveni rad. Ranih tridesetih godina prošlog stoljeća bio je predsjednik Građanskoga kluba u Travniku. Uskoro je imenovan za prvog upravnika Doma staraca. Uhapšen je u julu 1944. godine i nakon provedene istrage u Župnom redarstvu u Travniku, on i cijela grupa uhapšenih, a bilo ih je oko 20, prebačeni su u septembru iste godine u Sarajevo. Svi uhapšeni iz te ”travničke grupe” smješteni su u vojni zatvor koji se nalazio u sklopu vojnog logora. Ovaj vojni logor zvao se u to vrijeme Filipovića logor, po austrougarskom generalu Filipoviću koji je predvodio njihove trupe prilikom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Navodno je na tom mjestu bio vojni logor i u vrijeme Osmanlija i bio je poznat kao Osman-pašina kasarna. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije nazivali su ga Aleksandrova kasarna, a nakon 1945. godine čitav kompleks nosio je ime kasarna ”Maršal Tito”. Zgrada vojnog zatvora bila je najistočnija i samo zidine logora su je odvajale od Srednje tehničke škole.
Nedžib kaže: ”Čim je amidža Sulejman-beg došao u Sarajevo, to je moj otac, a njegov stariji brat Muhamed-beg Šaćirbegović, doznao i mi smo ga prvi put zajedno, a kasnije, bilo pojedinačno ili zajedno, posjećivali svake hefte na dan posjete, te išli na razgovor i nosili hranu od kuće. U toku boravka u tom zatvoru oni su čekali na suđenje, nisu bili saslušavani. Prilikom posjeta mnoge sam vidio, s njima razgovarao, donosio i primao poruke, donosio poklone i slično.” Inače, među prijateljima, rodbinom, bilo je pitanje da li utjecati da do suđenja dođe što prije ili da se to ”razvuče”.
Partizani su u Travnik ušli 22. oktobra 1944. godine.
Zatočenici su bili pod nadležnošću Vojnog suda (domobranskog). Do suđenja, pred ovim sudom, došlo je u februaru 1945. godine. Suđenje je bilo zatvoreno za javnost. Sudskim vijećem predsjedavao je pukovnik Klikić. Sud je oslobodio trojicu iz te grupe, i to: Sulejman-bega Šaćirbegovića, Ibrahima Hercegovca (vlasnika jedinog kina u Travniku) i Fuada Tahirovića. Gospodin Nedžib Šaćirbegović kaže da je Tahirovića poznavao vrlo dobro pošto su zajedno išli u isti razred u osnovnoj školi u Travniku. On kaže: ”Mislim da je Fuad bio rođen 1925. godine. Mi smo očekivali da oslobođeni budu pušteni. Ali, u to vrijeme u Sarajevu je glavnu riječ imao ustaški krilnik Maks Luburić. Ubrzo su svi iz te grupe, i osuđeni i oslobođeni, prebačeni u zatvor Okružnog suda u Sarajevu. Govorilo se o mogućnosti da svi budu poslati u logor Jasenovac. Po dogovoru s ocem, ja sam, preko Seida Korjenića, tada učenika Gazi Husrev-begove medrese, bio ”s nogu primljen”, viđen od ustaškog pukovnika, dušebrižnika Akifa Handžića, koji je, kako se tada govorilo, imao dobre odnose sa Luburićem. Ja sam čekao u predsoblju Handžićeve kuće u ulici Alifakovac, druga ili treća kuća kada se ide uzbrdo. Došao je Handžić i osoba, koja je bila na čelu osiguranja kuće, a koji je bio prijatelj Seida Korjenića, pozvala me, predstavila Handžiću koji me saslušao i izmijenio nekoliko riječi sa mnom. Bilo mi je lakše tražiti uslugu jer amidžu je sud oslobodio. Slušao me je i ja sam pritom osjetio jak zadah alkohola iz Akifa Handžića. On je bio u crnoj ustaškoj uniformi, s fesom na glavi. Znalo se u Sarajevu da je on hafiz i da je više puta išao na hadždž, ali nije bio cijenjen kao učen, obrazovan.” Handžić mu je rekao da će vidjeti šta se može učiniti, a Nedžib je ponovio svoju molbu za amidžu, oca šestero djece, kojeg je i ustaški vojni sud proglasio nedužnim. Ipak se vratio kući sa ne baš velikom nadom i sve ispričao porodici. Preostalo im je još samo da čekaju. Dok je Sulejman-beg bio u zatvoru sve vrijeme je primao pakete i njegovoj porodici su davali veš za pranje, ali ga više nikada nisu mogli vidjeti. Tek oko 20. marta 1945. godine porodici su rekli da Sulejman-beg više nije u ovom zatvoru nego da je prebačen u zatvor Ustaške nadzorne službe gdje su primili jedan paket. Zatim su im oko 25. marta rekli da je otpremljen u logor Jasenovac. U Jasenovac su otpremljena sva trojica oslobođenih i spomenutih zatvorenika. Iako ih je ustaški sud oslobodio, poslati su u zatvor Lepoglavu. A, da paradoks bude veći, oni koji su kao osuđeni poslati u Lepoglavu preživjeli su i vratili se svojim porodicama. Sva trojica oslobođenih poslati su u logor Jasenovac, gdje su, navodno, odmah čim su stigli bili ubijeni. ”Otac se raspitivao i to je čuo od čovjeka po imenu Skrgo, iz Zenice, koji je tog dana, kada su njih trojica stigli, bio otpušten iz Jasenovca. On, navodno, nije vidio kada su ubijeni, ali je vidio da se nešto takvo sprema i o tome je nešto i čuo. Pukovnik Klikić je osuđen na smrt od Luburićevog prijekog suda i ubijen. Handžić je uhapšen u Zagrebu, doveden u Sarajevo, osuđen, mislim, juna 1945. godine i osuđen na strijeljanje. Seid Korjenić bio je sin imama Korjenića iz Goražda. Zadnji put sam ga vidio 1958. godine u Zenici, gdje je bio načelnik za prosvjetu grada Zenica. Među osuđenim, a koji su se vratili kućama, bili su supruga ing. Kopčica, Hadžiselimović koji je stanovao u Tabić mahali, a koji je, navodno, suđen na sedam godina, a sretao sam i nadsatnika Saračevića, koji je bio učitelj i predavao je jedno vrijeme matematiku u osmogodišnjoj školi u Saburinoj ulici, a stanovao je u današnjoj ulici Safvet-bega Bašagića, koju je podigao Jusuf Pilav, vodoinstalater, koji je kasnije odselio u Tursku, gdje sam ga vidio 1963. godine, zajedno sa njegovom ženom Faketom”, kaže na kraju Nedžib Šaćirbegović. Njegovo pismo je stiglo kada je ova knjiga već bila u štampariji pa je njezin autor, gospodin Nihad Halilbegović, odlučio da ga objavi u dijelu knjige Kazivanja o zatočenicima logora Jasenovac.
ANTRE
Džemil Krvavac
Specijalno mučen do smrti
Džemil Džemo Krvavac rođen je 1913. godine u selu Velika Gračanica, srez Gacko. Završio je Srednju tehničku školu u Sarajevu nakon čega je službovao kao poštanski tehnički činovnik u Sarajevu i Beogradu. Oni koji su ga poznavali govorili su da je bio visok, kršan, uvijek u pokretu…
Od 1937. do 1941. godine pisao je pjesme i crtice, književne kritike i eseje o knjigama. Pisao je i kraće komentare o društveno-političkim događajima… Odmah nakon početka oružanog ustanka neki proustaški nastrojen službenik Sarajevske pošte prokazao ga je vlastima. Odmah su ga uhapsili, a zatim tukli i mučili da bi ga, na kraju, zajedno sa jednom velikom grupom komunista i drugih antifašista, 16. septembra, otpremili u Jasenovac. Prebačen je u grupi od 30-ak istaknutih sarajevskih komunista u jasenovačku ”filijalu” u Staru Gradišku, gdje su ih podvrgli specijalnom mučenju do smrti. Naime, zatvorili su ih u rano ljeto 1942. godine u hermetičku ćeliju da umru bez hrane, vode i zraka. Na Džeminu inicijativu i pod njegovim direktnim vodstvom nasilno su provalili ćeliju i goloruki napali naoružane ustaše, te tako, u borbi, izginuli.
U Jasenovcu su zločinci ubili i poznate mlade književnike, Sarajevo u revoluciji, tom IV.
ANTRE
Smail Sadović
Tragedija familije Sadović
Tužnu priču o Smailu Sadoviću ispričao je njegov amidžić i imenjak Smail. On kaže: ”Moj amidžić i imenjak Sadović Saliha Smail, rođen 1910. godine u Trebinju, ubijen je 1942/43. godine u logoru Jasenovac. Po priči zatočenika koji su se spasili, ubijen je na svirep način kao i većina drugih logoraša. Njegov drugi brat Ibrahim, rođen 1908. godine, poginuo je kao partizan 1945. godine prilikom oslobađanja Beograda. Treći brat, Mahmut, rođen 1912. godine, odveden je na Goli otok pod lažnom optužbom da je saradnik IB-a. Ustvari, bio je potpuno nevin. Njihova majka, Salihaginica, nije mogla podnijeti tragediju sinova. Poludjela je i na psihijatriji umrla.
