Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U svojoj knjizi El-Muntazam fi tarih el-umem vel-muluk, imam Ibn el-Dževzi zabilježio je sljedeću predaju: ”Dok su hodočasnici obavljali tavaf oko Kabe i zahvatali vodu iz bunara Zemzem, jedan beduin je ustao, podigao svoju odjeću i urinirao u bunar.
Prisutni hodočasnici su odmah nasrnuli na njega i počeli ga tući gotovo do smrti, dok ga čuvari harema nisu spasili i odveli ga emiru Mekke.
Emir mu je rekao: “Allah te unakazio! Zašto si to uradio?”
Odgovorio je: “Da bih bio poznat među ljudima i da bi ljudi govorili: ‘To je onaj koji je urinirao u bunar Zemzem!'”
Ponekad neki ljudi skrenu s pravog puta samo kako bi bili drugačiji, po principu: ”Suprotstavi se da bi bio poznat”. Težnja za slavom po svaku cijenu je bolest koju ne možeš razumjeti osim ako te Allah njome ne iskuša. Allah nas sačuvao od ove bolesti!
Neke žene ne bismo uopće poznavali da se nisu razgolitile. Nije lahko postati pjevačica poput Umm Kulsum ili Fejruz, ali je vrlo lahko pjevati tijelom u ovom vremenu ispraznosti, gdje ljudi slušaju očima, pa onda najnemoralnije osobe postanu predvodnice umjetnosti.
Umjetnost, kao i svaki drugi aspekt života, ima svoj vrh i svoje dno. Na oba kraja se upire prstom, a neka Allah pomogne onima koji su se našli na sredini.
I neki vjerski autoriteti ne bi bili poznati da nije njihovih čudnih i devijantnih fetvi. Nije lahko odvažiti se tumačiti Sahihul-Buhari kao što je to uradio hafiz Ibn Hadžer el-Askalani.
Čak i ako bi se neko odlučio na to, vrlo vjerovatno ne bi imao šta novo dodati, jer je to stvar koja predstavlja poteškoću i najvećim umovima.
Naime, kada su pitali šejha El-Šenkitija: ”Zašto ti ne tumačiš Sahihul-Buhari?”
Odgovorio je: ”Nema hidžre nakon oslobođenja (fetha)!” Aludirajući na to da će nakon Ibn Hadžerovog djela Fethul-Bari (komentar Buharijinog Sahiha) svaki pokušaj ostati nepotpun i u sjeni tog velikog ostvarenja.
Međutim, nema ništa lakše od toga da ubacuješ sumnje u Buharijinu zbirku hadisa. Tada ti postaju dostupni sve medijske kuće i svi TV kanali, pa te nazivaju ”islamskim misliocem”.
To je pravilo: ako si zaglavio na sredini i ne možeš do vrha – skoči na dno!
U vremenu kada je riječ istine postala skupa, a džihad postao siroče, važi pravilo: ”Nisam ja bio u zatvoru, ali sam vidio one koji jesu.”
Teško je postati učenjak poput Izz ibn Abdus-Selama!
Poznati islamski učenjak i mudžahid, Abdullah ibn Mubarek, napisao je pismo Fudajlu ibn Ijadu koje je, između ostalog, sadržavalo i stihove:
O pobožnjače dvaju harema (Mekke i Medine),
da si nas vidio, znao bi da se ti izigravaš sa ibadetom!
Dok ti svoje lice suzama umivaš, naša prsa krvlju su obojena!
To mu je pisao sa fronta, ispod sjena sablji.
Kad smo prihvatili da prsa učenjaka ne budu obojena krvlju, i da je dobro da budu pobožni i mirni, neki kvazi učenjaci nisu se time zadovoljili pa su, poput klovnova, napadali mudžahide Gaze, kao da prljaju ”Zemzem” ovoga ummeta bacajući svoju nečistoću u njegovu vodu.
Svi koji su napadali i koji napadaju mudžahide – svi do jednog – nemaju nikakvo znanje, niti su ummetu išta korisno donijeli.
Težak zadatak je biti mudžahid na Allahovom putu, ali je vrlo lahko kritikovati mudžahide da bi postao poznat i popularan.
Nismo znali za klovna Hišama el-Bejlija dok nije izgovorio svoje pogane riječi upućene mudžahidu Gaze, Ebu Ubejdi: ”O Ebu Ubejde, vodi džihad po sunnetu!”
Ko bi uopće znao za bezvrijednog Lafija el-Azimija da nije rekao da su mudžahidi Gaze poput pacova! Tako mi Allaha, pertle na obući jednog mudžahida iz Brigada el-Kasam vrjednije su od njegove brade i glava njegovih sponzora.
Spisak je dug, a dno je krcato – između onih koji su već pali i onih koji će tek pasti – ali ono što se neće promijeniti jeste da mudžahidima neće nauditi oni koji su ih iznevjerili i izdali. A pred Allahom je naš konačni susret i obračun.
