Piše: dr. Muharem Štulanović
Ćuprilić vezir ili hodža Ćuprilić se spominje u narodnim pjesmama. Vrlo je zanimljiv opis susreta vezira Ćuprilića sa Bosancima; njegovo protokolarno ponašanje i njegova mudra pitanja. Ćuprilija je predstavljen kao mudri, umni sultanov državni Upravitelj ogromne Osmanske imperije koja se rasprostirala na vrlo širokom teritoriju duboko zadirući i u Evropski prostor.
Dakle, ovdje se radi o Upravitelju ne nekakve findžan državice nego tada svjetske sile te zato smatram značajnim da znamo šta je taj Upravitelj tadašnje svjetske sile smatrao važnim da se potencira i pita prilikom ovakvog jednog susreta i o čemu da se razgovara?
Sigurno je da su to i strateški važne stvari, odnosno ono što je najbitnije od bitnog i na osnovu čega će Ćuprilija shvatiti, kada dobije odgovore na svoja pitanja, u kakvom stanju je i ovaj dio Carevine.
Mnogi će se, ne znajući istinske vrijednosti, iznenaditi onim o čemu pita Ćuprilija.
Naime, neće biti pitanja ni oko akciza, carina, ni oko poreza, niti oko vīla, kula i gradova. Ali ono što je pitao mudri Ćuprilija može poslužiti kao paradigma oko koje možemo dobro porazmisliti.
Klanjaju li Turci džematile?
Ćuprilija će prvo poselamiti sakupljene Bosance-Bošnjake. Neće ih pozdraviti sa njima stranim pozdravima: ćus, zdravo, dobar dan i sl., nego će nazvati selam:
A naljeze Ćuprilić-vezire.
Bošnjacima božji selam viknu,
Zatim se obraća Bosancima i onda slijede pitanja:
Tada vezir Bošnjacima zađe:
„Kako ste mi, moja djeco draga,
Klanjaju li Turci džematile,
uče li vi djeca u mejtefe?
Pazi li se među sobom narod?”
Dakle, ovo su te bitne strateške stvari vezane za sigurnost i opstanak Carevine a o kojima pita mudri Ćuprilija.
Slobodno možemo reći da je sve ovo i sada strateški važno za muslimane na ovim prostorima jer su dio njihovog historijskog i nacionalnog identiteta. To su elementi koji kada bi se objedinili kod muslimana predstavljali bi pozitivnu monolitnu platformu narodnog jedinstva.
I sada, kada bi se muslimani u međusobnom odnosu i korespodenciji selamili, kada bi se svakodnevno okupljali na zajedničke namaze, kada bi se međusobno pazili onako kako je to uobičajeno među braćom po vjeri i ideologiji, onda bi sigurno bili monolitni i kompaktni i zajednički bi mogli rješavati sve nastale probleme i izazove. I one unutrašnje i vanjske.
Ako sada analiziramo aktualni politički trenutak, zapazit ćemo da je jedan od osnovnih problema kod nas nejedinstvo i međusobna suprostavljenost, i na nivou džemata i općine i kantona i na nivou države, i to tolika da se to jednostavno ne može prevazići.
Ako se pozitivno odgovori na pitanja koja je nekada davno postavio mudri Ćuprilić onda se to može.
Ćuprilić pita Bošnjake, kako se razumije iz spomenutog citata narodne pjesme, za osnovne stvari kroz koje se praktično, pojavno manifestuje vjerski suverenitet. To su pitanja:
1. javnog, zajedničkog namaza kao vid veze muslimana sa svojim Gospodarem i organizovano mejtefsko poučavanje osnova vjere, i
2. pitanje međusobnog korelacijskog odnosa muslimana unutar muslimanskog društva.
Zašto narodni pjesnik spominje i bilježi, u ovih par stihova, baš ove četiri vrijednosti:
1. selam, islamski pozdrav,
2. džematile namaz,
3. učenje djece u mejtefu i
4. međusobne fine, islamske odnose u narodu.
Istrajnost u obavljanju namaza
Što se tiče odgovora na pitanje o džematile namazu, naravno, odgovor je pozitivan: „Svi klanjamo dobro džematile, / uče nama djeca u mejtefe”, jer se osnovne vjerske obaveze zajedničkog klanjanja i poučavanja djece najosnovnijim vjerskim dužnostima i postulatima masovno primjenjuju kako je zabilježio narodni pjesnik u pjesmama „Urodila b’jelica šenica” i „Udaje se Alibegovica”:
Urodila b’jelica šenica,
Od Ponora do Vilića dvora.
Želo ju je trista žetelica,
A vezalo dvjesta vezioca,
I pred njima Ale Meuniću.
Kad su bili dvoru na avliju,
Večeraše i akšam klanjaše.
Kad dijete za mejtefa bilo,
braća brata u mejtef spremala,
u mejtefu za sedam godina.”
Evlija Čelebija je zabilježio o stanovnicima Sarajeva:
„Oni su daleko od zavisti i mržnje, a svi su, staro i mlado, gospoda i sirotinja, istrajni u molitvi. Pa i kad u čaršiji, brojeći novac, čuju poziv na molitvu (ezan), reknu: „Odazivam ti se, Bože”, i ostavljajući novac, onako otvoreno, jatimice hrle u džamiju ne zatvorivši ni dućana.”
Koliko se drži do vjerskog odgoja koji se stiče u mejtefu, vidi se i po tome što Ibrahim-bega vode na vješanje a on se brine o odgoju svoje djece koja ostaju iza njega i trebala bi ići u mejtef da nauče osnove vjere što je motiv pjesme „Sunce bi sjalo, ali ne može”:
Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Ibrahim-beg se natrag obzire:
„Ima l’ ikoga od roda moga?”
Za njim idaše bratac Alija.
„Alija, brate, pazi mi djecu,
pazi mi moju, baš ko i svoju:
kad svoju djecu u mejtef dadneš,
Alija, brate, podaj i moju!”
Djeca u islamu nisu mukellefini (obveznici, adresati). Pa ipak, njihov status mejtefske djece, dovoljan je bez ikakvih drugih djela, da se u narodnoj epici spominju kao stanovnici Dženneta u društvu sa najpribranijim kategorijama džennetlija, što upućuje na visok stepen pribranosti kod Boga onih koji uče o vjeri, po kriteriju narodnog pjesnika, kao što se razumije iz više verzija pjesme „Kad ja pođo’ u džamiju”:
Ja pogleda’ po džennetu,
po džennetu po devletu,
ja ugleda’ tri alaja:
jedan alaj sve šehita,
drugi alaj sve hadžija,
treći alaj sitne dice,
sitne dice iz mejtefa.
U džennetu jedno vrilo,
tudi side tri buljuga:
jedan buljug sve šehita,
drugi buljug sve gazija,
treći buljug sitne dice,
sitne dice iz mejtafa.”
Briga za namaz je jedna od najvećih obaveza islamske vlasti
Ćuprilić pita Bošnjake, kako se razumije iz spomenutog citata narodne pjesme, za dvije osnovne stvari kroz koje se praktično, pojavno manifestuje vjerski suverenitet. To je pitanje javnog, stalnog, zajedničkog namaza kao vid veze muslimana sa svojim Gospodarem i organizovano mejtefsko poučavanje osnova vjere s jedne strane, te korelacijski odnos muslimana unutar muslimanskog društva s druge strane.
To je područje koje se u šerijatskoj politici (sijase šer’ijja) tretira pod jurisdikcijom nadgledanja posebnog valije, tj. inspektora koji sprovodi instituciju „el-emru bil-ma’rufi ven-nehju anil-munker” (naređivanje dobra i zabrana zla). On vodi brigu da se u muslimanskim mjestima čuje učenje ezana, da se namaz klanja zajednički u džamiji, što je od vidljivih obilježja islama koja prave razliku između daru islama i daru kufura, odnosno, između muslimanskog i nemuslimanskog mjesta i zemlje. Njegova obaveza je da naređuje izvršavanje pet dnevnih obaveznih namaza i džume, te da se brine za upošljavanje službenika kao što su imami i muezzini u džamijama, kako bi mogle funkcionirati; da kažnjava i zatvara one koji se tome ne odazovu i koji uzrokuju propadanje i gubljenje nekih hakkova (prava) islamskog ummeta. U tome se može pripomoći sudom, vojskom itd. Briga za namaz je jedna od najsvetijih prerogativa islamske vlasti jer je to prvi propisani ibadet Poslaniku, a.s, od strane Allaha, dž.š, zadnja karika vjere koja će se po naviješću Poslanika, a.s, najduže zadržati u praksi i nadživjeti sve ostale propise islama. Kod eshatološkog obračuna biće prvo pitanje za koje će se neko pitati. Omer b. el-Hattab pisao je svojim službenicima i namjesnicima: „Najbitnija vam je stvar, kod mene, namaz! Ko ga čuva i sačuva, sačuvao je vjeru. Ko ga upropasti, pogotovo će upropastiti druge važne obaveze.”
Što se tiče zajedničkog namaza, kako razumjesmo iz spomenutog motiva narodne pjesme, njegova je primjena ranije bila masovna, tradicionalna, običajna pojava u muslimanskom društvu.
Razlog tome je svakako pravni status zajedničkog namaza u Šerijatu koji ima tretman uvećanog, mutltipliciranog, dobrog djela ako se obavi zajednički (džematile). Ta uvećana vrijednost spomenuta je u mnogobrojnim hadiskim normama što je vid stimulansa za njegovo zajedničko prakticiranje uz teške prijetnje ili sankcije onome ko ga zanemaruje bez opravdanog razloga. U hadiskim izvorima imamo poglavlja hadisa koja govore o tergibu (stimuliranje) džematile namaza i druga koja govore o terhibu (zastrašivanje, prijetnja) i sankcioniranju neopravdanog ostavljanja zajedničkog namaza.
Međ. Vjera se manifestuje transparentno
Na temelju stimulirajućih hadiskih normi s jedne strane i drugih strogih koje straše i prijete onima koji se ne pridržavaju zajedničkog namaza, nije čudno da u muslimanskom društvu čak i vladari, zajedno sa najvišim državnim službenicima, prakticiraju džematile namaz, kako se spominje u narodnom pjesništvu a motiv je pjesama „Hajduk Golalija i Arzulja arzuljskoga bana” i „Filip Madžarin i gojeni Halil”:
Dok zauči pet stotin’ ezana,
na pet stotin’bijelije munara.
Avdes uze care od Stambola,
pa on rano ode u džamiju.
Sabah klanja pa se brže vrati.
Pa ga care dade Ćupriliću.
Otlen ode vezir sa Halilom
u džamiju, te sabah klanjaše.
Vjera se u osnovi manifestuje transparentno, javno, i ona je duboko društveno-sociološkog karaktera. Ne svodi se na to da bude samo izraz zatvorenog, ličnog, personalnog karaktera, odnosno lična stvar pojedinca koja nije za javno-društveno manifestovanje. To razumijemo iz specifičnosti koje smo naveli kroz vjerodostojne hadiske norme a koje ga čine jednim od osnovnih obilježja islama, i iz odnosa Zakonodavca prema društvenom, javnom, džematskom prakticiranju namaza, gdje mu daje posebnu uvećanu vrijednost i ovaj posebni tretman.
Najvredniji zajednički namazi su sabah, pa jacija, pa ikindija namaz, osim džume koja se inače obavlja samo zajednički u džematu.
Sabah i jacija su najvredniji zbog toga što hadiski autoriteti, izuzev Buharije i Tirmizije, bilježe predanje hadisa od Osmana b. Affana, koji je čuo Allahovog Poslanika, a.s, da kaže: „Ko klanja jaciju u džematu tretira se kao da je (dobrovoljno) klanjao pola noći, a onaj ko klanja sabah u džematu kao da je čitavu noć proveo u namazu.”
Ova dva namaza su spomenuta kao najteži za obavljanje munaficima (licemjeri).
Ebu Hurejre prenosi a Buharija i Muslim bilježe:
„Najteži namazi za munafike (licemjeri) su jacija i sabah. A da znaju kakva se vrijednost krije u njima, posjećivali bi ih makar puzeći. Htio sam jednom narediti da se klanja i ostavim nekoga ko će predvoditi namaz ljudima, a da se ja zaputim sa nosačima drva do onih koji ne dolaze u džemat, pa im popalim kuće.”
Muslimova verzija je još:
„…a da zna da će dobiti kakvu dobru komadinu mesa, došao bi.”
U nekim verzijama ovog predanja, od Ahmeda, navodi se:
„Da po kućama nisu žene i djeca, oglasio bih klanjanje jacije a onda naredio svojim mladićima da popale vatrom one po kućama.”
El-Munziri navodi predanje od Ibnu Omera koje inače bilježe Taberanija i Ibnu Huzejme u svome ,,Sahihu”:
„Ako ne bi susretali čovjeka (u džamiji) prilikom namaza jacije i sabaha, o njemu bi imali loše mišljenje.”
Musliman koji klanja sabah ima i poseban stepen i čast kod narodnog pjesnika što je motiv pjesme „Kad umrije srma Ibrahime”:
Kad umrije srma Ibrahime,
u džamiji sabah klanjajući:
nit’ je sklanjo, nit’ selama dao,
već umrije, žalosna mu majka!
Njega žali i staro i mlado,
I sokaci kud je prolazio,
I pendžeri đe je dolazio:
Svi sokaci travicom porasli,
A pendžeri prahom popanuli.
U sličnom značenju je predanje Šurejha Hadramija u kojem se kaže:
„Vjernik nikad nije stranac. Niti će umrijeti bez onih koji ga žale. Za njim plaču nebo i Zemlja. Potom je Allahov Poslanik, a.s, proučio ajet: ,Ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu pošteđeni bili», a zatim dodao: ,Ovo dvoje ne plače za nevjernikom.’”
Ikindija ima preferirani status zbog toga što je u hermeneutici ajeta koji govori o središnjem namazu taj središnji namaz protumačen kao namaz ikindije.
Međ. Namaz u džematu je farzi kifaje
Što se tiče pravnog statusa obaveznih namaza, osim džume, njihovo zajedničko prakticiranje u džematu po hanefijskom, i malikijskom mezhebu, tretira se kao ustaljeni sunnet za pametne, punodobne muškarce koji to mogu bez poteškoće.
Po najvjerodostojnijoj verziji u šafijskoj pravnoj školi džemat je farzu kifaje, tj. obaveza grupe koja izvršenjem jedne grupe spada kao obaveza sa ostalih. Međutim, ako to niko ne učini u jednom mjestu, onda se gubi jedno islamsko obilježje što je nedozvoljeno i zato se prisile na to. Hanbelijska pravna škola tretira namaz u džematu strogom pojedinačnom obavezom, ali zajedničko obavljanje nije uvjet za valjanost namaza.
Najmanjim džematom smatra se grupa od dvije osobe, pa makar jedna bila dijete, po šafijskom i hanefijskom mezhebu. Dokaz za to je predanje koje bilježe Ahmed, Ibnu Madždže, Hakim i Bejhekija od Ebu Musa el-Eš’arije: „Dvojica pa naviše, tretiraju se džematom.”
Najmanja džematska grupa za džumu namaz, po hanefijskom mezhebu, mora brojati trojicu ljudi uz imama.
Po malikijskom i hanbelijskom mezhebu namaz sa malodobnim, makar i razumnim djetetom, ne broji se kao džemat, ako se radi o farz (obavezan) namazu.
Najvredniji džemat je u Haremu Mekke, zatim u Džamiji Poslanika, a.s, u Medini, a potom u Mesdžidul-Aksau u Jerusalimu.
Bejhekija bilježi predanje od Džabira, da je Allahov Poslanik, a.s, rekao: „Namaz obavljen u Haremu Mekke tretira se kao stotinu hiljada namaza; namaz u mojoj džamiji broji se kao hiljadu namaza; i namaz u Mesdžidul-Aksau vrijedi za pet stotina namaza.”
Ahmed bilježi predanje da je Allahov Poslanik, a.s, rekao: „Namaz u mojoj džamiji vredniji je za hiljadu puta od namaza u nekoj drugoj džamiji, osim Mesdžidul-Harema u Mekki. Namaz u Mesdžidul-Haremu vredniji je stotinu puta od namaza u mojoj džamiji.”
Podne namaz sa džumom (običajno svjedočanstvo primjene hanefijskog mezheba)
Petak je kod muslimana najvredniji dan u sedmici. Sujutija navodi stotinu specifičnosti, odlika i vrijednosti ovoga dana. Ebu Hurejre prenosi predanje koje bilježe Muslim, Ebu Davud, Nesaija i Tirmizija da je Poslanik, a.s, rekao:
„Najvredniji dan u kojem se podiglo sunce jeste dan džume (petak). Toga dana stvoren je prvi čovjek Adem, a.s. U istom danu ušao je u Džennet i izbačen iz njega. Smak svijeta neće biti nego u tom danu.”
Ahmed i Ibni Madždže bilježe predanje od Ebu Lubaneta el-Bedrija, da je Allahov Poslanik, a.s, rekao:
„Najglavniji i najpribraniji dan kod Allaha, dž.š, je dan džume. Vredniji je kod Njega i od ramazanskog i hadždžskog Bajrama. Posjeduje pet specifičnosti:
1. Allah, dž.š, je toga dana stvorio Adema, a.s,
2. u tom danu ga je spustio na zemlju,
3. toga dana ga je usmrtio,
4. u tom danu postoji čas kada se uslišava dova (molba) roba, ako ne traži i moli ono što je haram (zabranjen)
5. i toga dana će nastupiti Smak svijeta. Svaki Allahu bliski melek, nebesa i zemlja, vjetar, planine i mora ustežu se od dana džume.”
Muslimani se petkom čiste, kupaju, namirišu, masovno okupljaju i klanjaju poseban namaz džume. To se spominje u narodnoj pjesmi „Hajduk Golalija i Arzulja arzuljskog bana”:
Tatar begu vako progovara:
,Šjutra će nam petak osvanuti,
ti po Lici opremi telale,
po svoj Lici i Krajini listom,
neka svako ide na Grbavu,
na Grbavu pred staru džamiju,
kad klanjamo džumu u džamiji
dželati će isijeć vaše glave,
ja ih nosit do Stambola grada
da ih dadem caru čestitome.’
Vid tatara na Grbavu siđe,
Tuj se silni narod okupio.
Kad je dana polovina bila,
Tad klanjaše jedni u džamiji,
A jedni su u polju zelenu.
Kad izišli iz džamije turci,
Sad tatarin Mustaj-bega viknu.”
Islamski učenjaci su se konsenzusom složili da je namaz džume strogi farz zbog kur’ansko-hadiskih normi:
„O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate!”
„Ljudi će se proći ostavljanja džume, ili će im Allah doista zapečatiti njihova srca pa će postati nemarna”
„Ko ostavi tri džume, iz nemara, Allah će mu zapečatiti srce.”
Farz džume namaza sastoji se od dva rekjata kao što prenosi Omer. Poslije klanjanja farza i učenja hutbe klanjaju se još dva ili četiri rek’ata džumu’anskog sunneta.
Džuma je propisana prije hidžre dok je Poslanik, a.s, bio u Mekki. Međutim, pošto je tada iz siguronosnih razloga nije mogao klanjati u Mekki, zbog malobrojnosti muslimana i slabosti islamske zajednice, pisao je Mus’ab b. U’mejru da u Medini započnu sa njenim prakticiranjem jer se kod njih mogla ustrojiti i prije preseljenja Muhammeda, a.s.
Džuma je obaveza slobodnog, punoljetnog, mentalno zdravog (pametnog) muslimana koji boravi kod svoje kuće i nema opravdanog razloga za njeno ostavljanje, odnosno ispunjava sve uvjete i posjeduje sve mogućnosti da je obavi. Izuzimaju se iz ove obaveze:
1. žena i malodoban, po konsenzusu;
2. bolesnik kojem izlazak čini teškoću ili se opravdano boji da će se njegova bolest time pogoršati ili usporiti ozdravljenje. Ovdje se pridodaje i onaj koji se brine za bolesnog, ako je njegovo prisustvo kod bolesnika neophodno. Poslanik, a.s, je rekao: „Džuma je obaveza svakom muslimanu da je obavi u džematu. Iz toga se izuzimaju četvero: rob koji nije svoj gospodar, žena, dijete i bolesnik.” Za ovo predanje Nevevi tvrdi da je vjerodostojno po kriterijima vjerodostojnosti koje su postavili Buharija i Muslim;
3. putnik;
4. dužnik koji se boji zatvora i politički bjegunac koji se krije od despotske, diktatorske vlasti, pošto je Poslanik, a.s, rekao da je opravdani razlog neklanjanja džume „strah i bolest”;
5. svako stanje koje daje opravdanje nedolaska u džemat kao što su vremenske nepogode i sl.
Metodom argumenta a contraria utvrđuje se za one koji klanjaju džumu da nemaju obavezu klanjanja podne-namaza, i obrnuto, za one koji ne klanjaju džumu da imaju obavezu njegovog klanjanja.
Džuma se obavlja u džematu kao što se propisuje u hadiskoj normi: „Džuma je džematska obaveza svakog muslimana.”
Mezhepski pravnici su se razišli na petnaestak različitih mišljenja kod pitanja obaveznog broja klanjača za džumu. Pitanje minimuma klanjača kreće se od trojice do sedamdeseterice, pa i do više hiljada ljudi.
Međutim, preferirano mišljenje je da se džemat broji sa dvojicom pa naviše kao što se razumije iz hadisa: „Dvojica pa naviše su džemat.”
Neki uvjetuju valjanost džume time da je predvodi vladar, pa ako ga nema ili se radi o vladaru despotu i tiraninu, onda sa ljudi spada obaveza klanjanja džume.
U hanefijskom mezhebu (što je i preferirano mišljenje) dozvoljavaju džumu i u više džemata jednog mjesta, kao i u džematima koje ne predvodi vladar.
Također, hanefijski pravnici propisuju klanjanje četiri rek’ata poslije džume sa nijjetom „zadnjeg podnevnog farza čije vrijeme je dočekao a nije klanjao”. Ta četiri rek’ata su mendub (lijep). Međutim, u slučaju sumnje da nisu ispunjeni uvjeti džume, kao kada se nije sigurno da je obavljena u dovoljno velikom naselju, onda su ta četiri rek’ata zamjena za farz podne-namaza, a njihovo klanjanje je u pravnom smislu na stepenu vadžiba (obaveza). Time se izvršava jedna od dvije obaveze. Ako je ispravna džuma, onda su ova četiri rek’ata mendub, ili ako nije, onda su vadžib, jer se petkom mora klanjati ili džuma ili podne-namaz. Zbog toga se u hanefijskom mezhebu klanja nakon džume deset rek’ata, što je ustvari kompletan podne-namaz, sa sunnetima, koji bi trebao zamijeniti džumu, ako se ispostavi da nije bila ispravna zbog nekih neispunjenih uvjeta.
Iz stihova koji spominju klanjanje podne-namaza na dan džume u pjesmi „Dolazak bosanskog vezira Ćuprilića u Travnik”, sa sigurnošću možemo izvesti zaključak da se kod nas običajno primjenjivao upravo hanefijski mezheb:
Kada petak turska džuma dođe,
kada pođu u džamiju Turci,
i ti, sine, u džamiju pođi.
Kad klanjate u džamiji podne,
Ti izađi prvi iz džamije…
Dakle, iz džamije se ne izlazi petkom dok se, pored džume, ne klanja i podne-namaz, kao što je propisano u hanefijskom mezhebu. U pjesmi „Mitar đeneral i travnički vezir kod Zvornika” to se i eksplicite navodi:
Pa najprvi u džamiju side.
Navališe age Sarajlije,
nose djecu od godinu dana.
Kad klanjaše i džumu i podne,
Meho prvi pođe iz džamije.
